Gospođe i gospodo,

cijenjeni gosti i uzvanici,

Osobito mi je zadovoljstvo što danas mogu biti ovdje, na Sveučilištu Queens i što ste me pozvali da govorim o temi koja je – stjecajem okolnosti i povijesnih zbivanja – bliska i nama u Hrvatskoj, ali i vama u Sjevernoj Irskoj.

Upravo zbog te teme, poziv da dođem pred ovaj auditorij prihvatio sam bez oklijevanja, ali istodobno i s velikim osjećajem odgovornosti.

Govoriti o hrvatskim iskustvima u pomirbi, i to govoriti ovdje, u Belfastu, doista je odgovoran zadatak.

Reći ću još jednom: i vi, i mi imamo u tome svojih iskustava, ona se u nekim elementima podudaraju, u nekima – ne.

Stoga ću ja govoriti isključivo o hrvatskim iskustvima, o tome kako ja vidim događaje u mojoj domovini, kako procjenjujem prijeđeni put i kako vidim budućnost.

Ponudit ću vam, dakle, kratak povijesni osvrt, procjenu što će istodobno biti i povijesna i politička, i – napokon – viziju koja, nadam se, neće biti utopijska.

Prije svega, dozvolite mi da izrazim određenu rezervu prema samome izrazu „pomirba“ u kontekstu o kojemu govorimo. Onako, kako ja vidim stvari, pomirba je nešto što dolazi poslije svađe.

A ja nisam pristaša teze da narodi mogu biti u svađi. Jer, narodi se - kao kolektiviteti – međusobno ne poznaju, a pojedinci koji čine jedan narod niti se mogu, niti smiju, samom činjenicom te pripadnosti, svesti na isti nazivnik. Ne, nisu svi isti!

Dakle, ja ne govorim o posvađanim, pa slijedom toga ni o pomirenim narodima. Ali, prihvaćam da narodi mogu biti uvučeni u sukobe, zahvaljujući politici pojedinaca i skupina.

Ti sukobi mogu rezultirati bolnim traumama, pa i uzajamnom mržnjom. I tu dolazimo do situacije u kojoj se govori o potrebi pomirbe.

Ja bih, iz razloga koje sam najkraće moguće naznačio, umjesto o pomirbi radije govorio o razbijanju predrasuda i ponovnom uspostavljanju međusobnoga povjerenja i razumijevanja.

Smatram da je u slučaju Hrvatske, odnosno raspada bivše Jugoslavije, to jedini moguć i jedino ispravan pristup.

Dozvolite mi kratak izlet u povijest.

Jugoslavenska država rezultat je ideje rođene u Hrvatskoj u vrijeme kada smo bili pod tuđinskom - austrijskom, odnosno madžarskom vlašću.

Samo usput da kažem, Hrvatska je bila samostalno kraljevstvo još u 10. stoljeću, ali je potom stoljećima bila pod vlašću najprije madžarskih, a potom austrijskih kraljeva i careva, mada je cijelo to vrijeme uspjela sačuvati i određene elemente suverenosti, poput – na primjer – svojega parlamenta.

Vodeći hrvatski političari 19. stoljeća vidjeli su u ujedinjavanju s drugim južnoslavenskim narodima od kojih je većina dijelila sudbinu sličnu hrvatskoj, način da se izvučemo ispod tuđinske vlasti.

Slom Austro-Ugarske na kraju Prvog svjetskog rata otvorio je vrata realizaciji te ideje.

Samo, ideja se uskoro pokazala promašenom, jer je novom državom dominirao jedan njezin dio i jedan narod: Srbija i Srbi, što je izazivalo razumljivo neraspoloženje ostalih.

To je vrijeme rađanja međunacionalnih napetosti i predrasuda.

Ako dodam da je u podizanju zidova između pripadnika naroda koji su dijelili zajedničku državu svoju ulogu igrala i različitost religija, onda sam naznačio prisutnost i spoja politike i vjere koji se nerijetko u povijesti pokazao izvorištem sukoba i mržnje što može zatrovati generacije.

Neriješeno nacionalno pitanje, zajedno s jednako neriješenim socijalnim pitanjem, nagrizlo je iznutra prvu, monarhističku, Jugoslaviju i ona se godine 1941., pod udarcima armija sila Osovine, raspala u samo nekoliko dana poput kule od karata.

No, pokret otpora koji se uskoro javio pod vodstvom Komunističke partije i Hrvata koji će postati poznat kao maršal Tito, obnovio je u svijesti ljudi jugoslavensku ideju s konceptom jedne bitno drugačije, federativne, Jugoslavije.

U isto vrijeme, međutim, okupatori su našli saveznike u redovima ekstremnih nacionalista – kvislinga - na raznim stranama, pa je borba za oslobođenje imala i crte građanskog, međunacionalnog, pa i vjerskog rata.

U tim sukobima probuđena mržnja potisnuta je nakon rata isključivo zahvaljujući represiji novoga režima u kojemu su komunisti vodili glavnu riječ.

No, ono što nije izbijalo na površinu – jer nije smjelo – tinjalo je ispod površine.

Uzajamno razumijevanje i povjerenje koje se svakom prilikom javno manifestiralo, bilo je u većoj mjeri rezultat straha od represivnoga aparata, nego iskrenog uvjerenja. A kada je Titovom smrću nestao glavni integrativni faktor koji je držao na okupu južnoslavenske narode, počelo je urušavanje Jugoslavije.

Ustavom iz godine 1974. Tito je državu reformirao praktično u konfederaciju, s pravom republika na odcjepljenje.

Potkraj osamdesetih godina u Hrvatskoj je napokon prodro politički pluralizam i održani su prvi slobodni višestranački izbori.

Vlast koja je proizašla iz tih izbora nije bila komunistička, a suočena s agresivnim nacionalizmom koji je Hrvatsku zapljuskivao iz susjedne Srbije pod vodstvom Slobodana Miloševića, predložila je razgovore o preustroju zajedničke države.

Srbija je na to odgovorila poticanjem pobune dijela srpske manjine koja je živjela u Hrvatskoj.

Kada smo u toj situaciji, a izloženi već i otvorenoj upotrebi sile, proglasili odvajanje od Jugoslavije i samostalnost, odgovor koji je došao iz Srbije bio je: rat!

U tome ratu, a ja sada govorim isključivo o Hrvatskoj, počinjeni su strašni zločini na obje strane.

I nije u tome kontekstu bitno tko je prvi počeo, mada je to povijesno itekako važno, niti je bitno tko je počinio više zločina.

Bilo je ubijanja, i to bestijalnoga ubijanja, bilo je spaljivanja kuća, bilo je protjerivanja, i to sve u prvome redu na nacionalnoj osnovi, nerijetko uz blagoslov ili u najmanju ruku uz šutnju predstavnika crkve.

I svega toga je bilo, ponavljam, na obje strane.

Rat je završio.

Uz pomoć međunarodne zajednice dio vlastitoga područja vratili smo pod našu vlast mirnim putem, dio smo bili prisiljeni vratiti silom.

Dio pripadnika srpske manjine u to je vrijeme izbjegao iz Hrvatske, dio tih izbjeglica u međuvremenu se vratio. Opet živimo jedni uz druge, Srbi uz Hrvate u Hrvatskoj, Hrvatska uz Srbiju kao susjedne, samostalne i suverene države.

Rat je, međutim, dotakao mnoge obitelji, mnogo je poginulih i ubijenih, mnogo više – naravno – onih koji su rat preživjeli, ali koji ga pamte – nerijetko i u iskrivljenim slikama.

I kako sada ponovo normalno živjeti, kako razgovarati s onima u kojima ste još jučer gledali neprijatelje, kako vjerovati onima za koje su vas mediji uvjeravali da znaju samo lagati i varati?

Kako pružiti ruku makar i samo onome čiji su sunarodnjaci bili na drugoj strani, kako očekivati da će vašu pruženu ruku prihvatiti netko kome su vaši sunarodnjaci spalili kuću ili ubili najbliže?

Kako, da se vratim na naslov teme, pomiriti one koje je rat pretvorio u neprijatelje, kako približiti one koji su nasjeli na tezu da se „onima drugima“ ne može vjerovati, niti se s njima može na bilo koji način i u bilo kojemu aspektu ponovo zajedno živjeti?

Kada u ovome kontekstu kažem: zajedno živjeti, onda ne mislim na bilo kakvu novu zajedničku državu, nego naprosto na suživot u postojećoj državi, odnosno na normalne odnose između novonastalih država, bivših jugoslavenskih republika.

Odgovor je - ponavljam: razgrađivanje predrasuda, ponovno uspostavljanje međusobnog povjerenja i razumijevanja. Sve se to ne može od danas na sutra, to je proces, ali proces koji mora biti dobro pripremljen, koji mora biti dobro koncipiran i u kojega moraju vjerovati oni koji ga provode. A povrh svega: to je proces za kojega na obje strane mora postojati jaka politička volja.

Bez te volje, nikakvih rezultata neće biti.  To treba krajnje jasno reći.

Dakle, prvi je korak: politička volja.

Politički prvaci, vlast, ali i oporba – jer to mora biti nacionalni, a ne stranački program – treba normalizaciju iskreno željeti i treba imati odlučnost da se tu želju pretoči u konkretnu akciju.

Drugi je korak: napraviti koncept normalizacije, odnosno utvrditi koji su to nužni, nezaobilazni temelji koje valja postaviti i na kojima se jedino može ponovo izgraditi porušena konstrukcija međusobnoga povjerenja i razumijevanja, a to znači i razgraditi predrasude što su dijelom povijesnoga porijekla, a dijelom izravno proizašle iz nedavnoga rata.

Treći je korak: ugraditi koncept izgradnje međusobnoga povjerenja i razumijevanja u odgojni proces, drugim riječima izbaciti iz nastave, od prvoga razreda pa do sveučilišta, i najmanje natruhe povijesnoga revizionizma, i najmanje naznake šovinizma i netolerancije na nacionalnoj ili vjerskoj osnovi.

I četvrti je korak: osigurati potporu medija.

U našem konkretnom slučaju mediji su odigrali pogubnu ulogu potičući mržnju i netoleranciju, odnosno etiketirajući kao neprijatelja svakoga tko je u tim ratnim danima imao hrabrosti reći kako nije pametno porušiti sve mostove i kako ćemo s našim susjedima jednoga dana morati ponovo normalno surađivati.

No, u izgrađivanju međusobnoga razumijevanja i povjerenja nije dovoljno to, da mediji prestanu biti nositelji mržnjom prožete propagande, oni se moraju pretvoriti u predvodnike borbe za normalan suživot.

I to nas dovodi do zaključka kako ono što ste vi nazvali pomirbom, a što bih ja radije zvao ponovnim uspostavljanjem povjerenja i razumijevanja, ne može ostati ni samo politički projekt.

To mora postati društveni projekt, odnosno svijest o potrebi da se nakon sukoba ponovo razumijemo, da jedni drugima vjerujemo, ta svijest mora prodrijeti u sve pore društva i svi društveni čimbenici moraju postati njezini nositelji i propagatori.

Dodat ću da nikako ne smijemo zaboraviti ni vjerske zajednice koje upravo na tome području mogu učiniti neizmjerno mnogo.

To je ono kako bi, po mojemu mišljenju, trebalo biti. I želio bih se nadati da se ne prepuštam iluzijama, želio bih vjerovati da ovo o čemu govorim nije utopija. A kakva su hrvatska iskustva, što smo učinili, je li bilo teško, što nam još predstoji?

Kada smo završili rat, naša je javnost stajala pod kombiniranim utjecajem ratnih iskustava i ratne propagande, drugim riječima bila je negativno senzibilizirana u odnosu na bilo kakav suživot, pa i na samu ideju normalnih odnosa među nacionalnim korpusima koji su se, generalno gledajući, sukobljavali. Makar, moram to naglasiti, u redovima hrvatskih branitelja bilo je i Srba, ali ratna ih je propaganda prešućivala, a to se prešućivanje nastavilo i nakon završetka rata.

Međudržavna normalizacija nije se, međutim, mogla izbjeći, makar ju je vlada mojega prethodnika nastojala zadržati samo u okvirima, ja bih radije rekao: u okovima isključivo kontakata državnih organa i predstavnika.

Od početka mojega mandata posvetio sam značajnu pozornost prevladavanju posljedica rata, a u tome kontekstu i prerastanju normalizacije na državnoj razini u normalizaciju u odnosima među građanima, u društvenu normalizaciju.

Bilo je nerazumijevanja, bilo je otpora, bilo je i žestokoga protivljenja, sve do optužbi za zanemarivanje hrvatskih nacionalnih interesa.

Led su, međutim, probili gospodarstvenici i na krilima gospodarske suradnje počelo je opće zatopljavanje u hrvatsko-srpskim odnosima, kako unutar Hrvatske, tako i između dviju država.

Danas već turisti iz Srbije ponovo dolaze u Hrvatsku, Srbi koji su izbjegli iz Hrvatske, vraćaju se svojim domovima.

Ni sa jednim, ni sa drugim nismo do kraja zadovoljni, ali proces je krenuo.

Grubome povijesnome revizionizmu koji je bio podlogom predrasudama prema pripadnicima „one druge nacije“, ali i podlogom povijesno uvjetovanome strahu jedne nacije od druge, stali smo na kraj.        Nismo ga, međutim, još potpuno iskorijenili i to je zadatak na kojemu i dalje moramo raditi.

Deklarirana politička volja postoji, doduše, na objema stranama, ali kada se spustimo na razine niže od vrha vlasti i kada dođemo do toga da se postavi pitanje o ustrajnosti i dosljednosti u provođenju te političke volje, onda ne možemo biti do kraja zadovoljni.

Politički pragmatizam, zapravo: oportunizam nerijetko je guraju u drugi plan i čine žrtvom dnevno-političkih računica.

U odgojnom procesu napravljeni su koraci u pravome smjeru, ali nisam siguran da možemo reći kako smo došli do kraja.

Bolna su točka pojedini mediji u kojima šovinisti i propovjednici nacionalne isključivosti i netolerancije nerijetko i dalje dobivaju prostor za podgrijavanje negativnih stereotipa i obnavljanje mržnje.

Zaneseni žarom borbe za podrškom glasača, i poneki političari, osobito u vrijeme kampanja pred izbore, nasjednu na mamac jeftine popularnosti i prihvate da se uklope u koncept takvih medija, dovodeći u pitanje dugoročnu politiku normaliziranja međuljudskih i međunacionalnih odnosa.

Tu je još dosta posla pred nama, i to osjetljivoga posla, jer s jedne strane ničime ne smijemo dovesti u pitanje slobodu medija, a s druge – moramo nastojati da politika normaliziranja dobije upravo u medijima ne samo prostor za propagiranje, nego da oni postanu i svojevrsni saveznici te politike.

Ako me zaključno pitate dokle smo došli i kako ćemo dalje, reći ću ovo: politika normaliziranja odnosa koja se može graditi samo na konceptu individualiziranja krivnje za počinjene ratne zločine, dakle, na odbacivanju teze o kolektivnoj odgovornosti cijelih naroda, naša je dugoročna politika.

U njezinome realiziranju napravili smo nužne početne korake, ali ni na jednome području nismo još došli do kraja.

Drugim riječima: radimo i još je dosta posla pred nama.

No, politika normaliziranja odnosa sa svim našim susjedima, odbacivanje netolerancije prema drugačijima, bez obzira je li riječ o nacionalnoj, rasnoj, vjerskoj ili svjetonazorskoj različitosti, neizostavna je komponenta političke platforme koja mora postati trajna i nepromjenjiva hrvatska politička platforma, dakle polazišna osnova cijeloga društva, a ne ovoga ili onoga pojedinca, ove ili one stranke u ovome ili onome razdoblju.

Što se mene osobno tiče, odlučan sam da i ostatak svojega mandata posvetim stvaranju uvjeta za normalan život nakon ratnih trauma. Govorim o životu država, društava i građana - pojedinaca.

Hrvatska želi u ujedinjenu Europu, a ta se Europa zasniva na temeljima koji su negacija one hipoteke što smo je u svoju samostalnost donijeli kao breme rata kojega smo za tu samostalnost bili prisiljeni voditi.

Pa ako vam se sviđa da to zovemo pomirbom, onda ću reći: pomirba danas za nas je je conditio sine qua non života u ujedinjenoj Europi sutra.

Hvala!