Govor predsjednika Mesića na 13. «Tradicionalnom savjetovanju Hrvatskog društva ekonomista» pod nazivom «Ekonomska politika Hrvatske u 2006. godini» (govor pročitao izaslanik Predsjednika)

Poštovane gospođe i gospodo!
Zadovoljstvo mi je pozdraviti sve sudionike 13. Tradicionalnog savjetovanja hrvatskih ekonomista!
Ovo savjetovanje uvijek je bila dobra prigoda za uspostavu konstruktivnog dijaloga između politike i ekonomske znanosti. U isto vrijeme, ovo je trenutak kada se intenziviraju rasprave o problemima razvoja Hrvatske i ekonomskoj politici za narednu godinu.
U predstojećim raspravama, prioritetno mjesto pripada pitanju kako, kojim mjerama oživjeti hrvatsko gospodarstvo usmjeravajući ga prema bržem razvoju na zdravim osnovama!? Ali, to nikako nije moguće bez realnog sagledavanja stanja u kojem se nalazimo.
U kakvom se položaju danas nalazi hrvatsko gospodarstvo? Koje mjere poduzeti da se ubrza ekonomski razvoj?
U odgovoru na ova pitanja, najčešće se koriste tzv. «makroekonomski pokazatelji», koji na općoj razini izražavaju temeljna kretanja u gospodarstvu.
Na toj osnovi, gledano kroz makroekonomske pokazatelje, u ovoj godini ostvarena su slijedeća pozitivna kretanja: rast industrijske proizvodnje; uspješna turistička sezona; porast izvoza; relativno stabilan tečaj kune; još uvijek niska inflacija, iako rastu inflacijski pritisci; likvidnost, te nastavak smanjivanja domaćih kamata.
Negativna kretanja su slijedeća: relativno niska stopa ekonomskog rasta; usporavanje izvršenih radova u graditeljstvu; još uvijek visoka nezaposlenost; daljnji, iako usporeni rast vanjskog duga; porast unutarnjeg duga države; brži rast uvoza od izvoza; povećanje vanjskotrgovinskog deficita i deficit tekućeg dijela platne bilance iznad 4 posto BDP-a.
Makroekonomska kretanja u ovoj godini pokazuju usporavanje rasta, uz povećane pritiske na inflaciju. Nezaposlenost je ponovno premašila brojku od 300.000 nezaposlenih! Ukratko, ne možemo biti zadovoljni sa ključnim makroekonomskim pokazateljima! Glavni napori Vlade i središnje banke usmjereni su – uz pomoć MMF-a - na smanjivanje domaće potražnje i javnih investicija - kroz fiskalne restrikcije - kako bi se ostvarila dva cilja: usporavanje rasta vanjskog duga i smanjivanje deficita proračuna središnje države. Zbog toga je sklopljen «aranžman opreza» sa MMF-om, a nastavit će se pregovori o suradnji u 2006. godini! Za razliku od ovog pristupa, danas bih želio na ključna razvojna pitanja odgovoriti korištenjem podataka o poslovanju hrvatskih poduzeća u prošloj godini. Naime, za svaki privredni sustav, najvažniji segment predstavlja «sektor poduzeća», jer bez vitalnog poduzetničkog gospodarstva, niti ostali ekonomski pokazatelji ne mogu biti pozitivni.
Pokazatelji poslovanja poduzeća pažljivim iščitavanjem mogu vrlo slikovito dati smjernice za novu ekonomsku politiku! Hrvatska privreda je u 2004. godini poslovala sa neto dobiti od 9,8 milijardi kuna, iako su gubici imali relativno brži porast od dobiti.
Međutim, usprkos pozitivnim rezultatima poslovanja, zabrinjava niska razina ostvarene dobiti u prerađivačkoj industriji. Tako je dobit prerađivačke industrije u 2004. godini iznosila svega 0,5 milijardi kuna, dok je 2002. iznosila oko 6 milijardi kuna.
Ukratko, prerađivačka industrija posluje sa dobiti koja je za oko 12 puta manja od one ostvarene 2002. godine! Industrija je izgubila svoju važnost u hrvatskom gospodarstvu, što je dugoročno neodrživo. Zbog deindustrijalizacije, nizak je udjel hrvatske industrije u ukupnom prihodu (26 posto), kapitalu (22 posto) i broju zaposlenih (33 posto). Hrvatska poduzeća ostvaruju svega 12 posto prihoda, na inozemnim tržištima! To govori o nedovoljnoj izvoznoj orijentiranosti hrvatskog gospodarstva. Općenito gledajući, hrvatska privreda posluje sa prosječnom dobiti od oko 5,5 posto. To je relativno niska razina profitabilnosti. To znači da povrat uloženog kapitala u Hrvatskoj iznosi čak 18 godina!
S druge strane, hrvatske banke ostvarile su prosječnu dobit od oko 19 posto. Vidljivo je kako postoji «dualitet», dvosektorska struktura nacionalne ekonomije: s jedne strane, nedovoljno profitabilan i nerestrukturiran sektor poduzeća, u pretežito privatnom, ali hrvatskom vlasništvu; i s druge strane, visokoprofitabilan, restrukturiran i privatiziran financijski sustav, u pretežito privatnom, ali inozemnom vlasništvu. Takva struktura gospodarstva upućuje na potrebu vođenja aktivne razvojne politike hrvatske države!
U strukturi hrvatskih poduzeća, brojčano dominiraju mala poduzeća. Zanimljivo je da je sektor «malih poduzeća» poslovao u prošloj godini sa neto gubitkom od 0,4 milijarde kuna, dok su «srednja poduzeća» ostvarila dobit od svega 0,9 milijarde kuna. S druge strane, velika hrvatska poduzeća – kojih nemamo dovoljno - ostvarila su neto dobit od 9,2 milijardi kuna. Ovakva kretanja pokazuju da bi trebalo redefinirati politiku koja se vodi prema «malim i srednjim poduzećima».
Evidentno je kako mala i srednja poduzeća mogu biti važna poluga razvoja, ali samo povezana u «klasterima» sa velikim poduzećima. Slikovito rečeno, velika poduzeća moraju biti «motor bržeg razvoja» i izvor inovacija u hrvatskom gospodarstvu, dok dinamični sektor malih i srednjih poduzeća mora osigurati zaštitu radnih mjesta i fleksibilnost u konjukturnim krizama. Stagnira otvaranje novih poduzeća.
Nema procesa osnivanja novih tvrtki, što je značajka dinamičnih tržišnih ekonomija. Tako je, primjerice, broj aktivnih poduzeća sa 68.084 u 2003. godini, porastao na svega 68.981 u 2004. Uklanjanje «administrativnih prepreka» i različiti porezni poticaji, trebali bi dinamizirati otvaranje novih poduzeća, posebice u privatnom sektoru. U poduzećima koja posluju sa gubitkom, bilo je zaposleno oko 180.000 radnika. Ovo ukazuje na potencijalni rast nezaposlenosti, uslijed lošeg poslovanja ove skupine poduzeća.
Inače, privatni sektor gospodarstva ostvaruje veću dobit od državnog! To pokazuje neophodnost restrukturiranja državnih poduzeća, kako bi javni sektor hrvatskog gospodarstva dao svoj doprinos fiskalnoj konsolidaciji države, rastu proizvodnje i otvaranju novih radnih mjesta. Zbog toga, moramo osmisliti nove modele privatizacije, kako bi ona bila transparentna, ekonomski efikasna, ali i «socijalno osjetljiva».
Novi privatizacijski modeli moraju biti razvojnog karaktera; morali bi polaziti od činjenice da je nacionalno bogatstvo stvarano radom zaposlenika u tvrtkama i svih građana Hrvatske, kojima se mora priznati pravo na sudjelovanje u vlasništvu i participacija u dobiti njihovih tvrtki; te se ne smije ignorirati lokalna zajednica u donošenju odluka presudnih za razvitak pojedinih regija i gradova.
To su razlozi zašto sam krajem prošle godine zatražio izradu novog Zakona o privatizaciji, te posebnog Zakona o radničkom dioničarstvu i sudjelovanju zaposlenika u dobiti poduzeća. Tada, ali i kasnije, tokom ove godine, založio sam se za nastavak revizije «pretvorbe i privatizacije», sa efikasnim sankcioniranjem svih počinjenih nezakonitosti!
Kroz nove modele privatizacije moramo zaštititi javni interes, ali i osigurati brži ekonomski razvoj i zapošljavanje! Pokazatelji financijske stabilnosti, rentabilnosti, zaduženosti i likvidnosti poduzeća pokazuju neadekvatnu kvalitetu financijske strukture hrvatske privrede. Primjerice, stupanj samofinanciranja i dalje se pogoršava: iznosi svega 47 posto. To je direktna posljedica relativno niske profitabilnosti hrvatske privrede. Međutim, poslovne banke morale bi više kreditirati korporativni sektor (hrvatsku proizvodnju i izvoz), a manje stanovništvo (uvoz i osobnu potrošnju)! Prema podacima HNB, krajem srpnja ove godine, ukupni krediti banaka privredi (trgovačkim društvima) iznosili su 56 milijardi kuna, dok su krediti odobreni stanovništvu iznosili 71 milijardu kuna, od čega svega 24 milijarde stambeni krediti! Zbog nedovoljne domaće štednje, ali i visokog udjela vanjskog duga u BDP-u, novi investicijski ciklus morao bi se oslanjati na izravna strana ulaganja! Profitabilnost hrvatskog gospodarstva niža je od profitabilnosti ostvarene 2002. godine («neto dobit u odnosu na temeljni kapital») iznosi svega 5,5 posto.
U razvijenim tržišnim gospodarstvima, radi usporedbe, profitabilnost je najmanje dvostruko veća, i iznosi 10 do 12 posto! Prosječna rentabilnost hrvatskih poduzeća (neto dobit u odnosu na sveukupni kapital) porasla je sa 2,4 posto u 2003. na 2,9 posto u 2004. godini. To je vrlo niska razina prosječne rentabilnosti. To znači da povrat uloženog kapitala, prema ovom mjerilu, iznosi 34 godine! Niska rentabilnost hrvatskih poduzeća posljedica je niske razine iskorištenosti kapaciteta privrede.
Naposljetku, likvidnost privrede je bila poboljšana, tako da je kod nesolventnih firmi bilo zaposleno svega 31.000 radnika; za razliku od 1999. godine kada je bilo zaposleno 165.000 radnika.
Regionalna koncentracija hrvatskih poduzeća i njihovi financijski indikatori, pokazuju snažnu ekonomsku koncentraciju privrede grada Zagreba i okolice, tzv. «metropolizaciju» Hrvatske. Zagrebačka poduzeća prihodovala su oko 57 posto ukupnog prihoda hrvatske privrede! To ukazuje na potrebu vođenja aktivnije «regionalne politike razvoja» i decentralizaciju Hrvatske.
Djelatna struktura poduzeća pokazuje neadekvatni razvojni model Hrvatske, jer sa 40 posto sudjeluju trgovinska poduzeća, a ona iz prerađivačke industrije sa svega 14 posto! Iz prikazanih pokazatelja poslovanja poduzeća, vrlo sažeto možemo konstatirati slijedeće: hrvatska privreda poslovala je pozitivno, ali uz nisku razinu profitabilnosti. Zabrinjava niska profitabilnost u prerađivačkoj industriji! Hrvatska poduzeća ostvaruju svega 12 posto prihoda na inozemnim tržištima, dok je industrija izgubila svoju važnost u gospodarstvu! Brojčano dominiraju mala poduzeća, dok nemamo dovoljno velikih tvrtki, koje su sposobne povući privredu na put brzog industrijskog rasta. Stagnira otvaranje novih poduzeća! Stupanj samofinanciranja hrvatskih poduzeća nizak je, dok poslovne banke više kreditiraju sektor stanovništva. U strukturi poduzeća prevladavaju trgovinska, dok je udjel onih iz prerađivačke industrije nedovoljan.
Zagrebačka poduzeća ostvaruju nadpolovični udjel u ukupnom prihodu hrvatske privrede. Iz svega navedenog, vidljivo je da postoji potreba za aktivnijom politikom restrukturiranja «realnog sektora gospodarstva», te posebnom industrijskom politikom. Osim toga, «uvozno – trgovinska» struktura privrede prevladavajuća je u odnosu na «proizvodno – izvoznu» matricu gospodarstva Hrvatske.
Ukratko, sadašnji model razvoja nije adekvatan razvojnim potrebama Hrvatske! Razvojni model koji smo primjenjivali bio je uspješan u slamanju inflacije i zadržavanju monetarne stabilnosti. Međutim, ovakav model generirao je sporu obnovu proizvodnje, nedovoljan rast izvoza i novog zapošljavanja! Takvim modelom razvoja Hrvatska je kumulirala znatne deficite proračuna i vanjskotrgovinske bilance, te platne bilance. To je dovelo do visoke vanjske zaduženosti. Zbog toga, srednjoročni cilj politike kreditnih odnosa sa inozemstvom mora biti postupno smanjivanje stupnja zaduženosti Hrvatske prema inozemstvu.
Glavni utjecaj na održivost vanjske pozicije Hrvatske imat će porast izvoza roba i usluga i smanjivanje deficita tekućeg dijela platne bilance! Monetarna politika u 2006. godini morat će biti usmjerena na ostvarivanje slijedećih ciljeva: limitiranje vanjske zaduženosti; porast izvoza i smanjivanje prekomjernog uvoza; te stavljanje pod strogu kontrolu rasta bankovnih kredita. Smatram da nam je potreban novi model razvoja Hrvatske, utemeljen na obnovi industrije i snažnoj izvoznoj orijentaciji. Drugačija kombinacija makroekonomskih politika i «strukturnih reformi» mogu pokrenuti brži rast i zapošljavanje!
Poštovane gospođe i gospodo!
Hrvatskoj predstoje ozbiljne reforme!
One su nužne, ali njihova provedba neće biti nimalo jednostavna! Međutim, uvjeren sam u reformski potencijal hrvatskog društva; našu snagu i želju da uspijemo! Nedavno sam konstatirao kako je Hrvatska završila tranziciju, iako sa zakašnjenjem!
U 2004. godini ostvaren je BDP na razini 1990. godine, ali je industrijska proizvodnja na oko 80 posto! S druge strane, početkom pregovora u ulasku u Europsku uniju, moramo raditi na zadovoljavanju kriterija «ekonomske konvergencije»! Upravo zbog ovakve jedinstvene povijesne situacije, Hrvatska mora osmisliti vlastitu strategiju ubrzanog ekonomskog razvitka, ali na osnovama novog razvojnog modela!
Veća proizvodnja, više radnih mjesta; moderna industrija; veći izvoz; niska inflacija; ulaganja u obrazovanje i zdravstvo; socijalna solidarnost i «društvena kohezija»: to su ciljevi koje moramo ostvariti!
Uostalom, jedina uvjerljiva politika koja jamči održivost «socijalne države» u Hrvatskoj povećanje je ekonomskog rasta! Zbog toga stalno ističem potrebu širokog društvenog dogovora o gospodarskom i socijalnom razvoju Hrvatske, kako bi udruženim snagama prevladali probleme i ostvarili brži razvitak naše zemlje!
Takva politika, naša je obaveza prema hrvatskim građanima!
Ovom prigodom želim ponoviti svoju prošlogodišnju inicijativu i prijedlog da se u Hrvatskom saboru pokrene ozbiljna rasprava o ekonomskom razvoju Hrvatske, kod usvajanja proračuna za iduću godinu! Takva rasprava morala bi dati odgovore na ključne izazove ekonomske politike Hrvatske za 2006. godinu: Kako uspješno ostvariti fiskalnu konsolidaciju? Kako staviti pod kontrolu rizike povećanog kreditiranja bankovnog sustava, na osnovi rasta vanjske zaduženosti? Kako postići napredak strukturalnih reformi na ključnim područjima, prije svega, u restrukturiranju javnog sektora gospodarstva? Kako sačuvati solidarnost i zaštititi najugroženije?
Sve hrvatske parlamentarne političke stranke preuzele su demokratsku odgovornost za razvojne i europske perspektive, te budućnost Hrvatske! A, od hrvatskih ekonomista okupljenih na ovom savjetovanju, očekujem da stručno doprinesu kvaliteti društvene rasprave o razvoju Hrvatske! Hvala lijepa!