Gospodine predsjedniče Države Izrael,
gospodo predsjednici i premijeri,
poštovani sudionici konferencije,
gospođe i gospodo,

Drago mi je što danas mogu s vama podijeliti neka svoja razmišljanja na temu – kriza kao izvor šansi. Razmišljajući kako da priđem temi, opredijelio sam se za to da razmotrim tri u osnovi različite krize – onu u kojoj se raspala bivša Jugoslavija, krizu na Bliskome istoku i sadašnju globalnu gospodarsku krizu – i da pokušam na osnovi toga izvući zaključak je li kriza, bilo koja kriza, doista izvor šansi. A ako jest – zašto.
Jugoslavenska federacija raspala se zbog nesposobnosti vodećih političkih elita u pojedinim federalnim jedinicama da dođu do sporazuma o njezinoj reformi, odnosno zbog želje vodstva najveće federalne jedinice – Srbije – da krizu iskoristi za teritorijalno proširivanje, za mijenjanje granica silom. Tu, dakle, imamo primjer krize koja je objektivno postojala, jer jugoslavenski model je bio u dubokoj krizi, koja je iskorištena ne kao izvor šansi, nego kao izgovor za njezino produbljivanje. No, to je posebna tema. Stanje kakvo sam u naznakama opisao dovelo je do ratova koji su rezultirali ne samo raspadom jugoslavenske federacije i stvaranjem novih država na njezinome području, a Hrvatska je jedna od njih, nego i mržnjom među narodima, među kolektivitetima. To stanje, poslijeratno stanje koje je itekako bilo krizno – pored mržnje, prekinute sve komunikacije, od prometnih do telefonskih i poštanskih – otvorilo je prostor za istraživanje i iskorištavanje šansi za novi početak.
Bilo je, naime, jasno da se na dugi rok ne može tako kako je bilo, da propagandni rat mora prestati, da se stereotipi i šablone na kojima se gradila netrpeljivost moraju razgrađivati, da se suživot koji je nekada postojao u zajedničkoj državi sada mora ponovo uspostaviti, ali na novim osnovama i između neovisnih država i naroda koji u njima žive. U tome smislu kriza se pokazala kao izvor šansi. Mislim na šanse da pokažemo u kojoj smo mjeri sposobni prevladati ono što je bilo, othrvati se povijesnim mitovima i povijesnome revizionizmu i suočiti se sa stvarnošću, te prihvatiti da mi u toj stvarnosti moramo nastaviti živjeti.
Jedni uz druge, jer – citirat ću poznatu uzrečicu – obitelj i susjede čovjek ne bira. Svi smo mi, mislim na države nastale na tlu bivše Jugoslavije, bili na istome području, nitko od nas nije mogao pobjeći – mada se hrvatska propaganda neko vrijeme grčevito trudila dokazati kako mi s ostatkom regije nemamo ama baš ništa. Trebalo je, dakle, stvarati osnove za novi suživot i graditi porušene mostove koji su desetljećima postojali.
To je bila šansa proizašla iz krize i ratova u kojima su poginuli deseci tisuća ljudi, a stotine tisuća bile prisiljene pobjeći iz svojih domova.
Mi smo tu šansu počeli ozbiljno koristiti tek nakon godine 2000-te. Do tada tzv. normalizacija bila je svedena na međudržavne kontakte, dok se ponovno zbližavanje građana nastojalo izbjeći. Fraza „nismo mi kao oni“ još je uvijek funkcionirala u službi politike koja nije željela nikakvo ponovno zbližavanje, koja nije shvaćala da smo mi – ako želimo u ujedinjenu Evropu – na to zbližavanje naprosto osuđeni.
Bili smo još daleko od spoznaje da to što „mi nismo kao oni“ može biti prevedeno i kao „bogatstvo različitosti“, dakle kao razlog boljeg – u ovome slučaju: ponovnog – upoznavanja i građenja međusobnoga povjerenja i razumijevanja. Od godine 2000-te, kažem još jednom, okrenuli smo novu stranicu. I postigli smo i određene uspjehe, dakle – iskoristili smo šansu. Danas su granice među državama na tlu bivše Jugoslavije praktično otvorene, međusobno se trguje, a turisti iz Srbije ponovno dolaze u Hrvatsku na odmor.
Daleko sam od toga da kažem kako smo uspostavili idilu, incidenata povremeno još ima, govor mržnje možemo pronaći u medijima na svim stranama, poklonici povijesnoga revizionizma nisu se predali i glasni su i agresivni, ali današnje stanje ne može se ni u čemu usporediti s onime iz godine 1995. Sada je ključno da se ne dozvoli regres, povratak prema tome stanju, nego da se uporno i dosljedno nastavi iskorištavati šansu za novi početak.
Moram objektivno reći kako postoje stvari koje u tome kontekstu ne navode na optimizam, osobito ako govorim o međunacionalnim odnosima u susjednoj Bosni i Hercegovini, ali i o poziciji vodstva Srbije nakon proglašenja neovisnosti Kosova. Tapkanje u mjestu, ili – što je još opasnije – povratak na staro mogli bi u jugoistočnoj Evropi ponovo otvoriti Pandorinu kutiju kriza i sukoba.
U deset godina mojega predsjedničkog mandata učinio sam sve što sam mogao, prkoseći i otporima i nerazumijevanju, da bi se kriza iskoristila kao šansa, da bismo odnose na tlu bivše Jugoslavije, odnose između država, ali i između naroda postavili na nove, zdrave osnove. Tome ću cilju ostati posvećen i nakon prestanka mandata, jer naprosto ne mogu zamisliti da dopustim šansi što je proizašla iz krize da ostane neiskorištena, ili da bude propuštena.
Druga kriza o kojoj bih htio nešto reći jest kriza na Bliskome istoku, u regiji u kojoj se nalazimo. O njoj mogu, naravno, govoriti samo kao promatrač, ali i kao predsjednik države koja u današnjem međupovezanome svijetu baš i nije tako daleko od Bliskoga istoka, pa je stoga sve prije nego nezainteresirana za ono, što se ovdje događa.
Baš kao i u slučaju krize u kojoj se raspala bivša Jugoslavije, neću ulaziti u povijesne pojedinosti. One su dobro poznate i samo onaj tko ne želi otvorenim očima gledati oko sebe u svijetu u kojemu živi, može se praviti kao da ih ne poznaje, ili ih može negirati. U svakome slučaju, mislim da ovdje moram još jednom naglasiti apsolutnu neprihvatljivost povijesnoga revizionizma, kako što se tiče holokausta i stradanja Židovskog naroda u Drugom svjetskom ratu, tako i geneze izraelsko-arapskog sukoba.
To vrijedi za sve strane su sukobu, naglašavam: za sve!
Ta je kriza iznjedrila šansu onoga trenutka, kada je počeo mirovni proces, a ja bih to vremenski locirao u doba povijesnog posjeta egipatskoga predsjednika Sadata Jeruzalemu. Sadatov posjet suočio je cijeli svijet, ali u prvome redu Bliski istok sa činjenicom da je ono što se do jučer činilo apsolutno nezamislivim i nemogućim, itekako moguće i ostvarivo. Toga trenutka i tek toga trenutka, rodila se šansa - i ovdje šansa za novi početak. Baš kao što ni mi na području bivše Jugoslavije nismo i ne možemo pobjeći jedni od drugih, tako to ne mogu ni države Bliskoga istoka.
Baš kao što i mi od uzajamne suradnje objektivno možemo imati samo koristi, tako to mogu i države u ovoj regiji. Naravno, postoji i jedna razlika koja ovdašnju situaciju čini daleko složenijom. Narodi na jugoistoku Evrope desetljećima su živjeli zajedno, najprije u prvoj, potom u drugoj Jugoslaviji. Ovdašnji narodi nikada nisu živjeli u zajedničkoj državnoj zajednici.
Čak je i državna zajednica dviju bliskih arapskih država, Egipta i Sirije, bila kratkoga vijeka, a odnos Izraela i njegovih arapskih susjeda od trenutka osnivanja Države Izrael protječe u znaku ratova. No, ponavljam, od onda kada je otvoren izraelsko-arapski dijalog, šansa postoji. I ona je proteklih godina postajala sve većom i većom. To se prije svega ogleda u dostignutom stupnju izraelsko-egipatskih, ali i izraelsko-jordanskih odnosa.
Sve to pokazuje da ono što se smatralo nemogućim, nije nemoguće. Naravno, treba se odreći i same ideje da će se u konačnome rješenju moći ispraviti sve povijesne nepravde, da će svatko dobiti upravo ono što želi i baš toliko, koliko želi. Ne, treba težiti rješenju s kojim će svaka zainteresirana strana biti najmanje nezadovoljna.
I to je rješenje nezamislivo, ako ga se ne provede na konceptu dviju država – Izraela i Palestinske države.
Pri tome Izraelu mora biti zajamčen život u miru i sigurnosti, a Palestinci moraju realizirati pravo na vlastitu državu. I u tome postoji velika šansa za novi odnos, usprkos svemu što se zbivalo u prošlosti, usprkos onome što se – još – zbiva i danas. Samo – da bi se ta šansa iskoristila, mora postojati politička volja, i to na svim stranama. Mislim pri tome na Izrael, na arapske zemlje, pa i ne samo na one u užoj regiji, te – napokon - na Palestince i na sve frakcije unutar palestinskoga korpusa.
Ovdje su generacije stasale u ratu, u ratnim uvjetima, u izbjeglištvu i u svakodnevnome strahu od novih napada. Jasno mi je kako je takvo stanje plodno tlo za sađenje otrovne biljke međusobne mržnje i netrpeljivosti. Kriza pruža šansu da se ta biljka nemilosrdno iskorijeni – razumije se samo po sebi, naporima sviju strana. Kada govorim o mržnji, imam i opet na umu iskustva iz jugoslavenske krize.
Mržnja nije bila uzrok rata, ali nedvojbeno jest njegova posljedica. S time što je ovdje ratnohuškačka propaganda trajala znatno dulje uoči izbijanja sukoba, nego kod nas i što razdoblje ni rata, ni mira također traje znatno dulje no što je trajalo na jugoistoku Evrope. Pa je, naravno, bilo i daleko više vremena da se ljude indoktrinira, da ih se učini zarobljenicima iracionalne mržnje zasnovane u osnovi na tome da se onoga drugoga dovoljno dobro ne pozna.
Sada se, međutim, ipak razgovara, barem dijelovi arapskoga korpusa, pri čemu mislim i na Palestince, razgovaraju s Izraelom. Evo, i u tome je šansa, još jedna šansa koju se ne bi smjelo propustiti.
Što se pak izbjeglica tiče, mogu iz iskustva ratova u kojima se raspala bivša Jugoslavija, reći sljedeće: svi izbjegli i prognani nikada se ne vraćaju, niti će se vratiti. Što dulje izbjeglištvo traje, to je mogućnost povratka manja. No, ljude koji su bili prisiljeni pobjeći i potražiti sklonište negdje u tuđini, ne treba zbog toga još i kažnjavati.
A držanje ljudi generacijama u izbjegličkim logorima jest kazna. Njima se mora omogućiti život dostojan čovjeka, naravno i uz pomoć međunarodne zajednice koja – otvoreno ću reći – snosi svoj dio odgovornosti za generacije koje ne poznaju drugo, nego izbjegličke logore. Pri tome imam u vidu i evropska iskustva nakon Drugog svjetskog rata.
Pripadnike generacija rođenih u logorima navesti na to da i samo počnu razmišljati o suživotu, i to je šansa. Treba je iskoristiti, treba početi. Suživot Palestinske autonomije i Države Izrael otvara perspektivu – usprkos tome što smo svako malo svjedoci većih ili manjih incidenata koji tu perspektivu dovode u pitanje. Ipak – ona postoji i ako se želi ići prema rješenju zasnovanome na konceptu dviju država, a jedino je ono moguće, onda tu šansu valja iskoristiti.
I, napokon, treća kriza – ona globalna, gospodarska. Tu će vam se možda učiniti da je moje stanovište najradikalnije. Jer, ja doista vjerujem u to kako ta kriza otvara šansu za stvaranje novoga svjetskoga poretka. Znam, da ima onih u svijetu koji isto tako razmišljaju, ali znam i to da je većina etabliranih političkih elita još uvijek nespremna prihvatiti činjenicu da je upravo to najveća šansa što proizlazi iz krize koja – ovako ili onako – pogađa svaku zemlju.
Mi smo i dalje svjedoci gotovo grčevitih napora da se jedan model koji je evidentno na izmaku, neoliberalni model, spasi pod svaku cijenu. Ako treba – čak i metodama državnoga kapitalizma. No, to ne vodi nikamo, odnosno po mojem dubokom uvjerenju može samo zaliječiti sadašnju krizu i pribaviti nam predah do sljedeće. Jer, na sadašnje stanje – a nakon promjena u svijetu početkom devedesetih godina prošloga stoljeća – možemo reći da doista govorimo o najvećem dijelu svijeta – može se jedino primijeniti malo izmijenjena Hamletova rečenica: „Nešto je trulo u svijetu u kojem živimo“!
Teza koju danas ovdje iznosim nije nešto, što govorim prvi puta. Upozoravam na dotrajalost neoliberalnoga modela od godine 2005-te i uporno ponavljam kako je povijest ljudskoga roda – povijest evolucije, kako su se kroz stoljeća smjenjivali modeli društveno-političkih i gospodarskih odnosa. I uporno pitam: zašto i na temelju čega bismo trebali zaključiti kako je neoliberalni kapitalizam kruna razvoja, kako odatle dalje više ne možemo i ne trebamo?
Nemojte me pogrešno razumjeti: ja ne zagovaram povratak na bilo što od onoga što je već bilo, da budem sasvim konkretan: na bilo kakav socijalizam. I to je model koji se pojavio, koji se – tako kako je prakticiran – pokazao neuspješnim i koji je propao. Ne, ja želim da idemo naprijed, da u krizi koja trese svijetom, i to doslovno trese svijetom, vidimo šansu. A ta je šansa u tome da najprije prihvatimo činjenicu kako neoliberalni kapitalizam nije Bogom dan i zadan za sva vremena, a potom da počnemo razmišljati o tome kako dalje.
Današnji je svijet suočen s ne malim problemima, od kojih su globalne klimatske promjene – dugoročno gledano – najveći i najopasniji. A taj je problem izravni produkt neoliberalnoga kapitalizma, odnosno sustava zasnovanoga na pohlepi i samo na pohlepi. Znam, nerijetko se u proteklim mjesecima govorilo o tome kako je pohlepa banaka bila u osnovi krize s kojom se suočavamo.
Ja idem korak dalje i kažem: ne pohlepa banaka, nego pohlepa koju taj sustav usađuje svakome čovjeku kao model ponašanja, kao model koji vodi prema uspješnosti i blagostanju. U takvome modelu neminovno se mora izgubiti socijalna nota, makar se pokušavalo stvoriti socijalni kapitalizam, neminovno se moraju izgubiti pojmovi „opće dobro“ i „društveni interes“. I taj nas je model odveo dovde, gdje smo danas – u dubokoj krizi.
Izlaz, dugoročni izlaz, samo je u tome da se shvati kako kriza, svaka kriza istodobno pruža i šansu da se traži nešto bolje, da se ide dalje.
To je, a time bih i zaključio, jedini mogući način suočavanja sa sutrašnjicom. Ne tako da se tvrdoglavo, pa ponekada čak i samoubilački brani ono što je bilo jučer i što je još danas, nego da se hrabro ide neistraženim putovima prema onome što može i što će biti sutra.
Sutra pripada nama – samo ako uspijemo shvatiti da sutra nije i nikada i ne može biti ono što je danas, a još manje ono što je bilo jučer.
Hvala!