21.02.2001. - Beč, Austrija

 
Govor predsjednika Mesića na temu "Hrvatska - godinu dana poslije", održan u Haus der Industrie

 

Cijenjeni gospodine predsjedniče Mitterbauer,
cijenjena gospođo ministrice Ferrero-Waldner,
poštovane dame i gospodo,

Dozvolite mi da zahvalim na ljubaznim riječima koje ste izrekli, a - naravno - prije svega na pozivu da govorim pred članovima ove uvažene udruge. Poziv sam prihvatio s osjećajem zadovoljstva, ali i odgovornosti. Teško je čak i pred takvim obaviještenim auditorijem, kao što je ovaj, govoriti o onome što se događa u vlastitoj zemlji, o onome u čemu svakodnevno živite - a da to bude blisko i razumljivo promatračima sa strane.

Upravo zato, da ne bi bilo nikakvih nejasnoća, smatram nužnim iznijeti i osnovne značajke hrvatske borbe za neovisnost, prisjetiti se proteklih deset godina, a potom naznačiti gdje je Hrvatska danas - godinu dana poslije izbora.

Počet ću ipak s jednom karakteristikom suvremene Hrvatske. Ja sam, naime, u predizbornoj kampanji obećao da ću, ako pobijedim, smanjiti predsjedničke ovlasti. Pobijedio sam na izborima i nedavno sam, uz pomoć našeg parlamenta, to svoje obećanje ispunio. Time je Hrvatska, da tako kažem, stala na startnu poziciju za pretvaranje iz polupredsjedničkog, zapravo predsjedničkog sustava u klasični parlamentarni.

Poštovane gospođe i gospodo,

Hrvatska se kao samostalan subjekt pojavila na međunarodnoj sceni u vrijeme općeg raspada komunističkog sustava u Europi.

Našem istupanju iz jugoslavenske federacije pogodovala su dva sklopa faktora. S jedne strane nestali su kohezioni faktori zahvaljujući kojima se Jugoslavija održavala, a s druge strane - nastale su okolnosti u kojima se komunistički sustav urušavao. Reći ću nekoliko riječi i o jednom i o drugom.

Jugoslavija, kao državna tvorevina koja je okupljala južnoslavenske narode, stvorena je u 20. stoljeću dva puta. Poslije Prvog svjetskog rata, dakle poslije raspada Austro-Ugarske, u Versaillesu je, uz potporu pobjedničkih sila Antante, kreirana prva, kraljevska, Jugoslavija. Druga, socijalistička, nastala je poslije Drugog svjetskog rata, uz podršku pobjedničkih sila antihitlerovske koalicije.

I prva i druga Jugoslavija nestale su u moru krvi i jugoslavenska ideja danas nepovratno pripada prošlosti i povijesti. Ja običavam reći da čak i kada bi nekome na području bivše federacije palo na pamet da pokuša obnoviti Jugoslaviju, svijet nam to, upravo poučen iskustvima prošlosti, jednostavno ne bi dozvolio.

Komunističku Jugoslaviju koja se, istini za volju, poslije Titovog sukoba sa Staljinom i poslije unutrašnjeg obračuna s pobornicima unitarizma, u mnogim elementima razlikovala od zemalja tzv. sovjetskog bloka, održavala su tri koheziona elementa. Prvo, Tito i njegova karizma, drugo - komunistička partija koja je bila višenacionalna, i treće - Jugoslavenska armija.

Tito je umro 1980. U desetljeću što je slijedilo, komunistička partija, dobrim dijelom zahvaljujući Miloševićevoj velikosrpskoj politici, pošla je putem koji ju je doveo do raspada na republičke partije, a Armija se priklonila Miloševiću. Jugoslavija se više nije mogla održati.

Tome, naravno, treba dodati i šire međunarodne okolnosti u kojima se sve to događalo. Bilo je to vrijeme Gorbačova, glasnosti i perestrojke, kraja hladnog rata, pada Berlinskog zida i početka rastakanja evropskog komunističkog sustava kojim je dominirao Sovjetski Savez. Nestali su, dakle, vanjski uvjeti koji su pogodovali održavanju Jugoslavije i čak činili tu državu u svjetskim okvirima potrebnom, a na unutrašnjem planu, kao što sam rekao, nestali su faktori zajedništva koji su je održavali.

Rok trajanja Jugoslavije je naprosto istekao. Ona se potrošila.

U isto vrijeme, najprije u Srbiji, a potom i u Crnoj Gori, sve je uzde u svoje ruke uzeo čovjek koji će se pokazati velikom nesrećom jugoistočne Europe i koji će, sve sam sigurniji u to, svoju karijeru završiti pred sucima Međunarodnog suda za ratne zločine u Haagu. Slobodan Milošević pozirao je tada još kao uvjereni komunist i pod maskom napora za održavanje Jugoslavije bez ikakvih skrupula i obzira uklanjao je svoje političke protivnike i promovirao koncept velike Srbije, i to etnički čiste. U svijetu koji je s određenom dozom sentimentalnosti gledao na Jugoslaviju, taj koncept u to vrijeme na žalost nije bio prepoznat, pa je Milošević dobio u najmanju ruku prešutnu podršku.

Milošević je i komunizam i nacionalizam na čiju će kartu uskoro zaigrati, koristio samo kao sredstvo osvajanja i držanja vlasti. Mobilizirao je i homogenizirao srpski narod na tezi da Srbi izvan granica Srbije daju opravdanje za posizanje za tuđim teritorijima.

Počeo je četiri rata - u Sloveniji, u Hrvatskoj, u Bosni i Hercegovini i na Kosovu. Izgubio je sva četiri rata. Raspad Jugoslavije bit će zapamćen po genocidu i tzv. etničkom čišćenju, po ratnim strahotama kakve Evropa nije vidjela od Drugog svjetskog rata i za koje je bila uvjerena da ih nikada više i neće vidjeti.

Gospođe i gospodo,

Milošević je, napokon, skinut s vlasti u Srbiji i nadam se da je to početak procesa u kojem će se Srbija i srpski narod suočiti s istinom o proteklom desetljeću i izvući iz toga potrebne konzekvence. Jer, nije dovoljno što je otišao Milošević. Mora otići i njegova velikosrpska, imperijalna politika. Kada na to upozoravam, imam na umu činjenicu da je Miloševića srušila vrlo šarolika koalicija u kojoj su i predstavnici pro-europske Srbije, ali i oni koji kao jedini Miloševićev grijeh vide to, što nije uspio ostvariti svoje ratne ciljeve.

Mi u Hrvatskoj svakako pozdravljamo započete promjene u Srbiji, jer nam je, kao zemlja s kojom graničimo, naravno u interesu Srbija koja ide prema demokraciji. Moram reći da u Europi koja se ujedinjuje ni jedna zemlja ne može ostati izolirani otok. Ne može to ni Srbija. Njeno postupno uključivanje u integracijske tokove pomoglo bi bez sumnje i stabiliziranju prilika ne samo na jugoistoku Europe, nego i na cijelom starom kontinentu.

Dodao bih još da kao zemlja koja je morala ispuniti određene uvjete i prihvatiti određene standarde, te proći određene procedure, da bi ušla u međunarodne organizacije, te dobila pristup Vijeću Europe i Partnerstvu za mir i otvorila vrata prema Europskoj uniji, s razlogom očekujemo da isti takav put prijeđe i Srbija.

Da budem do kraja jasan: fascinacija novim upravljačima u Beogradu, a ona je ponegdje u inozemstvu vidno prisutna, nije i ne smije biti razlogom da se u nekim ključnim pitanjima Srbiji gleda kroz prste. To, u krajnjoj liniji ne bi bilo dobro ni za samu Srbiju, da o njenim odnosima sa susjedima i ne govorim. Smatrao sam nužnim sve ovo reći, jer bez šireg konteksta nije moguće dobiti ni pravu sliku stvaranja hrvatske države, ni njenog puta prema istinskoj demokraciji koji je započeo prije malo više od godine dana.

Cijenjene gospođe i gospodo,

Hrvatska je stvorena voljom svojeg naroda i svojih stanovnika.

Tada važeći Ustav Jugoslavije, govorim o poznatom Ustavu iz godine 1974., predviđao je pravo na samoopredjeljenje federalnih jedinica, republika, i mi smo to pravo iskoristili. Teza koja se u nekim krugovima mogla čuti, kako je pravo na samoopredjeljenje kompenzirano, dakle potrošeno, trenutkom udruživanja u jugoslavensku federaciju, promašena je i pravno neodrživa.

Hrvatska je stvorena u granicama koje su na osnovama odluka Badinterove komisije kasnije priznate kao njene međunarodne granice. Moram, međutim, sasvim otvoreno reći da je politika vlasti Franje Tuđmana uključivala u sebi i aspiracije prema tuđim teritorijima. Upravo zbog jedva prikrivenih pokušaja hrvatske politike da Republici Hrvatskoj pripoji dio susjedne međunarodno priznate države, Bosne i Hercegovine, mi smo se doveli u praktičnu izolaciju u odnosu na međunarodnu zajednicu.

A zato što je tu ambiciju pokušala ostvariti i silom oružja, u očima mnogih Hrvatska se pretvorila iz žrtve agresije u agresora. Što se mene tiče, ja sam zbog neslaganja s takvom politikom napustio i visoku državnu funkciju i stranku Franje Tuđmana i pošao drugim putem. Nije uvijek bio lak, ali bio je jedini kojim sam mogao ići. Jednako otvoreno moram progovoriti i o odnosu režima Franje Tuđmana prema Srbima u Hrvatskoj. Istina je, doduše, da je dio srpskog stanovništva, podlegavši manipulacijama Slobodana Miloševića i uz pomoć Jugoslavenske armije koja se raspadala i pretvarala u srpsku armiju, krenuo u otvorenu pobunu protiv Hrvatske.

Ali, istina je isto tako da je Tuđman povukao mnoge poteze koji su naprosto morali antagonizirati Srbe u Hrvatskoj, a da je rat iskoristio za to da smanji njihov broj u skladu sa svojim zamislima da u Hrvatskoj ne treba biti više od 3% Srba u ukupnom korpusu stanovnika.

U tom kontekstu Hrvatska je imala i vrlo dubiozan odnos prema ljudskim pravima, a njena suradnja s Haškim sudom za ratne zločine, na koju se i posebnim zakonom obvezala, počela je zapinjati istog trenutka kada je otvorena perspektiva da se počnu istraživati, a potom i procesuirati zločini koje je počinila hrvatska strana - bilo u Bosni i Hercegovini, bilo u samoj Hrvatskoj.

Rat je proizveo velika razaranja i tražio golema financijska sredstva. Ali, treba reći i to da je u deset godina vlasti Hrvatske demokratske zajednice proveden i pogrešan koncept privatizacije, koji je omogućio da znatan dio kapitala koji je još postojao naprosto "iscuri" iz zemlje. Iz svih tih razloga Hrvatska je dočekala prošlogodišnje izbore kao opljačkana i osiromašena zemlja.

Broj nezaposlenih približava se 400.000, a na otprilike milijun zaposlenih dolazi milijun umirovljenika. Na dugi rok to je naprosto neizdrživo. Zato ja u svakom svojem istupu u inozemstvu, a pogotovo kada govorim pred auditorijem poput ovoga kojemu se danas imam čast obratiti, pozivam na pomoć Hrvatskoj. Ali, ja uvijek naglašavam: nama više nije potrebna karitativna pomoć. Nama su potrebna strana ulaganja na profitnoj osnovi, ulaganja koja će omogućiti ponovno pokretanje naše privrede i otvaranje novih radnih mjesta. Mi radimo sve što možemo kako bismo današnju Hrvatsku pretvorili u zonu sigurnosti, a pravna država sve čvršće staje na noge.

Manifestacije desnice i snaga poraženih na izborima, kakve smo nedavno imali u Splitu, pa i u Zagrebu, ta naša nastojanja povremeno otežavaju, ali ona ih neće spriječiti. U to vas želim odgovorno uvjeriti. Hrvatska ima resurse, ima potencijale, ima stručnu radnu snagu. Hrvatska danas treba kapital. Godinama, pa i desetljećima Hrvati su napuštali zemlju, odlazeći za kapitalom. Sada je vrijeme da se to promijeni. Vrijeme je da kapital dođe u Hrvatsku.

Poštovane gospođe i gospodo,

Parlamentarnim izborima u siječnju i predsjedničkim izborima u veljači prošle godine, stvorene su mogućnosti da Hrvatska krene putem prave demokratizacije. Svijet se otvorio prema nama i sada je na nama da ne iznevjerimo ni očekivanja svijeta, ali ni očekivanja naših birača koji su nam dali mandat za politiku promjena.

Već sam spomenuo smanjivanje ovlasti predsjednika Republike, pa mi dozvolite da o tome kažem još koju riječ. Iako se za dojučerašnji sustav obično govori da je bio polupredsjednički, on je zapravo bio predsjednički, pa i više od toga. Franjo Tuđman je odlučivao o svemu - o tome kako će izgledati državni grb, o tome tko će biti ministar, ali i o tome tko će biti selektor hrvatske nogometne reprezentacije. Hrvatska je u isto vrijeme bila strogo centralizirana zemlja u kojoj je centar odlučivao o svemu, a svi su živjeli za centar. Vlada je odgovarala Predsjedniku, a ne parlamentu.

Mi sada imamo parlamentarni sustav u kojem će predsjednik Republike, na osnovi izbornih rezultata, povjeravati mandat za sastavljanje vlade, ali će vladu potvrđivati parlament i ona će njemu odgovarati.

Oslobađamo sudstvo tutorstva politike i dosljedno ostvarujemo trodiobu vlasti - na zakonodavnu, izvršnu i sudsku.

Funkciju šefa države nismo, međutim, sveli na isključivo ceremonijalnu. Prevladalo je uvjerenje da u sustavu moramo imati jednu čvrstu točku, oslonac koji će moći odigrati svoju ulogu u mogućim kriznim situacijama. Zato Predsjednik, da naznačim samo ono najbitnije, zajedno s vladom kreira vanjsku politiku zemlje, on je vrhovni zapovjednik oružanih snaga u miru i u ratu, a ima i određenu mjeru nadzora nad vojnim obavještajnim službama. Time smo ostvarili onu čvrstu točku sustava o kojoj govorim. Da smo stvorili strogo ceremonijalnog predsjednika, moglo bi se dogoditi da se u nekoj krizi problemi počnu rješavati izvan institucija sustava, a time bi se onda samo stvorili novi problemi koje ne bi bilo moguće riješiti. To smo željeli izbjeći. U tom su smislu koncipirane i ustavne promjene koje je naš parlament prihvatio i koje su sada sastavni dio Ustava Republike Hrvatske.

Istražujemo kriminal na području gospodarstva, a neki koje se sumnjiči da su za njega odgovorni, već su pred sudom. Nastojimo vratiti u zemlju kapital koji je iz nje protuzakonito iznesen. U tom smislu pozdravit ćemo i angažiranje vlasti ove zemlje. Moram dodati da nisam posve zadovoljan brzinom kojom se sve to radi. Mnoge su afere otvorene, ali ni jedna još nije zaključena.

Spomenuo sam već da je Hrvatska u vrijeme Tuđmana bila strogo centralizirana zemlja. Sada smo odlučivanje u mnogim pitanjima spustili iz centra na niže razine. Ali - ne samo odlučivanje, nego i sredstva. Tako da neće više resorni ministar u Zagrebu odlučivati tko će biti upraviteljica dječjeg vrtića u nekom zabitom selu, ili tko će biti direktor ambulante u gradiću na krajnjem jugu Hrvatske. O takvim bi stvarima trebale odlučivati lokalne sredine i njihove će odluke sigurno biti ispravnije od onih koje bi donosio centar.

Medije smo oslobodili diktata aktualne vlasti. To, međutim, ne znači da su naši mediji oslobođeni utjecaja, često i krajnje negativnog, dnevne politike. Mogli smo se u to uvjeriti prilikom nedavnih, već spomenutih manifestacija desnih snaga. U vrijeme kada ozbiljna ispitivanja javnog mnijenja pokazuju da desnica ne uživa veliku potporu javnosti, pa čak i da je većina veterana za to da se sudski ustanovi individualna odgovornost svakoga tko bude osumnjičen za ratne zločine, neki su mediji prikazivali desne snage kao autentične predstavnike i tumače raspoloženja većine biračkog tijela.

Ljudska prava proširili smo na sve građane, a ne samo na pripadnike većinske nacije, što je do nedavno bila praksa, a što nije spojivo s pojmom pravne države.

Suradnju s Haaškim sudom postavljamo na nove osnove. Mada još ima određenih nedoumica, pa i zastoja u toj suradnji, i vlada i ja kao Predsjednik Republike, odlučni smo potpuno i u dobroj vjeri surađivati s tom institucijom koju su osnovali Ujedinjeni narodi.

Radimo na obnovi svih porušenih kuća i domova, želimo taj posao dovršiti do kraja iduće godine, i želimo da se svi izbjegli i prognani vrate. Na taj način potvrđujemo zrelost naše demokracije. Ne govorim ovdje ni samo o izbjeglim i prognanim Hrvatima, ni samo o izbjeglim i prognanim Srbima, govorim naprosto o građanima Republike Hrvatske koji su proteklih godina napustili ili morali napustiti svoju zemlju. Svi oni koji to žele, imaju se pravo vratiti i mi im moramo omogućiti da to pravo ostvare. Pozvat ću se još jednom na najnovija ispitivanja javnog mnijenja koja pokazuju da izmedju 54% i 79% stanovništva, ovisno o regijama u kojima se ispitivanje provodilo, odobrava takvu politiku.

Ratne zločine, bez obzira na to tko ih je počinio, istraživat ćemo, a ratne zločince privoditi licu pravde - bilo u Hrvatskoj, bilo u Haagu. Znamo da to uvijek neće ići lako. Oni koji se toga boje, spremni su iskoristiti svaki povod da bi "minirali" takvu politiku. No, to nas neće pokolebati. Samo individualiziranje zločina može spriječiti optuživanje cijelih naroda. Narodi nisu i ne mogu biti odgovorni i krivi za zločine. Zločinci uvijek imaju svoja imena i prezimena, a zločin nema nacionalnost. Napokon, vodit ćemo politiku strogog poštivanja prava manjina.

Dapače, pristaša sam teze da manjine trebaju biti pozitivno diskriminirane, tj. da njihovim pripadnicima treba osigurati u nekim područjima čak i malo veća prava, kako bi se osjećali sigurnima i zaštićenima, okruženi morem većinskog naroda. Ni to neće uvijek ići lako, no ako želimo da Hrvatska udovolji svim standardima demokratskih društava, a mi to želimo, onda od takve politike nema i neće biti odstupanja.

Vodit ćemo brigu o pripadnicima hrvatskog naroda izvan Hrvatske, ali smatrat ćemo ih elementom povezivanja sa zemljama u kojima oni žive. Vodjeni takvom idejom posjetit ćemo u Austriji i Gradišćanske Hrvate, da se upoznamo s njihovim životom, da čujemo kako im eventualno možemo pomoći, ali i kako oni mogu pomoći da se austrijsko-hrvatski odnosi podignu na još višu razinu.

Ono što je u vezi s manjinama bitno, jest sljedeće: manjine nikome i nikada ne smiju biti izgovorom za ispoljavanje bilo kakvih pretenzija prema zemljama u kojima žive. To je naše stanovište, ali naravno mi isto takvo stanovište očekujemo i od drugih zemalja, a - imajući u vidu zbivanja u nedavnoj prošlosti - osobito od strane Srbije.

I kada već u tom kontekstu ponovo spominjem regiju, jugoistočnu Evropu, želio bih dodati još nešto. Sve ovo o čemu sam govorio, dakle i povratak prognanih i izbjeglih, i jednakopravnost manjina, i procesuiranje ratnih zločinaca ne može biti ograničeno samo na Hrvatsku. Tome moraju biti privržene sve zemlje na čijem području su vođeni ratovi proteklih godina. Ići ćemo, napokon, dalje putem koji nas vodi prema ujedinjenoj Evropi, pri čemu želim reći da sam čvrsti pristaša tzv. individualnog pristupa. Osobito mi je drago da je takav koncept potvrdio i prihvatio i Zagrebački summit Evropske unije na kojem je Hrvatska počela pregovore o sporazumu o pridruživanju i stabilizaciji. Sam individualni pristup ja obično objašnjavam jednom slikom i kažem da zemlje aspiranti na članstvo u Evropskoj uniji moraju broditi prema njoj u regati, a ne u konvoju.

Kao što znate, u regati prvi na cilj stiže onaj koji zna najbolje iskoristiti vjetar. To, međutim, ne blokira one manje spretne. I oni će doći na cilj, ali kasnije. U konvoju, s druge strane, brzina cijelog konvoja određuje se prema onome koji je najsporiji, pa onaj koji bi mogao ploviti brže mora usporavati kako bi cijela skupina zajedno stigla u luku. Nema doista nikakvog razloga zbog kojega bi bilo nužno da na putu prema Evropskoj uniji sporiji diktiraju tempo približavanja onima koji u tome mogu biti brži. Taj koncept nije ni u kakvoj suprotnosti s razvojem regionalne suradnje.

Dodao bih da Hrvatsku ne smeta što je razvoj regionalne suradnje jedno od mjerila koja će biti "u igri" pri procjenjivanju brzine približavanja pojedinih zemalja Evropskoj uniji. Što se nas tiče, mi težimo suradnji sa svim svojim susjedima i zemljama regije, već iz vlastitih interesa, ali ne želimo biti zarobljenikom regije, niti želimo da regionalna suradnja postane sama sebi svrhom.

Cijenjene gospođe i gospodo, Danas, godinu dana poslije izbora, na početku novog stoljeća i tisućljeća, Hrvatska izlazi pred lice svijeta kao mlada država, mi postojimo tek 10 godina, s hipotekom proteklog desetljeća koja je prilično teška, ali i s jasnom politikom opredjeljivanja za demokraciju i evro-atlanske integracije.

Te su integracije naša želja, naš cilj, ali i naša sudbina. Kao i prilikom svakog svojeg istupa izvan granica Hrvatske, želim i vas danas pozvati: pomognite nam da to ostvarimo. Hrvatska i Austrija su prijatelji.

Kada pokrenemo naše gospodarstvo, kada krenemo naprijed, moći ćemo biti i partneri. A to će koristiti i vama i nama.

Danas, godinu dana poslije izbora, naš je najveći uspjeh promjena slike Hrvatske u svijetu. A naš je najveći izazov - pokretanje proizvodnje i smanjivanje broja nezaposlenih.

Hvala!