Poštovani gospodine Posebni predstavniče Europske unije,
Gospođe i gospodo – sudionici projekta „Parlamenta za Europu“,
Cijenjeni gosti,

Kada mi je ponuđeno da vam se obratim, nisam oklijevao ni jednoga trenutka, jer sam duboko uvjeren kako valja svesrdno podržati svaki napor usmjeren na to da priključivanje Bosne i Hercegovine u ovoj zemlji postane istinski prioritet, a da se njezin europski put pretvori u živi, dinamični proces.
Parlament za Europu ne zasjeda po prvi puta. Koliko sam obaviješten, reagiranja na njegove prve sesije bila su iznimno povoljna. Siguran sam da će tako biti i sada. Možda bih morao reći: pogotovo sada, jer je ova nama susjedna i prijateljska zemlja doista na prekretnici.
Znam da ćete se vi primarno baviti pitanjima prilagođavanja nacionalnoga zakonodavstva europskome, kao i implementacijom ugovora o Europskome pridruživanju i stabilizaciji, te Europskim partnerstvom. Raspravljat ćete i o nekim aspektima politike Europske unije a, naravno, s obzirom da ste vi parlamentarci – i o ulozi parlamenata u zemljama Unije.
Dozvolit ćete mi ipak da ja ne ulazim u pojedinosti tih svakako važnih, ali ipak u neku ruku specijaliziranih pitanja. Iskoristio bih radije priliku da s vama podijelim svoja razmišljanja o sadašnjem trenutku Bosne i Hercegovine i o njezinoj budućnosti.
Znam, da ima nekih u ovoj zemlji, a i u regiji, kojima se ne sviđa kada o tome govorim. Znam da ima nekih kojima se ne sviđa ni ono što govorim. I uvjeren sam da će i u ovom auditoriju biti pojedinaca koji se neće složiti sa svim mojim stanovištima.
No, ovo je parlament, i to Parlament za Europu.
Stoga očekujem da ćete mi dati priliku da izložim svoje poglede, a svi su oni – naravno – u raspravi podložni i analizi i kritici. Dodao bih ipak, kako je bilo nemalo onih koji su me zbog mojih gledanja na Bosnu i Hercegovinu kritizirali godine 1995., kako ih nisu razumjeli godine 2000-te, pa ih – eto – odbijaju i danas.
Ipak, događaji su me uvijek, mada s vremenskom zadrškom, potvrdili. Siguran sam da će tako biti i sada. Načelno govoreći - duboko sam uvjeren da – kao predsjednik Republike Hrvatske – imam pravo o tome govoriti, čak i više od toga: da je to moja dužnost.
Posljednjih sam tjedana doslovno zasut porukama građana Bosne i Hercegovine koji u meni prepoznaju iskrenog prijatelja ove zemlje i čvrstog pobornika njezinoga jedinstva i koji od mene traže da se aktivnije angažiram u traženju njezinoga puta u budućnost.
Cijenim te poruke, ali kao predsjednik susjedne države ja to niti mogu, niti smijem. Da ne bi bilo nikakve zabune: znam da o budućnosti Bosne i Hercegovine moraju odlučiti i imaju pravo odlučiti samo pripadnici njezina tri konstitutivna naroda. Ponavljam: znam da je tako i apsolutno to podupirem.
Time što iznosim svoja razmišljanja o stanju u ovoj zemlji i njezinim problemima ne miješam se ni na koji način u njezine unutarnje stvari. U isto vrijeme, međutim, znam i nešto drugo – naime da je Republika Hrvatska jedna od zemalja supotpisnica Daytonskih sporazuma, što joj daje određena prava, pa i obveze, a znam i to da je Bosna i Hercegovina nama susjedna država za čiju smo opstojnost i stabilnost životno zainteresirani.
Drugim riječima: nama u Hrvatskoj nije svejedno, što se događa u Bosni i Hercegovini, a nije nam svejedno ni što se događa s Hrvatima u ovoj zemlji. I zato, što nam to nije svejedno, ja itekako imam pravo iznositi svoje poglede na Bosnu i Hercegovinu i njezinu budućnost. Pri tome ne dovodim – naglašavam to još jednom – ni na koji način u pitanje pravo triju konstitutivnih naroda da o tome donesu konačnu i suverenu odluku.
Ponovit ću nešto, što sam do sada bezbroj puta rekao: Daytonski su sporazumi prekinuli rat u Bosni i Hercegovini, ali nisu stvorili mehanizme za njezino funkcioniranje u miru kao svake druge države, zasnovane na ravnopravnosti svojih građana i na vladavini prava.
I prije nego što mi netko kaže, kako su u trenutku kada su sklopljeni - Daytonski sporazumi bili jedino, što se moglo napraviti, reći ću kako sam toga potpuno svjestan. Sporazumi iz Daytona bili su zaista – u ono vrijeme i u tadašnjim okolnostima - jedino sredstvo kojim se mogao prekinuti rat, a prekidanje rata bio je apsolutni prioritet međunarodne zajednice, čak i pod cijenu da se u sporazume ugradi legaliziranje rezultata rata, agresije i etničkoga čišćenja. Ne volim izreku kako cilj opravdava sredstvo, ali u ovom konkretnom slučaju mogao bih je za trenutak čak i prihvatiti.
Pogreška je napravljena, da se figurativno izrazim, dan nakon potpisivanja Daytona i ista se pogreška ponavlja od tada iz dana u dan. A ta se pogreška ogleda u tome da nije učinjeno ama baš ništa, kako bi se otišlo korak dalje od Daytona, kako bi se ono što je u jednome trenutku bilo dobro, jer je bilo jedino moguće, učinilo boljim – jer bez toga boljega neće biti ni budućnosti Bosne i Hercegovine.
Na entitetskoj podjeli zemlje inzistira se kao na dogmi, Dayton se proglašava nedodirljivim, pri čemu se nitko nije potrudio da analizira koliko je od onoga što Dayton predviđa doista ostvareno, a čim se spomene mogućnost nadogradnje Daytona prijeti se referendumskim odvajanjem jednoga entiteta, dakle razbijanjem Bosne i Hercegovine.
Je li se itko ikada zapitao, ovdje ili bilo gdje u svijetu, gdje to Dayton predviđa mogućnost dovođenja u pitanje opstojnosti Bosne i Hercegovine? Ja ću vam reći: nigdje! Pa smo tako došli u paradoksalnu situaciju da je u ime očuvanja Daytona dozvoljeno prijetiti s nečim, što Dayton uopće ne predviđa, da je susjednim zemljama dozvoljeno uspostavljanje posebnih odnosa s entitetima na uštrb zajedničke države – što Dayton, na žalost, omogućava – ali da se ne postavlja pitanje zašto nema praktično nikakvog povratka izbjeglih i prognanih u jedan od dva entiteta, iako to Dayton izričito nalaže.
Ukratko: inzistiranje na Daytonu, onako kako se prakticira u dijelu Bosne i Hercegovine, u dijelu regije, ali i u metropolama nekih ključnih čimbenika međunarodne zajednice, nije daleko od farse.
Ponavljam: nije daleko, ne kažem da jest farsa. Da bi netko, bilo tko, vodio računa o povijesnim činjenicama, da bi netko potražio uporište u tome da je Bosna i Hercegovina kao jedan entitet postojala praktično kroz cijelu svoju povijest – od davnoga kraljevstva, preko razdoblja pod Otomanskom vladavinom, pa kroz period austro-ugarske okupacije, odnosno aneksije, sve do dana jugoslavenske federacije, o svemu tome nema ni govora.
Samo se podjela koja je stara niti dva desetljeća i koja je, da upotrijebim najblaži mogući izraz, potpuno protuprirodna, uzima kao nešto, što je zadano za sva vremena.
Ovako se dalje neće moći.
A u sadašnjim okolnostima, bez ikakvih priprema, značajno smanjiti ulogu međunarodne zajednice, pravdajući to potrebom da građani BiH sami uzmu sudbinu u svoje ruke, ravno je cinizmu najgore vrste i nije ništa drugo, nego igranje s vatrom.
To moram krajnje otvoreno reći.
Bosna i Hercegovina zaslužila je bolje. Ona je zaslužila da se stvore mehanizmi koji će prije svega očuvati njezinu jedinstvenost i funkcionalnost, što ne znači unitarno uređenje, koji će – potom – zajamčiti punu ravnopravnost pripadnika sva tri konstitutivna naroda u svakome trenutku i na svakome pedlju državnoga područja i koji će – napokon – njezinim unutarnjim uređenjem i odnosima otvoriti put takvoj Bosni i Hercegovini koja će s pravom i razlogom tražiti, ali i dobiti svoje mjesto u Europskoj uniji.
Mi u Hrvatskoj ne želimo ništa drugo. Želimo mirnu, stabilnu i naprednu Bosnu i Hercegovinu u kojoj će se svaki njezin građanin dobro osjećati, u kojoj nitko i nigdje neće biti ni povlašten, ni zakinut u svojim pravima. Želimo Bosnu i Hercegovinu, zasnovanu na onim vrijednostima za koje se borimo i mi u Hrvatskoj, a to su tolerancija, nepostojanje diskriminacije po bilo kojoj osnovi, pozivanje na odgovornost svakoga tko je kriv za ratne zločine i suočavanje s prošlošću, nedavnom i malo daljom, takvom kakva je doista i bila.
Rekao sam da se i mi u Hrvatskoj za te vrijednosti borimo. Zaista je tako i ta borba još nije dovršena, ali mi u njoj pobjeđujemo, u to vas mogu uvjeriti. I to nam otvara vrata Europske unije, a ništa drugo ne želimo ni vama.
I još ću nešto ponoviti, što mnogo puta kažem: hrvatski je vanjskopolitički prioritet ulazak u Europsku uniju. Ali, naša se vanjska politika u tome ne iscrpljuje. Mi želimo sve zemlje regije vidjeti u Uniji i rado ćemo im u tome pomoći. Nikada i ni pod kakvom izlikom nikoga nećemo na njegovome europskom putu blokirati, jer takva blokada jest i može biti samo bumerang koji se nužno vraća onome tko ju je uspostavio.
Dakle, na svojem europskom putu Bosna i Hercegovina može računati s hrvatskom podrškom i pomoći. To kažem bez ikakve zadrške. Samo – za taj se put Bosna i Hercegovina mora osposobiti.
Drugim riječima, mora početi funkcionirati kao jedna država. Ona mora osigurati i provesti unutarnji ustroj koji neće biti dugoročno sankcioniranje rezultata rata, nego će počivati na ravnopravnosti svih svojih građana, bez obzira na nacionalnost i vjeru, te na potrebi da država može i mora funkcionirati na korist i u interesu građana – još jednom kažem: svih i svuda.
O tome kakav bi taj unutarnji ustroj mogao biti, ja imam svoje predodžbe, ali ovdje i danas suzdržat ću se od toga da o tome govorim. Tek ću reći kako entitetska podjela zasnovana na nacionalnome ključu, bez obzira da li na 2 ili 3 entiteta, nije rješenje za budućnost. Ona ne odgovara ni tradicijama, ni potrebama, današnjim i sutrašnjim, ovdašnjih građana. Znam da u Bosni i Hercegovini ima dovoljno razumnih ljudi, ljudi koji shvaćaju potrebu održavanja jedinstvenosti zemlje i njezinoga dovođenja na europski kolosijek i siguran sam da iz njihovih krugova mogu doći dobri prijedlozi. Bitno je da se takve ljude sasluša, da se o njihovim prijedlozima ozbiljno razmisli, a bitno je također da i međunarodna zajednica za njih ima sluha.
Jer, bez međunarodne zajednice – ma koliko da će konačna odluka biti plod želje i opredjeljenja triju konstitutivnih naroda – do rješenja se neće moći doći. Upravo zato rado sam prihvatio poziv da se obratim vama, parlamentarcima koji su okupljeni na inicijativu Posebnog predstavnika Europske unije i da s vama podijelim ova svoja razmišljanja.
I na kraju samo još nešto: ovo je moj posljednji posjet Sarajevu i Bosni i Hercegovini u svojstvu predsjednika Republike Hrvatske. Ali, s odlaskom s funkcije, moj interes za sudbinu Bosne i Hercegovine i za njezinu budućnost neće postati nimalo manji. Niti će se smanjiti moj angažman na traženju putova koji će Bosni i Hercegovini osigurati europsku budućnost, a Republici Hrvatskoj susjeda koji će biti pouzdan partner i član europske obitelji država i naroda. To je i najava, ali i obećanje.
Hvala, što ste me saslušali!