Vrlo uvaženi gospodine glavni tajniče,

ekscelencije,

dame i gospodo,

iznimno mi je zadovoljstvo što mi je, kao prvom hrvatskom predsjedniku uopće, pružena prilika da budem Vašim gostom i da pred ovim značajnim međuvladinim tijelom Sjeverno-atlantskog saveza iznesem svoje poglede na međunarodni položaj Republike Hrvatske i njezine vanjskopolitičke perspektive.

Još do prije nekoliko mjeseci ovakav oblik komunikacije između vrha hrvatske države i predstavnika najznačajnijeg obrambenog saveza današnjice bio je naprosto nezamisliv. Hrvatska se smatrala jednom od ne baš svijetlih točaka na europskom jugoistoku, području koje se u usporedbi sa Zapadnom Europom nažalost poistovjećuje s političkom nestabilnošću i gospodarskom zaostalošću. Ne samo u međunarodnim krugovima donositelja političkih odluka, već i u široj inozemnoj javnosti, naša zemlja percipirana je kao dio problema napaćene regije, za koju svi držimo da ju je potrebno što prije stabilizirati i europeizirati.

Međutim, na parlamentarnim i predsjedničkim izborima početkom ove godine građani Hrvatske potvrdili su postojanje ogromnog demokratskog potencijala i jasno iskazali želju za promjenom smjera opće hrvatske politike: umjesto neproduktivnog i štetnog egocentrizma odlučili su se za političko i gospodarsko otvaranje, za bržu demokratizaciju i gospodarsku transformaciju. Uostalom, zar moj današnji dolazak među vas ne pokazuje da je međunarodna zajednica prepoznala da je Hrvatska odlučno krenula jedinim ispravnim putem - putem demokracije, zaštite ljudskih prava i manjina te jačanja civilnog društva?

Hrvatska je, dakle, vrlo osjetno promijenila svoj status na međunarodnoj sceni: u relativno kratkom razdoblju prestala je biti dijelom problema da bi postala dijelom rješenja još uvijek nestabilnog područja jugoistočne Europe. I to zahvaljujući političkoj metamorfozi, koju bih se usudio nazvati ujedno spektakularnom i impresivnom, posebno na vanjskopolitičkom planu.

Tako smo hrvatska Vlada, i ja kao predsjednik Republike, bitno redefinirali politiku prema susjednoj Bosni i Hercegovini, s kojom želimo izgraditi istinske partnerske odnose, što implicira potpuno i nedvosmisleno poštivanje njezinog suvereniteta i teritorijalnog integriteta, kao i transparentno financiranje institucija tamošnjih Hrvata. Ništa manje važna nije promjena hrvatske službene politike u odnosu na povratak izbjeglica: obvezali smo se da ćemo podupirati reintegraciju svih izbjeglica bez ikakve diskriminacije, kako Hrvata i Bošnjaka u Bosnu i Hercegovinu, tako i hrvatskih građana srpskog podrijetla koji su napustili svoje domove uslijed sloma Miloševićeve imperijalističke politike. Zauzeli smo također sasvim drugačiji stav prema Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju u Haagu, s kojim smo, na obostranu korist, uspostavili cjelokupnu suradnju. Naposljetku, Hrvatska je počela voditi konstruktivnu i umirujuću politiku u regiji, na čiju demokratsku transformaciju želi aktivno utjecati.

Držim da je upravo naš angažman u regiji pokazatelj hrvatske nesebičnosti, tj. odlučnosti da pozitivne strane naše političke i gospodarske transformacije podijelimo sa svojim susjedima. Dopustite mi da Vam u ovom kontekstu skrenem pozornost na prošlotjedni sastanak u Dubrovniku, na koji sam, kao što Vam je poznato, pozvao predsjednike Češke, Slovenije i Crne Gore, i nakon kojega smo u obliku hrvatsko-češko-slovenske izjave izrazili potporu dosadašnjoj politici crnogorskog vodstva, osobito njezinim najnovijim hrabrim koracima, usmjerenima prema daljnjem unapređenju odnosa s demokratskim državama na prostoru bivše Jugoslavije i cijele regije. Budući da samo jugoslavenski građani imaju pravo demokratskim putem odlučiti o sudbini Savezne Republike Jugoslavije, neprihvatljivo je da njezin predsjednik, protiv kojega je Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju u Haagu podigao optužnicu za zločine protiv čovječnosti, ne samo onemogućava pokretanje procesa demokratizacije i europeizacije svoje zemlje, već i ugrožava subjektivitet Crne Goru i stabilnost cjelokupne regije.

Smatram da međunarodna zajednica, koja ulaže ogromne napore u normalizaciju stanja u jugoistočnoj Europi, ima posebnu odgovornost brinuti o zaštiti ljudskih, građanskih i ustavnih prava svih građana Savezne Republike Jugoslavije, a time i onih Crne Gore, te bi stoga trebala Slobodanu Miloševiću, čelnom čovjeku jugoslavenske federacije koji je prouzročio četiri rata u zadnjih deset godina, odaslati snažnu i jasnu poruku, koju on može i mora razumjeti.

Nestabilna situacija na Kosovu, pritisak Beograda na proeuropsko vodstvo Crne Gore i nedopuštanje srpskim demokratskim snagama da slobodno artikuliraju svoje aspiracije, kao i potreba sučeljavanja s pozitivnim aspektima europskog ujedinjenja - ideje začetnice današnje Europske unije - pokazuju koliko je dobrodošla i korisna inicijativa francuskog predsjednika Jacquesa Chiraca za organiziranje sastanka na vrhu koji bi na jesen u Zagrebu okupio zemlje Unije i države proizišle iz bivše Jugoslavije koje su najviše napredovale u svom demokratskom razvoju.

Međutim, radi istinske konsolidacije mira i jačanja suradnje u jugoistočnoj Europi, držim umjesnim, kao što sam već naglasio u nekoliko navrata, upućivanje poziva ne samo zemljama bivše Jugoslavije, nego i neposrednim susjedima Savezne Republike Jugoslavije, koji su na različite načine zainteresirani za stabilnost u regiji.

Mislim prvenstveno na Mađarsku, Rumunjsku, Bugarsku i Albaniju, zemlje koje su jasno usmjerene prema Bruxellesu i indirektno pogođene režimom sankcija protiv Savezne Republike Jugoslavije. Čini mi se logičnim i spomenute zemlje uključiti u rad planirane konferencije, za koju mislimo da bi trebala ukazati na europsku perspektivu zemalja regije kao i na važnost normalizacije stanja u Saveznoj Republici Jugoslaviji.

Vrlo uvaženi gospodine glavni tajniče,

ekscelencije,

dame i gospodo,

Izložena, nova politička orijentacija hrvatske vlasti približila nas je ostvarivanju naših dvaju temeljnih vanjskopolitičkih ciljeva: integraciji u strukture Sjeverno-atlantskog saveza i priključenju Europskoj uniji. Posebno se radujem što je upravo Sjeverno-atlanski savez, na čelu s njegovim glavnim tajnikom, lordom Georgeom Robertsonom, prvi odlučio valorizirati dosad uložene napore hrvatske vlasti. Prije skoro dva mjeseca u Firenci Hrvatska je primljena u Partnerstvo za mir i time započela izazovan, mukotrpan, ali i zanimljiv proces prilagođavanja standardima NATO-a, na čije članstvo nedvosmisleno pretendira. Svjesni smo itekako obveza koje smo time preuzeli, ali i mogućnosti koje nam se nude. S jedne strane, da bi postigli interoperabilnost s NATO-om moramo pojačati parlamentarni nadzor nad oružanim snagama i provesti temeljitu reformu obrambenog sustava; s druge strane, pak, otvara se perspektiva hrvatskog doprinosa regionalnoj sigurnosti, na primjer kroz sudjelovanje postrojbi Hrvatske vojske u mirovnim operacijama pod pokroviteljstvom Sjeverno-atlantskog saveza. Uvjeren sam da će Hrvatska vojska, nakon pobjede u obrambenom ratu, pokazati isti stupanj profesionalnosti i efikasnosti u mirovnim misijama.

Međutim, ulaskom u program "Partnerstvo za mir" Hrvatska nije samo počela, sukladno našoj deklariranoj želji, s postupnom integracijom u strukture NATO-a, već je i zbog same vokacije Saveza - koja se prema riječima njegova glavnog tajnika sastoji i u tome što predstavlja temelj sigurnosti našeg kontinenta - napravila velik korak prema priključenju Europskoj uniji. Naime, mjesec dana nakon primitka u Partnerstvo za mir, Vijeće ministara Unije prihvatilo je studiju o izvedivosti i tako otvorilo put pregovorima između Hrvatske i Bruxellesa o sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju, koji bi trebali početi najkasnije na jesen ove godine.

Ne sumnjam u pozitivan ishod pregovora, te stoga ne želim skrivati nadu da ćemo vrlo brzo - prema optimističnim, ali i realističnim prognozama, već u prvoj polovici sljedeće godine - potpisati sporazum o stabilizaciji i pridruživanju. Formaliziranje odnosa s Unijom predstavljalo bi dodatno, važno ohrabrenje modernizirajućim naporima nove hrvatske vlasti i time povećalo izglede za realizaciju drugog temeljnog cilja vanjske politike Republike Hrvatske: ulazak u Europsku uniju. A i hrvatski građani, koji žude za boljom budućnošću i bržim rastom životnog standarda, uvjerili bi se da su se ogromni uloženi trud i golema odricanja isplatili.

Dopustite mi da skrenem vašu pozornost na ovu naizgled trivijalnu temu ekonomske modernizacije. Neosporno je, naime, da je za demokratsku i europsku budućnost Hrvatske od esencijalne važnosti da nedavno pokrenuto ubrzavanje transformacije njezinog gospodarstva uspije. Nova hrvatska vlada se odlučno posvetila ovoj nezahvalnoj zadaći, dobro znajući da je stvaranje modernog i efikasnog gospodarstva u korelaciji s nastavkom uspješne demokratske preobrazbe društva. Jer samo prosperitetna društva mogu biti dobra podloga za učvršćivanje demokratskog poretka i pravne države, kao i brana protiv pogubnih političkih ekstremizama.

Stoga pozivam inozemne partnere Hrvatske, od kojih jedan veliki dio imaju svoje predstavnike u ovom Vijeću, da se uvjere u prirodne, gospodarske i ljudske resurse kojima naša zemlja raspolaže. Siguran sam da će, između ostalih, projekti izgradnje jadransko-jonske autoceste, ponovnog otvaranja plovnog puta Dunavom, izgradnje naftovoda od Hrvatske preko Mađarske i Rumunjske do Kaspijskog mora, te plinovoda Norveška-Poljska-Srednja Europa-Jadran, biti važan doprinos ne samo jačanju hrvatskog gospodarstva, nego i stabilizaciji i oživljavanju čitave regije.

Na kraju bih želio izraziti nadu da ćemo nastaviti produbljivati uspostavljenu suradnju i zajedno stvarati sigurnu i prosperitetnu Europu, u kojoj će svoje mjesto, dakako, imati i sigurna, prosperitetna i europska Hrvatska.

Hvala na pozornosti!