19.04.2002. - Astana, Kazakstan - službeni posjet predsjednika Republike Hrvatske Kazakstanu

Govor predsjednika Stjepana Mesića u Parlamentu Republike Kazakstan

 

Cijenjeni gospodine predsjedniče Abdykarimov,
vrlo poštovani predsjedniče Nazarbajev,
uvaženi zastupnici, gospođe i gospodo,

Počašćen sam pozivom da vam se obratim. Poziv sam prihvatio sa zadovoljstvom, smatrajući posjet parlamentu jednom od ključnih točki mojeg službenog posjeta Kazakstanu. Ja sam prvi hrvatski predsjednik koji posjećuje vašu zemlju, baš kao što je predsjednik Nazarbajev prošle godine bio prvi predsjednik Kazakstana koji je boravio u Hrvatskoj.

Naši odnosi nisu od jučer, ali mislim da ne griješim ako kažem da su oni dobili prvi i pravi poticaj tek spomenutim posjetom predsjednika Nazarbajeva. Nadam se i vjerujem da će moj sadašnji boravak u Kazakstanu biti novi doprinos napredovanju na putu kojim smo, na obostranu korist, krenuli.

Želio bih s vama danas podijeliti neka svoja razmišljanja o problemu s kojim su doista suočene sve države svijeta, male i velike, slabe i moćne, one koje su toga svjesne, baš kao i one koje možda još misle da ih se sve to ne tiče. Riječ je, naravno, o globalnom terorizmu.

Teror i terorizam prate politiku stoljećima. Bili su sredstvo kojemu su pribjegavali pojedinci ili skupine, i jedni i drugi skloni radikalnim rješenjima, i jedni i drugi uvjereni da je to jedini način ostvarivanja njihovih ciljeva. Ponekad terorizmu masovnih razmjera pribjegavale su i države, odnosno režimi, poput na primjer, nacističkog režima u Njemačkoj koji je odgovoran za početak Drugog svjetskog rata.

U drugoj polovici prošlog stoljeća terorizam postaje gotovo nezaobilazni element svjetske političke scene, mada još uvijek u prvom redu nacionalno obojen i usmjeren na pojedine zemlje. Podsjećam na Crvene brigade u Italiji, Baader-Meihhof grupu u Njemačkoj, IRU u Irskoj, odnosno Britaniji, ETU u Španjolskoj, i da dalje ne nabrajam. No, sve smo to bili skloni tretirati kao probleme pojedinih država, mada je već tada bilo dovoljno i indicija, ali i dokaza da terorističke skupine međusobno surađuju.

Ipak, način na koji je svijet konfrontiran s terorizmom prošle godine, prilikom napada na New York i Washington, bio je nešto do tada nedoživljeno, nešto što je upozorilo da postoji teroristička mreža koja se proširila na praktično sve dijelove svijeta i od koje nitko nije siguran.

Naravno, treba tu imati u vidu još nešto. Ulogu je igrala i činjenica da se na udaru terorista našla najmoćnija država današnjeg svijeta. To je, svakako, u značajnoj mjeri pomoglo stvaranju političke volje potrebne da se problemu globalnog terorizma priđe na globalan način. Tako se i rodila ideja stvaranja antiterorističke koalicije koja na određeni način već djeluje, mada nije još potpuno i do kraja formirana.

U svakom slučaju, više ili manje iskristalizirala su se neka načela na osnovu kojih valja voditi borbu protiv globalnog terorizma. Prije svega, valja biti na čistu s time da ta borba nije rat protiv bilo koje države, nacije, vjere ili kulture.

Riječ je naprosto o sukobu civilizacije i anti-civilizacije. S jedne strane su oni koji imaju jedan, jedini cilj: ubiti što više nevinih ljudi. Na drugoj strani su oni koji to žele spriječiti.

Moram naglasiti: rat protiv globalnog terorizma također nije ni kazna, ni osveta. Da se poslužim rječnikom liječnika - to je više od svega prevencija, to je borba kojom se želi onemogućiti one koji inspiriraju, koji provode i koji pomažu svjetski terorizam da bi naš svakodnevni život učinili nesigurnim, odnosno da bi ga doveli u pitanje - bilo gdje i bilo kada.

Akciju koja je započela poslije napada na New York i Washington predvode Sjedinjene Američke Države, što je na određeni način i logično. No, kako je riječ o akciji koja će potrajati, ne bi bilo dobro da ona ostane pod utjecajem samo jedne države ili manje skupine država. Upravo zato je od osobite važnosti da se do kraja definiraju načela borbe protiv globalnog terorizma i da se oformi svjetska antiteroristička koalicija.

I još nešto: borba protiv globalnog terorizma ne smije ni u jednom trenutku biti u suprotnosti s odredbama Povelje Ujedinjenih naroda. Dapače - svjetska organizacija u toj borbi mora preuzeti ulogu koja joj, po njenom karakteru, objektivno pripada.

Danas smo još uvijek svjedoci oružane borbe protiv međunarodnog terorizma. Ta je borba nužna i naprosto se ne može izbjeći, bilo u Afganistanu, bilo negdje drugdje u svijetu, gdje su uporišta međunarodnog terorizma. No, oružana borba je samo jedna strana medalje. Zapitajmo se, naime, odakle se regrutiraju teroristi - od pilota samoubojica koji su avione pune putnika na nebu iznad Sjedinjenih Država pretvorili u ubojite projektile, pa do atentatora-samoubojica koji na ulicama izraelskih gradova za sobom u smrt povlače desetke, sada već i stotine civila?

Odgovor je uvijek jedan: teroristi se regrutiraju iz redova onih koji su pogođeni neimaštinom, nerazvijenošću, neravnopravnošću, uskraćivanjem osnovnih ljudskih prava i sloboda. Da budem do kraja precizan: govorim o teroristima, ne o onima koji njima manipuliraju. Jer, svi su ti nesretnici manipulirani - u ime nacije, u ime vjere, u ime ideologije, u ime borbe za oslobođenje. A sve su to samo maske, ispod kojih se krije goli teror s jednim, jedinim ciljem: pobiti što više nevinih ljudi, uzdrmati temelje stabilnosti i sigurnosti - kako država, tako i pojedinaca.

Da bi se tako motiviranom terorizmu stalo na kraj, nije dovoljna oružana borba. A još će nas više udaljiti od cilja, ako upadnemo u zamku odgovaranja na terorizam - terorizmom, samo drugog predznaka.

Moraju se prekinuti putevi financiranja terorizma i mora se, a ja sam čvrsto uvjeren da je to najvažnije, uklanjati ambijent u kojemu se terorizam rađa. Želim biti potpuno i do kraja jasan: borba protiv terorizma neće imati dugoročnog uspjeha, ako se ne bude vodila i kao borba protiv siromaštva, nerazvijenosti, neslobode, neravnopravnosti, kao borba protiv regionalnih kriza i žarišta, ali i kao borba protiv netolerancije i ksenofobije. Mislim da vi u Kazakstanu, zemlji u kojoj pripadnici mnogih nacionalnosti i vjera harmonično žive zajedno, to vrlo dobro razumijete.

Naravno, na tom paralelnom kolosijeku globalnog rata protiv terorizma, nužna je ne samo pomoć, nego i vodeća uloga najrazvijenijih zemalja svijeta. Volio bih vjerovati da će one tu svoju ulogu ne samo prihvatiti, nego i ostvariti, jer - u krajnjoj liniji - one time rade i za sebe. Vojnom silom mogu se sigurno na određeno vrijeme eliminirati simptomi, ali se ne mogu ukloniti uzroci. A ako ne uklonimo uzroke, terorizam će se uvijek iznova javljati, vrlo vjerojatno u sve ekstremnijim oblicima.

U tako zamišljenoj borbi protiv terorizma ima mjesta za svaku zemlju kojoj je stalo do razvoja u miru i sigurnosti. Dakle, tu vidim i mjesto za zemlje poput Kazakstana i Hrvatske. Budemo li poduzimali napore da onemogućimo terorizam - svaki na svojem području, budemo li s drugima razmjenjivali informacije koje će pomoći otkrivanju i onemogućavanju namjera terorista, budemo li inzistirali na potrebi angažiranja na uklanjanju uzroka terorizma, učinit ćemo ono što nam je dužnost.

Zakoračili smo u 21. stoljeće s pogledom uprtim u budućnost. Želimo živjeti u demokraciji koju mnogi od nas tek uče i u blagostanju o kojemu najveći dio svijeta još uvijek može samo sanjati. No, ako ne shvatimo realnu opasnost globalnog terorizma i ako joj se ne odupremo, bez zadrške, beskompromisno i odlučno, temelji demokracije bit će uzdrmani, a prosperitet i blagostanje ostat će tek nedosanjani san.

Nitko nije dobio mandat da svoju zemlju i njene građane prepusti anarhiji i teroru. Gradimo i razvijajmo demokraciju, učvršćujmo ljudska prava, promičimo toleranciju, uspostavimo vladavinu prava i borimo se - zajedno - protiv siromaštva, nerazvijenosti i neravnopravnosti, kako u vlastitim zemljama, tako i u međunarodnim odnosima.

Tako ja vidim smisao i svrhu borbe protiv globalnog terorizma, borbe koja je civiliziranom svijetu nametnuta, ali i borbe koju taj - naš - svijet ne smije i neće izgubiti.

Hvala!