Uvaženi članovi Igmanske incijative,

dragi prijatelj,

gospođe i gospodo,

Sa zadovoljstvom Vas pozdravljam prigodom još jednoga okupljanja Igmanske inicijative. Vaša udruga ima – bez pretjerivanja  - velike zasluge za razvoj civilnog društva i za normalizaciju odnosa u našoj regiji. Rekao bih da su te zasluge, ako ocjenjujemo njihove objektivne dosege i značenje - upravo neprocjenjive. I to je jedan od razloga zbog kojih mi je drago što prisustvujem i ovom zagrebačkom okupljanju Igmanske inicijative, okupljanju koje će – u to sam siguran – dati nov, vrijedan doprinos naporima civilnog društva na ovim prostorima.

Osobito mi je drago što danas ovdje pred vama i – zapravo – vašom zaslugom imam priliku reći nešto o jednoj vrlo značajnoj temi. Da odmah kažem – još ste jednom pokazali da prepoznajete stvari o kojima valja govoriti i da stavljate na dnevni red teme koje mnogima nisu prijatne, ali koje su naprosto nezaobilazne. To itekako vrijedi za temu što ste je odabrali za današnji skup, a koju ja prevodim na rječnik dnevne politike kao: odumiranje socijalne države u tranzicijskim zemljama.

Tema je to u isto vrijeme vrlo značajna, ali i gotovo prešućivana. No, po svojim domašajima, po svojim potencijalnim posljedicama – kako za građane pojedince, tako i za društva u cjelini, to je tema o kojoj se  nikada dovoljno ne može reći.

Što se vaše dosadašnje i sadašnje aktivnosti tiče, dopustite mi da prije svega sa zadovoljstvom ustvrdim kako je vrlo dobar znak što se nakon godina i godina bavljenja ratnom tematikom napokon okrećete, a s vama i svi mi - socijalnoj tematici, tj. onoj koja u svojem fokusu ima dobrobit svakog građanina. Da smo time kategoriju građanstva napokon oslobodili nacionalnog predznaka, to je – rekao bih – kolateralni učinak, ali nemjerljivo važan i potpuno na liniji vaših, a i mojih, opredjeljenja.

Ja, naravno, ne mislim da možemo biti posve i do kraja zadovoljni onime što je do sada postignuto u normalizaciji odnosa u regiji, ili pak onime što je učinjeno za razvoj društva neopterećenog mitovima prošlosti. No, u svakome slučaju ovo premještanje naglaska vaše aktivnosti znak je da napretka ima, da se stvari kreću, da smo danas društvo koje se bavi «normalnijim temama», da smo društvo koje je i samo - da tako kažem -  postalo «normalnije».

I upravo taj povratak u sferu normalnog, danas nam daje priliku, ali - moram to naglasiti u istome dahu – nameće nam i obvezu da jasno i otvoreno progovorimo o onome o čemu se predugo šutjelo, o onome što se predugo stavljalo u drugi plan i guralo pod tepih. Kada spominjem prirodu ekonomske tranzicije u Hrvatskoj, smatram da govorim o nečemu u čemu su naša iskustva u regiji manje - više slična. Bolje reći, vjerujem da riječ 'tranzicija' u svim zemljama regije znači, ali i podrazumijeva – isto. Baš kao što i velika većina riječi, političkih i gospodarskih pojmova, na ovim prostorima ima isto značenje. A riječ „tranzicija“ u gospodarskoj sferi označava pljačku; ona označava nepravdu; ona označava prijevaru. I sve to ima posljedice i u drugim sferama društvenoga života.

Naravno, uvijek postoje oni koji predstavljaju iznimke – u ovome ili onome smislu. Pa bi tako bilo krajnje upitno tvrditi da je tranzicija bila traumatično iskustvo za šačicu onih koji su preko noći stekli bogatstvo na račun običnog, malog čovjeka. Ja volim govoriti o ljudima koji su danas enormno bogati, a koji prije rata nisu imali ni bicikla. Takvim ljudima građenje vlastitih imperija tuđim, teško zarađenim novcem sigurno nije posebno teško palo. Jednako tako dozvolit ću si da posumnjam u iskreno domoljublje onih koji su sredstva sakupljana za obranu trošili na kupnju dragulja, stanova i jahti.  

Koristim priliku da poručim kako je u Hrvatskoj obračun s takvima daleko od svoga kraja. Zapravo, taj je obračun tek počeo. Niti bi zločin takve tranzicijske pljačke smio zastarjeti, niti odlučnost da se pronađu njegovi počinitelji smije imati rok trajanja.

Početkom devedesetih godina prošloga stoljeća ratno razaranje, nažalost, kao da nije bilo dovoljno zlo. Uz njega odvijalo se i ono drugo razaranje - po mnogima možda čak i gore: socijalno. Do tada uspješni industrijski pogoni su zatvarani, profitabilne tvrtke prodavane u bescjenje, radnici istjerivani na cestu, radnička prava gažena, plaće i mirovine nisu se isplaćivale.

I sve se to, tako se govorilo, moralo otrpjeti i odšutjeti pod izlikom nacionalnog jedinstva, a u uvjetima rata i ratne nužde.

Famozna tranzicija provođena je iskušavanjem nikad iskušanih recepata, slijedeći savjete onih koji niti su poznavali naše društvo, niti im je bilo posebno stalo do toga kako će ono izgledati. Glavni sastojak tih recepata bio je jedan i nedvosmislen: prekid sa svime što je bilo - onim štetnim, ali i onim korisnim; raskid sa svime što je označavalo bivšu, zajedničku državu - onim lošim, ali i onim dobrim.

Pa je u skladu s time i socijalnoj državi izrečena smrtna presuda, ona je bila osuđena na odumiranje. Solidarnost i zajedničko dobro odbačeni su kao nazadne i neefikasne ideje, a nevidljiva ruka pomela je pred sobom sve prepreke novome idealu - profitu pojedinca.

U skladu s neoliberalnim modelom na cijelo je društvo primijenjeno pravilo borbe za opstanak u prirodi, a ono podrazumijeva opstanak velikih i jakih, i propadanje manjih i slabijih. Za pojmove poput poštenja, suosjećanja, ili već spomenute društvene solidarnosti, u takvome modelu nije bilo mjesta.

Danas je, međutim, htjeli to neki priznati ili ne, posve jasno: niti je sustav u kojemu smo desetljećima živjeli, u mnogim svojim elementima bio posve loš, niti se sustav kojemu smo stremili pokazao beziznimno dobrim. Dapače, ne mali broj građana u zemljama regije, pa i u dobrome dijelu tranzicijskih zemalja uopće, danas vjeruje da se „u onim vremenima“ živjelo bolje, kvalitetnije, ljepše. I neka mi netko ponudi valjan odgovor na pitanje: zašto je to tako?

Zar samo zbog nekog iracionalnog osjećaja nostalgije? I to nostalgije za čime – za jednim društvenim modelom, ili jednostavno za boljim životom? Zar se ljudima doista samo čini kao da je nekada bilo lakše doći do posla, lakše steći stan, lakše školovati djecu, lakše ostvariti kvalitetniju zdravstvenu zaštitu?

Ne bih rekao!

No - natrag se ne može. Niti se na bilo koji način treba vraćati u prošlost. Nešto se, međutim, mora, a to je - kritički pristupiti postojećem sustavu koji je prvotno bio usvojen napamet, nemilosrdno i naglo, bez nužnog preispitivanja i prilagođavanja postojećim uvjetima, posebno specifičnim uvjetima pojedine zemlje, bez toliko potrebnog obzira i opreza.

Posljedice toga danas najviše osjećaju oni na društvenoj margini, zapravo oni koji su nestajanjem socijalne države bačeni na tu marginu i prepušteni sami sebi: umirovljenici, nezaposleni, invalidi, pripadnici nacionalnih manjina, samohrani roditelji. S bijednim ili nikakvim primanjima, s bijednom ili nikakvom perspektivom za integraciju u društvo, sudbina ovih naših sugrađana je ljaga na obrazu sviju nas i svakoga od nas. Ne pogledati u lice toj istini, praviti se kao da ona ne postoji, ili kao da je to sve posve normalno - bilo bi ravno zločinu, ma koliko nas nekakva ekonomska dogma možda na takvo ponašanje tjerala.

I da budem do kraja jasan: ja ne govorim o životu kako je reguliran zakonskim propisima, ja govorim o realnome životu.

Bez namjere da budem patetičan, jasno ću reći: jedina veća tragedija od one koju nam je tranzicija do sada donijela, bila bi -  izaći iz tranzicije, a da ništa ne naučimo, ili pak da izgubimo snagu da idemo dalje. Koliko god veliko bilo doživljeno razočaranje, ono nam ne daje za pravo da dignemo ruke od borbe za bolje, pravednije društvo - za reformu društva.

Greške u toj borbi su dopustive, ali odustajanje nije.   

Što, dakle, očekujem? Što predlažem? Što tražim?

Reći ću to vrlo kratko, u samo nekoliko riječi.      

Rad. Poštenje. Meritokracija. Solidarnost.

To bi trebale biti, to moraju biti temeljne vrijednosti ovoga društva za 21. stoljeće.

U njima trebamo naći zadovoljštinu za ono izgubljeno i ispaštano.

Na njima treba graditi budućnost za generacije koje dolaze. 

Mislim da za to imamo snage. Dobrim dijelom i stoga što postoje organizacije i udruge poput vaše. One djeluju kao savjest društva, one nas tjeraju i na razmišljanje, i na djelovanje. Kažem još jednom: odabrali ste dobru temu, temu o kojoj treba govoriti i o kojoj se ima što reći. Ja sam iznio neka svoja razmišljanja. Ako sam dao makar mali doprinos raspravi koja će slijediti, bit ću zadovoljan.

A što se tiče Igmanske inicijative, budite sigurni da ću i u budućnosti sa zanimanjem pratiti vaš rad i da ću vas svesrdno podupirati.

Hvala!