Sir John,
poštovani članovi Kraljevskog instituta za međunarodne odnose,
gospođe i gospodo,

Hvala vam na pozivu da vas posjetim i hvala vam što ste mi dali priliku da u vašoj sredini iznesem svoja razmišljanja o odnosu demokracije i borbe protiv globalnog terorizma. Sama po sebi, tema je aktualna i bilo bi prikladno govoriti o njoj praktično bilo gdje.

Ima, međutim, nekoliko razloga zbog kojih mi se čini osobito primjerenim progovoriti o odnosu antiterorističke kampanje i demokracije upravo ovdje, u Velikoj Britaniji. Navest ću tri glavna.

Prvo, Britanija je, uz Sjedinjene Američke Države, najaktivnija i najangažiranija članica antiterorističke koalicije.

Drugo, Britanija je zemlja s bogatom demokratskom tradicijom, zemlja u kojoj demokracija doista nije samo pojam iz političkog vokabulara, već – svakodnevni život. I, treće, upravo je Britanija u sudbonosnim godinama uoči Drugog svjetskog rata iskusila u kojoj je mjeri politika smirivanja koja je prividno spašavala mir, objektivno dovela u pitanje i sam opstanak demokracije.

Da je teroristički udar na Sjedinjene Države 11. rujna ove godine bio udar na same osnove demokratskog svijeta, o tome nema nikakve sumnje. Da odgovor globalne antiterorističke koalicije na taj izazov nije, niti bi ikada smio biti, udar protiv bilo kojeg određenog naroda, odnosno pripadnika bilo koje vjere, i o tome nema nikakve sumnje.

Napokon, da sukob terorizma i antiterorizma nije sraz ni kultura ni civilizacija, nego naprosto sukob civilizacije i ne-civilizacije, to je valjda danas svakome jasno.

Terorizam se 11. rujna 2001. pokazao u pravom svjetlu – slijep, bezuman, usmjeren samo i jedino na ubijanje. I još nešto: teroristi ubijaju nevine ljude, pri čemu im je posve svejedno tko su žrtve, bitno je samo da ih bude što više.

Napadi na New York i Washington proizveli su onu količinu političke volje bez koje je do tada, mada se s terorizmom svijet ne suočava od jučer, bilo nemoguće i pomišljati na globalni, usklađeni, odlučni i sve prije nego polovični odgovor. Taj odgovor, to je svjetska antiteroristička koalicija.

Svijet u kojem živimo, prestrojava se na do jučer nezamisliv način. Zemlje koje su, gotovo bi se moglo reći tradicionalno, bile ako ne protivnici, a onda barem suparnici, najednom postaju saveznici.

Vojno-politički savezi koji su poslije propasti komunizma, odnosno socijalizma kao svjetskog poretka, tražili novi smisao svoga postojanja, ne samo da su taj smisao našli, nego će se u njegovu ispunjavanju transformirati na način koji će, s jedne strane, značiti njihov nestanak, barem u onom kontekstu u kojem smo bili naučeni živjeti s njima, a s druge – najaviti njihov novi, drugi, a vjerojatno i dugi život.

Bipolarni svijet za kojega smo smatrali da je nestao raspadom Sovjetskog Saveza i rastakanjem blokova čije je postojanje i sučeljavanje obilježilo desetljeća poslije završetka Drugog svjetskog rata, obnavlja se u novom svjetlu i u novim, promijenjenim uvjetima. Sada su s jedne strane teroristi i oni koji im na bilo koji način pomažu, a s druge su strane svi oni koji se protiv terorizma bore, ma kako beznačajnim se udio nekih članica antiterorističke koalicije u toj borbi mogao činiti.

Bitno je u svemu tome jedno: danas se ne može stajati po strani. Danas se ne može se i ne smije biti neutralan. Ali, u borbi koja je tek započela, moraju se postaviti, odnosno moraju se znati i njeni prioriteti. I to me dovodi do odnosa borbe protiv globalnog terorizma i demokracije.

Bilo je, naime, odmah poslije terorističkih napada na Sjedinjene Države zabrinutih glasova koji su upozoravali da se na svojevrsnu najavu rata, kako je u Americi bio shvaćen usklađeni udar na New York i Washington, ne bi smjelo odgovarati oružjem. Terorizmu se možemo djelotvorno oduprijeti samo i jedino širenjem prostora demokracije, govorili su bezuvjetni pobornici mira.

Da je mir jedna od najvećih, ako ne i najveća vrijednost čovječanstva, u to valjda nitko ne sumnja. Da je demokraciju, dugoročno gledano, moguće izgrađivati i održavati samo u uvjetima mira, i o tome ne bi trebalo biti spora. No, je li dalja demokratizacija doista pravi i jedini odgovor prijetnji globalnog terorizma, o tome bi se već moglo raspravljati.

Povući ću jednu povijesnu usporedbu koja mi se upravo u Britaniji čini na mjestu. Već sam u nekoliko navrata, u javnim istupanjima u Slovačkoj, Bugarskoj, Izraelu i Poljskoj, usporedio antiterorističku koaliciju našeg vremena s antifašističkim blokom, sa Saveznicima iz dana Drugog svjetskog rata.

Veliki britanski ratni premijer, Winston Churchill, uvjereni pobornik demokracije, ali i jednako tako uvjereni protivnik komunizma, nije oklijevao prihvatiti komunističkog diktatora Staljina za saveznika u trenutku kada se suočavao s nacističkom opasnošću. Procijenio je da je manja šteta na trenutak «progutati» jednu diktaturu, ma kako strašna ona bila, da bi se moglo pobijediti u borbi s drugom, koja se ukazivala još strašnijom.

Naravno, poslije pobjede, taj je isti Churchill, vjeran svojem demokratskom opredjeljenju, pozvao na borbu protiv željezne zavjese koja je podijelila Evropu. Dakle, u uvjetima globalne ugroženosti demokracije, zatvorio je oči pred potpunim pomanjkanjem demokracije u jednom dijelu svijeta, kako bi uspio u borbi za očuvanje demokracije u «svojem» svijetu i otvorio perspektive za njeno rađanje i tamo, gdje su je bezobzirno zatirali.

Meni se čini da je današnji svijet suočen u osnovi s vrlo sličnom situacijom.

Mi moramo, ako je to nužno i nezaobilazno, na određeni rok svjesno pristati i na neka ograničenja demokracije, usudit ću se reći i određena ograničenja ljudskih prava, kako bismo očuvali demokraciju i ljudska prava na dugi rok.

Hoćemo li pristati na ograničavanje slobode kretanja, ako ćemo time otežati i onemogućiti kretanje terorista? Morat ćemo!

Hoćemo li pristati na ograničavanje slobode javne riječi, ako drugačije nećemo moći spriječiti teroriste da zloupotrebljavaju tu slobodu kako bi širili svoju otrovnu ideologiju smrti, često zaogrnutu plaštem oslobodilačke borbe? Morat ćemo!

Hoćemo li pristati na ograničavanje medijskih sloboda, ako ćemo tako spriječiti teroriste da nesmetano odašilju šifrirane poruke potencijalnim izvršiteljima bezumnih napada poput onih izvedenih u New Yorku i Washingtonu? Morat ćemo!

Hoćemo li time ugroziti demokraciju?

Odgovorno tvrdim: nećemo! Mi ćemo samo, bude li doista potrebno, na određeno vrijeme prihvatiti suspendiranje, odnosno ograničavanje nekih njenih bitnih sastojaka. No, sama bit demokracije time ni na koji način ne smije biti dovedena u pitanje.

Demokracija podrazumijeva ključnu ulogu parlamenta, ona podrazumijeva trodiobu vlasti i vladavinu prava, ona – napokon – podrazumijeva i kontrolne mehanizme. Sve će to ostati nedirnuto, dapače u uvjetima antiterorističke kampanje i mogućeg poduzimanja mjera koje, objektivno, jesu ravne ograničavanju demokracije, uloga parlamenta postat će još značajnija, parlamentarna kontrola postat će još važnija, a vladavina prava – upravo nezaobilazna.

Strah od mogućeg poduzimanja mjera kakve sam, primjera radi, naveo - nije ništa drugo, nego odraz nedovoljnog povjerenja u snagu demokracije, u njenu vitalnost.

No, naša demokracija mora svoju nadmoćnost pokazati i na još jednom polju. Ona mora ne samo omogućiti, nego potaknuti iscrpno analiziranje uzroka koji su omogućili bujanje terorizma u svjetskim razmjerima. Kada to kažem, onda mislim na to da će nam upravo činjenica da naša društva jesu demokratska, omogućiti da priznamo i dio svoje odgovornosti za avet terorizma koja se nadvila nad životima sviju nas.

Ne mislim da moramo mazohistički tvrditi da smo mi sami «proizveli» globalni terorizam. S druge strane, međutim, istina jest da je razvijeni, demokratski svijet dugo i predugo pasivno promatrao kako jaz između bogatih i siromašnih postaje sve veći, kako milijuni ljudi žive u nerazvijenosti i neslobodi, bez i najmanjih perspektiva koje bi njihov život učinile vrijednim življenja, kako tisuće ljudi, u najvećem broju djece, dnevno umiru od gladi . . .

Siromašne i obespravljene, žrtve nepravdi, lako je indoktrinirati, lako ih je uvjeriti kako će se položaj milijuna ljudi koji žive poput njih, ili onako kako su oni do nedavno živjeli, bitno promijeniti, sruše li se dva njujorška nebodera i pobiju li se u njima tisuće ljudi.

Siromašni i obespravljeni nemaju što izgubiti. Oni su spremni ići u smrt, ali povući pri tome za sobom u smrt i mnoštvo nevinih žrtava. Za njihovo postojanje odgovoran je, makar dijelom, razvijeni svijet.

Stoga demokratske zemlje, a tu svakako ubrajam i zemlje u tranziciji, moraju već sada, u uvjetima rata kojega vode, u uvjetima stvarnog, odnosno mogućeg ograničavanja ponečeg od onoga što ih legitimira kao demokracije, početi razrađivati dugoročni program borbe protiv siromaštva i nerazvijenosti, te tražiti najbolja i trajna rješenja regionalnih kriza.

Da zaključim:

1. teroristički napadi na Sjedinjene Države ugrozili su demokraciju kao svjetski poredak

2. antiteroristička koalicija morala je pribjeći sili, jer se samo silom mogu eliminirati centri terorizma, odnosno njegove logističke baze,

3. sila koju primjenjuje antiteroristička koalicija u funkciji je zaštite demokracije,

4. otvaranje još širih prostora demokraciji prije, ili umjesto oružanog odgovora antiterorističke koalicije, objektivno i dugoročno ugrozilo bi demokraciju,

5. da bi se zaštitila i održala, demokracija mora biti spremna i na to da se privremeno povuče «u puževu kućicu», što – međutim – ne znači da se ikada smije potpuno povući sa scene,

6. kontrolni mehanizmi, svojstveni demokraciji, morat će osigurati da moguće mjere ograničavanja demokracije, potrebne zbog djelotvornosti antiterorističke borbe, ni u jednom trenutku ne dovedu u pitanje njeno održavanje,

7. razvijene demokracije, ali i zemlje u tranziciji moraju hitno prići najprije istraživanju, a potom i eliminiranju uvjeta koji pogoduju javljanju globalnog terorizma, jer će samo tako stvoriti osnovu za dugoročno ne samo preživljavanje, nego i razvijanje demokracije kao svjetskog sustava.

Ako vas je ovo moje izlaganje možda uplašilo, jer ja prihvaćam potrebu privremenog ograničavanja demokracije, ako se nekome moglo učiniti da sam sklon zagovarati autoritarnost kao odgovor terorizmu, dozvolite mi da kažem samo još ovo: cijelog svog života bio sam privržen demokraciji.

Zbog toga, u vrijeme komunizma, bio sam u zatvoru.

Zbog toga, u vrijeme mojeg prethodnika, dr-a Tuđmana, odrekao sam se visoke pozicije u vlasti i prešao sam u oporbu.

Zbog toga kandidirao sam na predsjedničkim izborima prošle godine i – pobijedio sam.

Ja vjerujem u demokraciju i u njenu snagu. Ja sam optimista. Demokracija će pobijediti.

Ali, zbog te demokracije u koju vjerujem, ja sam pobornik odlučne akcije protiv globalnog terorizma.

Drago mi je što to mogu reći u zemlji koja je prepoznala opasnost koja nam prijeti i koja se toj opasnosti odupire u prvim redovima antiterorističke koalicije.

Hvala!