Poštovani borci Narodnooslobadilačkog rata,

dragi prijatelji,

cijenjehi uzvanici,

Večeras smo ovdje da bismo obilježili 60-tu obljetnicu početka ustanka protiv okupatora u Drugom svjetskom ratu. Ovdje smo da potvrdimo, da pokažemo i da dokažemo da je Hrvatska bila na pravoj strani prije 6 desetljeća i da je na pravoj strani i danas!

Žalosno je zapravo da mi svoju privrženost antifašizmu moramo danas ponovo dokazivati, ali ono što se ovdje kod nas, u Hrvatskoj, događalo u proteklih 10 godina prisiljava nas na to. Izjednačavanje antifašizma s komunizmom i boljševizmom, koketiranje s idejnim zasadama naci-fašizma i ustaštva, zatiranje spomena na žrtve fašizma i na antifašističku borbu, sve j e to u ovim proteklim godinama u demokratskom svijetu stvorilo prema Hrvatskoj određenu rezerviranost, da ne kažem: odbojnost.

Dozvolite mi stoga da i ovu priliku iskoristim da podsjetim na neke povijesne činjenice. Čovjeku se činjenice mogu sviđati, ili ne. No, sa činjenicama je glupo polemizirati, glupo je ljutiti se na činjenice. One naprosto pokazuju što je i kako je bilo.

I evo što govore činjenice.

Ustaštvo koje svoje povijesne korijene doista ima u otporu velikosrpskom hegemonizmu, bilo je već 1941., prilikom preuzimanja vlasti u Hrvatskoj, ekstremno desni, šovinističko- rasistički, teroristički pokret koji se-na svoju misiju pripremao u znaku kame i bombe i koji je upravo tim sredstvima tu misiju i ostvarivao.

Ustaše nisu na vlast došle voljom većine hrvatskog naroda, kako su nas neki pokušavali uvjeriti, nego voljom talijanskih fašista i njemačkih nacista. Dobili su ulogu izvršitelja planova sila Osovine na ovom prostoru i oni se toj ulozi nikada nisu opirali. «Nagrada» im je bila da su pri tome smjeli provoditi i svoj nesumnjivo zločinački program. A provodili su ga tako dosljedno i na takav način, da je to ponekad čak i za njihove mentore bilo previše.

Slobodna i nezavisna Hrvatska možda je jednom i bila cilj ustaškog pokreta. No, godine 1941. i u godinama što su slijedile, ona je bila tek sredstvo za provođenje ustaške ideologije, a Hrvatska koju su ustašama poklonili okupatori nije bila ni slobodna, a ni nezavisna. Bila je vezana za sile Osovine i ovisila je doslovno u svemu o njima. I još nešto: od svojih prvih. dana ta je državna tvorevina, na sramotu Hrvata i hrvatskog imena, izgrađivana na zločinu.

No, upravo prije 60 godina mala je skupina koju će povijest zapamtiti kao Sisački odred, nagovijestila ono što će vratiti Hrvatskoj ponos i dostojanstvo: masovni otpor i prema okupatorima, i prema onima koji su bili spremni služiti im, kako bi u tom služenju mogli provesti i svoje mračne ciljeve.

Ako su ustaše prilikom uspostavljanja svoje vlasti i imale podršku dijela hrvatskog stanovništva, a imale su je, ta je podrška vrlo brzo počela kopniti, jer je postalo jasno što je i kakva je njihova prava politika. Do kraj a rata ustaška se vlast uspijevala održati na području koje je iz dana u dan bivalo sve manje, samo i isključivo zahvaljujući potpori okupatora na jednoj strani i teroru i strahu na drugoj.

Početak otpora, početak ustanka, to je datum koji jest i koji mora ostati upisan zlatnim slovima u hrvatsku povijest dvadesetog stoljeća. Tim otporom Hrvatska se kvalificirala za ulazak u krug pobjednika Drugog svjetskog rata, ona se kvalificirala i za status jedne od federalnih jedinica bivše jugoslavenske federacije, ali i za startnu poziciju s koje je prije jednog desetljeća krenula putem prema istinskoj demokraciji i punoj slobodi.

Istina je da su prije 60 godina vodeću ulogu u organiziranju otpora imali komunisti. Ali je istina i to da komunisti ne bi mogli ništa postići da ih nije slijedila golema većina hrvatskog naroda, koja je bila nekomunistička. Istina je da je vodstvo otpora na području cijele bivše Jugoslavije bilo u rukama Josipa Broza Tita. Svjetski udžbenici povijesti navode maršala Tita i danas kao jednog od proslavljenih vojskovođa antifašističke borbe u Drugom svjetskom ratu.

Istina je, međutim, i to da je Tito, etnički Hrvat, bio uvjereni pristaša jugoslavenske ideje i komunističkog sustava i da je budućnost Hrvatske vidio u jugoslavenskim okvirima i u komunističkom, odnosno socijalističkom jednostranačju. U očima ne malog broja političkih analitičara poslijeratnog razdoblja njegova je unutrašnja politika u najmanju ruku kontroverzna, dok vanjskoj politici nesvrstavanja najveći broj odaje nepodijeljeno priznanje.

Istina je da je Narodnoslobodilački rat bio borba protiv stranih okupatora.

Istina je, međutim, i to da je u sklopu te borbe vođen i svojevrsni građanski rat i da je stvaran teren za uspostavljanje novih odnosa u društvu, što znači da je usporedo s oslobodilačkom borbom provođena, odnosno pripremana i društvena revolucija.

Istina je da je u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj zločin bio politika. S druge strane istina je i to da je zločin kao incident koji je ponekad poprimao i masovne razmjere, pratio i Narodnooslobodilački pokret.

To su samo neke neprijeporne činjenice s kojima se moramo suočiti kada razmišljamo o tome što se dogodilo prije 60 godina i kada ta, za niladu generaciju daleka zbivanja, pokušavamo staviti u pravi povijesni okvir i utvrditi nj ihovo današnje značenje. Druge su zemlje to već odavno obavile. Nas su zbivanja iz proteklog desetljeća, rekao sam već, prisilila da se time ponovo bavimo.

Vrijeme je, međutim, da i to poglavlje zatvorimo, da stvari jednom za svagda postavimo na pravo mjesto, da povijest prepustimo povjesničarima i da se posvetimo današnjici i sutrašnjici - ne zaboravljajući povijest, ali i ne ponavljajući je.

Jednako kao što ne možete auto voziti naprijed, gledajući stalno u retrovizor, tako ni narod, ni država ne mogu krenuti naprijed, ako su stalno zabavljeni raspravljanjem o tome što je bilo jučer.

Ali, jednako kao što i ogledalo u autu mora biti čisto, da biste vidjeli što je iza, vas, jer povremeno morate pogledati unatrag, tako ni mi ne možemo krenuti prema naprijed tako dugo dok nas opterećuju agresivni, uporni i - dodat ću - u svojoj upornosti bezobrazni pokušaji revidiranja prošlosti. Za povijesne revizioniste, potajno ili javno zaljubljene u jednu zločinačku ideologiju i u one koji su j e u moru krvi ostvarivali, u današnjoj demokratskoj Hrvatskoj nema i ne može biti mjesta!

Borci Narodnooslobodilačkog rata moraju u svim pravima biti izjednačeni s borcima Domovinskog rata, jer su se i jedni i drugi borili za slobodu svoje zemlje. Žalosna je istina, doduše, da su u .mnogim aspektima želje i jednih i drugih kasnije bile iznevjerene.

One koji su u Drugom svjetskom ratu bili na drugoj strani, ukoliko nisu bili zločinci - niti treba, niti se smije trajno demonizirati. No, njih se ni na koji način ne smije pretpostavljati onima koji su svojom borbom sprali ljagu s lica Hrvatske.

Žrtava fašističkog terora, baš kao i palih antifašista treba se sjećati s pijetetom i u dostojanstvu. Rušenje spomenika koji su podsjećali na nj ih, a što je u proteklom desetljeću na žalost bila masovna pojava, dijelom poticana, a dijelom tolerirana od tadašnje vlasti, sramota je za svakog časnog građanina ove zemlje. Baš kao i podizanje obilježja notornim zločincima čemu se, ne znam zbog čega, ni ova današnja vlast nije dovoljno energično oduprla. I jedno i drugo valja ispraviti. Ne zbog svijeta, demokratskog i antifašističkog, koji tako nešto naprosto ne može razumjeti, nego zbog nas samih!

Prevladati prošlost, znači suočiti se s njome. Siguran sam da imamo i hrabrosti i poštenja da to učinimo. A siguran sam da to i moramo učiniti!

To vrijedi kako za prošlost od prije više od pola stoljeća, tako i za ovu sasvim nedavnu. Hrvatska si ne može dozvoliti luksuz da bude talac zločinaca, mrtvih ili živih. Hrvatska ne smije biti talac zločinačkih ideologija, bile one zaodjenute u ruho ustaštva kao navodnog izraza povijesnih težnji hrvatskog naroda, bilo one koja se skriva iza maske navodno jedine moguće obrane Hrvatske od velikosrpstva, a koja zapravo nije ništa drugo nego ksenofobični i netolerantni nacionalizam.

Svoje mjesto u obitelji demokratskih zemalja svijeta, u Evropi koja se ujedinjuje, Hrvatska će definitivno i čvrsto moći zauzeti tek onda kada se, bez ikakve zadrške, bez ikakve fige u džepu, iskaže i dokaže kao zemlja čiji sustav vrijednosti počiva na antifašizmu kao na jednom od temeljnih kamena.

To nije nikakva fraza, to nije prigodničarsko pretjerivanje, a najmanje se to može tumačiti kao dizanje glave komunističkog zmaja s kojim bi nas neki tako rado htjeli uplašiti.

Antifašizam nije isto što i komunizam, a još manje boljševizam. No, ovdje kod nas, ponovit ću još jednom, komunisti su bili u vodstvu antifašističkog pokreta i to je povijesna činjenica. Ako netko zbog toga antifašizam želi prešutjeli ili izbrisati iz hrvatske povijesti, onda je taj u najmanju ruku politički slijepac, da ne kažem guska koja ide u maglu.

No, da ne bi bilo zabune oko toga što želim reći: onaj tko poriče hrvatski antifašizam, neprijatelj je demokratske Hrvatske!

Da zaključim: okupili smo se večeras ovdje da se sjetimo događaja od prije 60 godina, početka ustanka.

Ovdje smo da potvrdimo trajnu opredijeljenost Republike Hrvatske za demokraciju koja je nerazdvojna od antifašizma i nezamisliva bez njega. Ovdje smo da odamo počast svim znanim i neznanim borcima protiv fašizma i žrtvama fašizma.

Ovdje smo, napokon, zato da bismo rekli kako današnja Hrvatska mora smoći snage za hrabre iskorake i beskompromisne poteze, kada su u pitanju njena osnovna opredjeljenja, kada je u pitanju njena budućnost.

Danas nam nije lako. Niti sutra nam već neće biti bolje. Ali, stvari se neće riješiti same od sebe, niti će ih drugi rješavati za nas. A niti bi to bilo dobro.

Mi smo ti, koji trebamo odlučiti kako ćemo, kojim putem i kojom brzinom naprijed: Na izborima se većina biračkog tijela opredijelila. Vlast proizišla iz izbora sada to opredjeljenje treba ostvariti. Oklijevanje, vrludanje i kompromiserstvo ne vode nikamo. Toga su bili svjesni i borci Sisačkog odreda prije 60 godina. U situaciji koja je izgledala potpuno bezizlazna, oni su znali gdje im je mjesto i kojim putem treba ići. Povijest je, svim osporavateljima i revizionistima usprkos, potvrdila da su bili u pravu.

Želim vjerovati kako će jednoga dana povijest potvrditi i to da je Hrvatska na početku 21. stoljeća, u trenucima kada je bilo teško, kada je trebalo imati snage za. možda ne uvijek popularne, ali zato nužne mjere, kada je trebalo imati hrabrosti da se učini ono što većina očekuje, a protiv čega agresivna manjina doslovno vrišti, kada se trebalo opredjeljivati za dalje učvršćivanje i građenje demokracije i približavanje Evropi koja se ujedinjuje, znala odabrati pravi put - ne samo riječima, nego i djelima!

Vremena za taktiziranje, za zatvaranje očiju pred neugodnim istinama i za-čuvanje vlastite glave nema, baš kao što ga nije bilo ni prije 60 godina.

Hvala!