Gospođe i gospodo,
uvaženi sudionici ovoga foruma,

Znam što je, da tako kažem, zadana tema ovoga skupa, ali vjerujem da ćete mi oprostiti ako ga iskoristim da bih najprije, kao neku vrstu nužnoga uvoda, u nekoliko rečenica prezentirao svoje poglede na nešto šire područje odnosa u međunarodnoj zajednici.
Vjetrovi krize, što potresa svijet, otpuhali su dimnu zavjesu sa suvremenih ekonomsko-političkih procesa. Zahvaljujući tome, odjednom nam se izoštrila optika, pa je mnogo što postalo vidljivije i jasnije nego prije. Mislim tu u prvome redu na to, da nas prevladavajući neoliberalni ekonomski model nije suočio samo s ekonomskom krizom, već istodobno i sa socijalnom, pa čak i civilizacijskom krizom. I to toliko dubokom, da se moramo zapitati, što je ostalo od temeljnih postavki velike francuske revolucije, na kojoj se temelji suvremeni svijet?
Okrutna je činjenica da je ostala samo sloboda, dok jednakost i bratstvo kao da su potpuno zaboravljeni. A moram li vas podsjetiti, da bez jednakosti nema ni slobode? A bez bratstva, drugim riječima: zajedništva, nema ni očuvanja našeg planeta i održivog razvoja.
U tome kontekstu moramo se zapitati gdje smo mi i što se dešava u našim zemljama? Kako smo se snašli u tranziciji, koja je tekla po pravilima neoliberalnog modela i jesmo li ispunili očekivanja, pa i nadanja naših građana? Odgovor na to daje, u određenoj mjeri, i tema ovog skupa.
Mi smo se, naime, sastali da razgovaramo o nečemu što je problem s kojim smo svi suočeni. To je nedovoljna kompetitivnost naših zemalja i njihovih gospodarstava. Dvadeset godina nakon pada Berlinskog zida, nisu smanjene razlike u razvijenosti između jugoistoka Europe, dakle između naših zemalja i bogatog Zapada. Dapače, u mnogo čemu one su čak i povećane.
Kada to kažem, moram odmah dodati kako nas ne smiju zavarati blistavi šoping centri i molovi. Istina je, više ne moramo putovati u Trst ili Graz da bismo nabavili zapadnu robu. Ali, istovremeno, mi smo danas evidentno manje sposobni vlastitim proizvodima konkurirati toj robi, no što smo bili prije dva desetljeća. I to je posljedica nedovoljne kompetitivnosti. Našli smo se na slobodnome tržištu, ali od jednakosti smo dalje nego prije. Bratstvo ću, za ovu priliku, ostaviti izvan naše teme.
Za svoje zaostajanje svi mi moramo, u prvome redu, kriviti sami sebe. Tranzicija se u našim zemljama znatnim dijelom poistovjetila s privatizacijskom pljačkom, s korupcijom koja se uvukla u sve društvene strukture, s uništavanjem industrije kako bi se lakše bogatilo na uvozu i, naravno, s masovnom nezaposlenošću.
Evo jednoga indikativnog podatka: danas se najmanje traže strojarski i drugi inženjeri. To najbolje pokazuje zašto je ekonomska struktura naših zemalja nedovoljno kompetitivna na međunarodnom tržištu.
A sve to govorim, jer želim da postanemo svjesni činjenice – ma kako bolna i neugodna ona bila - da smo, naime, za ono što nam se desilo, u velikoj mjeri krivi sami. Omogućavali smo, a nerijetko i poticali praksu da se zbog kilograma vlastite koristi, figurativno govoreći, zakolje ne vola, već slona. Šteta za zajednicu, za naše države i njihove građane, doslovno je enormna. No, time se, ipak, ne može objasniti sve.
Postoji još najmanje jedan, vrlo važan faktor, s kojega je aktualna kriza skinula koprenu, satkanu od lijepih riječi i još ljepših teorija. Taj faktor je – protekcionizam. Onaj isti protekcionizam, što ga većina ekonomista smatra preživjelim i osuđuje kao jednog od glavnih neprijatelja progresa. Sada se, međutim, ne mijenja samo praksa, već i teorija.
Rekao sam to nedavno na skupu hrvatskih ekonomista, ali mislim da vrijedi ponoviti i danas, i ovdje: prije samo tri godine na Zapadu je bila bestseler knjiga u kojoj se, metaforički, tvrdilo da svijet nije okrugao, jer ga je globalizacija toliko izravnala, da sada svi imaju jednake šanse. Danas su, nasuprot tome, bestseler međusobne optužbe ekonomista iz raznih zemalja za krađu radnih mjesta. Najviše se, naravno, optužuje Kina. Također se izračunavaju gubici zbog nedovoljne zaposlenosti kao posljedice tuđeg protekcionizma.
Je li tek kriza oživjela već mrtvi protekcionizam, koji je prije nje, kao biblijski Lazar, već bio smrdljivi leš? Odgovor je: ne, i upravo primjer naših zemalja to pokazuje i potvrđuje. Protekcionizam, naime, nikada nije ni nestao, već je samo mutirao i prilagodio se novim okolnostima. Za zemlje u tranziciji, posebno je važno da među te okolnosti spadaju i one koje su nastale nakon pada Berlinskog zida. Zato nas je taj mutirani protekcionizam teško pogodio, narušivši konkurentnost naših gospodarstava i kompetitivnost naših zemalja.
Koji su ti novi oblici protekcionizma? Oni postoje na razini država, dakle u makroekonomskoj politici, ali i na razini pojedinih tvrtki. Na razini država to je poticanje sklonosti potrošnji, umjesto proizvodnji. A kako se može trošiti, a da se ne zarađuje? Jednostavno: tako da se uzimaju krediti. I upravo je to ono što smo svi mi radili. Zadužili smo se i prezadužili, i još se uvijek zadužujemo, ali – i to je posebno važno – uz stalni blagoslov međunarodnih financijskih organizacija.
Tijekom svih ovih tranzicijskih godina stalno smo dobivali pohvale za našu ekonomsku politiku i makroekonomsku stabilnost, iako je ona bila zasnovana na dugu, a ne na snazi naše ekonomije. A u kakvoj je to vezi s protekcionizmom? U izravnoj! Ako uništimo vlastitu proizvodnju, naše tvrtke više neće biti konkurentne – ni u svijetu, ni na vlastitome tržištu. Onaj tko u takvim uvjetima ostane konkurentan, zaradit će dva puta. Prvi put na robi, a drugi put na kreditu. Da smo vodili drukčiju politiku, mogli smo sačuvati svoju proizvodnju i radna mjesta, a s našim kadrovima i tada još relativno niskim troškovima, mogli smo možda, naravno u malome, ostvariti čak i nešto slično svojedobnom uspjehu azijskih tigrova.
Mutirani protekcionizam, kao što sam rekao, postoji i na razini poduzeća. Dok smo se mi nadali da strani investitori kupuju naše tvrtke kako bi unaprijedili proizvodnju, njihov je pravi motiv nerijetko bio samo kontrola dotadašnje konkurencije. To je vodilo u likvidaciju razvojnih instituta u poduzećima i u smanjivanje, pa i prekidanje proizvodnje, kako ona ne bi konkurirala matičnim tvrtkama.
A događalo se i još nešto. Privatizirano, odnosno kupljeno poduzeće bi prekidalo veze sa svojim dotadašnjim poslovnim okruženjem i prebacivalo se u okruženje novoga vlasnika. To znači da se otkazivalo ugovore domaćim kooperantima i zamjenjivalo ih se stranim.
Još jednom, da bi bilo do kraja jasno: ja za to ne optužujem nikoga, osim nas samih. Ponašali smo se kao da nikada nismo čuli za onu staru poslovicu koja kaže kako je košulja bliža od kaputa. Odnosno - da svijet pokreću interesi. Pri tome svatko brine prvenstveno o vlastitim interesima. Tko to ne radi, ulazi u rizik da ostane i bez košulje i bez kaputa. Naposljetku, ma kako to mnogima nije ugodno čuti, mi zaista ne možemo reći kako nismo bili upozoreni na vrijeme što nam se sprema. Uoči Nove godine 1991., dakle prije gotovo 19 godina, jedan od najvećih svjetskih ekonomista, glasoviti Milton Friedman, dao je intervju jednom zagrebačkom privrednom tjedniku. Tema je bila predstojeća privatizacija, a Friedman se zalagao za podjelu dionica zaposlenima, a ne za prodaju. Posebno je bio protiv prodaje strancima.
Pročitat ću vam doslovni citat iz toga intervjua: „Ni jedan inozemni investitor neće doći zato da bi pomogao vašoj zemlji; on će doći da bi sam od toga imao koristi. Smatram pogrešnom zamisao zemalja poput vaše ili Mađarske, da prodajom svojih najboljih poduzeća dovedu velike inozemne tvrtke, koje bi donijele tehnologiju itd. To stvara više problema nego koristi.“ Kraj citata.
Ponavljam, u vrijeme kada je profesor Friedman to govorio, još je tekla godina 1990. Sada smo na pragu godine 2010., a u međuvremenu smo učili i još uvijek učimo tu njegovu lekciju, i to najtežom od svih metoda: metodom iskustva stečenoga na vlastitoj koži.
Na kraju dolazim do najvažnijeg pitanja. Kako dalje? Kako popraviti našu kompetitivnost i čemu nas je naučila kriza? Naučila nas je, dozvolite da budem ciničan, kako je sve prolazno, a samo su interesi vječni. Ili, što bi ljepše rekao Hegel: da su sve teorije sive, samo je drvo života zeleno.
Na tržištu uspijeva onaj tko zna zaštititi vlastite interese.
Moramo razvijati jako, izvozno gospodarstvo, koje će biti partner na svjetskome tržištu, a ne samo žrtva novih oblika protekcionizma. Ovu priliku želim iskoristiti kako bih još jednom posebno naglasio važnost naše međusobne suradnje. Ono što možda ne može svatko nastupajući sam, mi bismo morali biti sposobni ostvariti nastupajući zajedno.
Naša tržišta i mnoge naše tvrtke tradicionalno su bile povezane. Krajnje je vrijeme da obnovimo stare veze i uspostavimo nove i to na projektima kako za naša, tako i treća tržišta. Uvjet za to je ravnopravnost i poštivanje interesa svih uključenih strana.
I još nešto, a to vas molim da shvatite kao poruku koju političar s dugogodišnjim iskustvom upućuje gospodarstvenicima, ali ne i samo njima: dodatni je, ali iznimno važan uvjet za to obnavljanje starih i uspostavljanje novih veza među našim zemljama - energično suprotstavljanje profesionalnim čuvarima mržnje, kojih ima na svim stranama i koji su to, također, najčešće - iz interesa.

Hvala!