Gospodine predsjedniče Republike Crne Gore,

gospodine predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine,

dragi prijatelji iz Igmanske inicijative,

uvaženi predstavnici međunarodne zajednice,

gospođe i gospodo,

Prije svega, drago mi je što nas je Igmanska inicijativa opet uspjela okupiti. Dolazak nas, predsjednika država iz regije, na godišnje sesije Inicijative pomalo se pretvara u tradiciju i mislim da je to dobro. Žao mi je što ovoga puta nije s nama i predsjednik Republike Srbije Boris Tadić.
Time što se odazivamo pozivu skupine nevladinih organizacija mi s jedne strane odajemo priznanje ulozi koju je nevladin sektor imao u borbi za demokratizaciju jugoistočne Europe nakon raspada Jugoslavije. No, s druge strane mi u isto vrijeme potvrđujemo da taj sektor i danas ima itekako važno mjesto u redovima onih koji poduzimaju napore usmjerene na učvršćivanje mira, stabilnosti i sigurnosti u regiji, koji trasiraju njezin europski put.

Prvi puta pridružuje nam se na sesiji Igmanske inicijative i predsjednik Republike Crne Gore. Siguran sam da će njegova zemlja koja je na potpuno demokratski način, mirno i bez unutarnjih potresa, bez negativnih efekata na šire susjedstvo, pošla putem samostalnoga života, dati svoj nemali doprinos daljem jačanju demokracije u ovome dijelu Europe.

Ovdje smo da bismo naznačili svoje poglede, odnosno poglede zemalja čiji su nam građani povjerili najviše funkcije u njima, na put kojim se krećemo prema ujedinjenoj Europi, da navedemo koje smo rezultate postigli na tome putu i koje prepreke na njemu vidimo.
Polazište nam je zajedničko – svi mi želimo u članstvo Europske unije.
Pozicije su nam različite.
Mi, naime, krećemo iz različitih uvjeta, napredujemo različitom brzinom i – logično – nećemo svi u istome trenutku ni stići do cilja.
Ali, da ćemo svi do njega stići – u to nimalo ne sumnjam. Ne obeshrabruju me ni rasprave o tome kakva je sposobnost Unije da prima nove članice. Te rasprave mogu se ponekad učiniti i preprekom na putu koji je pred nama, ali čak i da jesu prepreke – nisu trajne.
Ako možda trenutno u Europi i ima nekih koji ne shvaćaju da proces europskoga ujedinjavanja ne može biti završen, ni zaokružen bez jugoistoka Staroga kontinenta, siguran sam da će to uskoro shvatiti. Siguran sam da će shvatiti kako bez zemalja regije projekt ujedinjene Europe ne samo da ne može biti uspješno završen, on uopće ne može biti završen. Stoga se ja nimalo ne bojim za našu europsku perspektivu. Ona je sigurna.
Ali, a time dolazim do onoga gdje se ponekad i bojim, ostvarenje te perspektive ovisi u prvome redu o nama. O tome, kako ćemo raditi, što ćemo raditi, kojim tempom ćemo raditi, ovisi kada ćemo i hoćemo li ući u Uniju. Na nama je, dakle, da ostvarimo ono što se od nas očekuje, da ispunimo europske standarde i kriterije. O tome hoće li se to napraviti, pregovora nema. Pregovara se samo kako će se to napraviti. Hrvatska je na tome putu najdalje odmakla. Mi već dulje od godine dana pregovaramo s Unijom i ti pregovori u osnovi dobro teku.
Hoćemo li postati punopravna članica 2009., 2010. godine ili možda još malo kasnije, ja to danas ne mogu reći. No, ja uvijek naglašavam, a to ću danas izreći, ako mi dopustite, i kao savjet drugim zemljama: ne treba robovati datumima. Važno je, naravno, i to kada ćemo ući u Uniju, ali mnogo je važnije da se najbrže što je moguće prilagodimo Uniji, da ispunimo svoj dio posla i da za članstvo u Uniji budemo dobro pripremljeni.
Nemojmo se zavaravati: ulazak u Europsku uniju ipak je za svaku novu članicu neka vrsta šoka. Naravno, svi očekujemo pozitivne efekte i oni dolaze, oni će sigurno doći. Dosadašnje iskustvo, iskustvo starih i nešto manje starih članica to nam potvrđuje. Ali, ponavljam, za ulazak se treba dobro pripremiti kako bi inicijalni šok bio sveden na najmanju moguću mjeru. To vrijedi kako za gospodarstvo, tako za upravu i pravosuđe, ali i za obrazovanje.
Prilagodba zakona, preuzimanje tzv. europskih pravnih stečevina, jedna je stvar. Primjena tih zakona i pretakanje onoga što smo u sferi politike i političke volje proglasili svojim, u svakodnevnu praksu, to je nešto drugo. Moramo jako paziti kao nas taj raskorak između teorije i prakse, između onoga što se proklamira i onoga što se radi, ne bi učinio nevjerodostojnima u očima Europske unije.
Svi smo mi u ovoj regiji tranzicijske zemlje. No, Europa kao da ponekada zaboravlja kako je pozicija iz koje su u tranziciju krenule zemlje izrasle na tlu bivše Jugoslavije bitno različita od pozicije svih ostalih zemalja tzv. istočnoga bloka. Mi smo stoga s razlogom osjetljivi na sve što nam se može učiniti politikom dvostrukih mjerila, što može izgledati kao nametanje nama, usprkos dostignućima što smo ih nesporno ostvarivali još u vrijeme Jugoslavije, uvjeta kakvi se ne nameću drugima koji su tada bili daleko iza nas.
U isto vrijeme mi ne smijemo ni pokušati skrivati svoje stvarne slabosti, a te su slabosti i ključne potencijalne prepreke na putu prema Europskoj uniji. Nabrojit ću ih sumarno, vjerujem uostalom da smo ih svi svjesni. Mislim, dakle:

na građenje i učvršćivanje istinske demokracije;

na vladavinu prava;

na borbu protiv korupcije i organiziranog kriminala;

na reformu pravosuđa i uprave;

na suočavanje s istinom o prošlosti i progon i kažnjavanje počinitelja ratnih zločina;

na dosljedno poštivanje i ostvarivanje ljudskih i manjinskih prava.
To su pitanja na kojima moramo potvrditi svoju zrelost kao zemlje kandidati za Europsku uniju, odnosno kao zemlje aspiranti na kandidatski status. To su pitanja, da se malo dramatično izrazim, na kojima prolazimo ili padamo u ostvarivanju naših europskih ambicija ili aspiracija. Što se mene tiče, smatram da mi građani Republike Hrvatske, njihova većina, nisu poklonili povjerenje kako bih šutio kada vidim da netko te ambicije i aspiracije ugrožava.
I do sada sam nebrojeno puta ponavljao, ali ponovit ću i danas, i ovdje: ako ne želimo u izolaciju, onda moramo u ujedinjenu Europu. Drugoga puta za nas nema. Ja pri tome ne idealiziram Europsku uniju, ali upravo svjestan njezinih slabosti i manjkova zagovaram ulazak u nju, jer kao zemlja članica imat ćemo daleko veće mogućnosti da sudjelujemo u korigiranju onoga što nas smeta, nego ako ostanemo izvan Unije.
Hrvatska je ostvarila krupne korake i pozitivne pomake u mnogim područjima – od reforme oružanih snaga i policije, preko prilagođavanja vlastitoga zakonodavstva europskim standardima, pa do usvajanja normi zaštite manjina koje su u nekim aspektima i iznad europskih. Da bi u svakome području moglo biti i bolje, to je jasno. No, ono što mi se čini bitnim, to je da započetim putem nastavimo.
Znači: da nastavimo s politikom koja omogućuje povratak svih izbjeglih i prognanih za vrijeme nedavnih ratova;

da nastavimo s politikom koja se zasniva na toleranciji i odbacuje diskriminaciju na bilo kojoj osnovi;

da nastavimo s reformom pravosuđa i uprave, jer i njihove institucije svojim nefunkcioniranjem mogu kršiti i nerijetko krše ljudska prava;

da nastavimo s građenjem dobro-susjedskih odnosa u regiji na način da to bude na svačiju korist, a da ne šteti nikome, što – naravno – podrazumijeva rješavanje svih sporova pregovorima i odustajanje od bilo kakvih teritorijalnih pretenzija, pod bilo kojim izgovorom;

napokon – da nastavimo sa suradnjom s Haaškim sudom i procesuiranjem ratnih zločina pred domaćim sudovima, jer budućnost regije možemo graditi samo ako s nje skinemo hipoteku prošlosti.
To su prema mojemu mišljenju područja na kojima moramo konstantno ostvarivati napredak, na kojima ne smijemo ni posustati, ni popustiti pritiscima ekstremista – a takvih u svim sredinama ima, područja na osnovi kojih će nas Europska unija procjenjivati i ocjenjivati. To su u isto vrijeme područja na kojima će nam biti lakše ostvarivati napredak, ako ćemo surađivati, ako ćemo se međusobno pomagati.
Republika Hrvatska je na takvu suradnju spremna.
Eto, to je – u naznakama – moje viđenje teme o kojoj smo danas pozvani govoriti. U zaključku želim samo još jednom naglasiti krupnu ulogu što je i u realiziranju našega europskog puta ima nevladin sektor. Zahvaljujem Igmanskoj inicijativi koja nam je dala okvir i za ovu današnju razmjenu mišljenja i pozivam je da nam i u budućnosti daje dragocjene poticaje, pa i kritike, u naporima za učvršćivanje demokracije i svega što ona znači, odnosno podrazumijeva.
Hvala!