Gospođe i gospodo,
drugarice i drugovi,

preživjeli logoraši i članovi obitelji žrtava ustaškog terora,

borci oslobodilačkog pokreta,

cijenjeni gosti i uzvanici,

Opet jednom susrećemo se ovdje, na mjestu strašnoga zločina koji ne dopušta zaborav. Susrećemo se da bismo odali počast nevinim žrtvama jasenovačke klaonice, da bismo se prisjetili tko su bili krvnici, a tko su i zašto bile žrtve. Ali susrećemo se isto tako i da bismo uputili poruku ne samo preživjelima, ne samo suvremenicima svjetskoga rata u kojemu se zločin genocida i holokausta dogodio, nego i današnjoj generaciji.

Rekao bih: osobito današnjoj generaciji!

Proljeće je vrijeme kada se širom Europe održavaju komemoracije na mjestima nekadašnjih koncentracionih logora, kada se susreću osloboditelji i oni koje su tada, prije više od šezdeset godina, oslobodili. I jednih, i drugih sve je manje; vrijeme čini svoje. Ali zato, upravo zato, bitno je da sjećanje ostane živo, da uspomena ne umre zajedno s njima. Kada bismo to dozvolili, pristali bismo na zaborav onoga što se zaboraviti ne smije.

Kada bismo se s time pomirili, dali bismo odriješene ruke onima koji se sve agresivnije trude da nam umjesto povijesne istine nametnu laž o povijesti, koji žele izbrisati činjenice i zamijeniti ih falsifikatima.

To ne smijemo i nećemo dozvoliti.

Ne zbog drugih, nego zbog sebe. Ne zato što bi to netko od nas tražio, nego zato što sami znamo da tako moramo. Na laži i u laži ne može se živjeti, niti se može graditi budućnost.

Jasenovac je bio jedno od najgroznijih stratišta što ih je u okupiranoj Europi uspostavio fašizam. Svjesno kažem: okupiranoj Europi, jer u godinama Drugoga svjetskog rata ovdje  nije bilo ni slobode, ni hrvatske države.

I to je istina. Baš kao što je istina da u jasenovačko sužanjstvo i na jasenovačka stratišta nisu slani neprijatelji države, nego ljudi kojima je ono što se nazivalo hrvatskom državom, oduzelo status ljudi, i to samo zato što su bili drugačiji.

Drugačiji po naciji, rasi, vjeri ili svjetonazoru. Bili su Srbi, Romi, Židovi, ili pripadnici drugih nacija, pa i Hrvati, ali - komunisti i antifašisti. To je bio njihov grijeh, zato su bili osuđeni na patnju i smrt. To je istina, samo to i ništa drugo! Ovo je poprište zločina, a režim koji je taj zločin organizirao bio je zločinački režim. Tužno je što se to mora ponavljati toliko godina nakon rata u kojemu su poraženi i fašizam, i nacizam, i njihove nacionalne inačice. Ali – mora se!

Znamo, ali i to valja ponavljati, da su tisuće spomenika žrtvama fašizma i antifašistima porušene u posljednja nepuna dva desetljeća. Bio je to rezultat ustupaka koji su pravljeni povijesnim revizionistima, bila je to posljedica opasnoga koketiranja s ustaštvom. Ono je, činjenicama usprkos, promovirano na pijedestal hrvatstva i kohezionog čimbenika u trenucima kada se tek proglašena samostalna hrvatska država zasnovana – tako piše u našem Ustavu – na antifašizmu, borila za goli opstanak.

Pjevanje pjesama u počast notornim koljačima i ratnim zločincima počelo je tada, a nismo ga se riješili do danas. I ne čujemo ga samo od pijanih skupina u krčmama. Prekrajanje povijesti, ne samo u školskim knjigama, počelo je tada, a istini se, niti u nastavi za mlada pokoljenja, niti u medijima, nismo do kraja vratili ni danas. Otpori su stalni i organizirani. Pozivanje na rođake koji su bili ustaše, a prešućivanje i vlastitoga oca – ako je bio partizan, počelo je tada, a nije nestalo ni danas.

I sve je to istina, ma koliko neugodna, pa i sramotna bila.

Ako se na šezdeset i šestu obljetnicu proglašenja takozvane Nezavisne države Hrvatske usred Zagreba može pojaviti parola „Smrt Srbima“ – makar i jedna, jedina - onda u ovome društvu nešto nije u redu. Ako se kroz medije javnosti i dalje nerijetko nudi teza kako je ustaški poglavnik bio domoljub koji je, eto, malo zastranio, ali je imao dobre namjere, dok se vođu narodno-oslobodilačkog pokreta po kratkome postupku proglašava zločincem, i to jednim od najvećih zločinaca u povijesti, onda u ovome društvu nešto nije u redu.

Ako se bilo gdje, u Hrvatskoj, ili u svijetu, nekažnjeno mogu isticati slike vođe režima odgovornog za ovdje počinjene zločine, ako se bilo gdje mogu nekažnjeno isticati simboli toga režima, ako se na bilo koji način sve ovo o čemu govorim dovodi u vezu sa hrvatskom državom, a naše društvo, uključujući one koji bi morali biti njegov moralni oslonac, na sve to uglavnom šuti, onda nešto definitivno nije u redu.

Jer to, upravo to, napad je na Hrvatsku i sve ono što je istinski hrvatsko!

A to onda traži odgovor – jasan, odlučan i beskompromisan. I zato sam danas opet ovdje!

Znam da su ovo o čemu govorim - pojedinačni incidenti. Znam da oni ne odražavaju raspoloženje goleme većine ni hrvatskoga naroda, ni građana Republike Hrvatske. Ali, sama činjenica da se takvi incidenti uopće mogu dogoditi, zvono je koje zvoni na uzbunu. Jer, to nema nikakve veze s demokracijom, to nema nikakve veze s pravom na iznošenje vlastitoga mišljenja. Praksa zemalja etablirane demokracije, spomenut ću samo Njemačku, upravo Njemačku, to nam najbolje potvrđuje.

Hrvatska je danas na pragu ujedinjene Europe. Naše uključivanje u taj milenijski pothvat koji mijenja život sadašnje generacije, a promijenit će živote niza generacija koje dolaze, nitko nema pravo ugroziti.

Nitko – ni u Hrvatskoj, ni u redovima hrvatske dijaspore.

A, objektivno gledano, ugrožava ga svatko tko zatvara oči pred istinom o prirodi fašizma i ustaštva, svatko tko želi naknadno mijenjati ishod Drugoga svjetskog rata, pretvarajući pobjednike u poražene, a poražene u pobjednike, proglašavajući žrtve zločincima, a zločince žrtvama.

Reći ću i danas nešto, što sam do sada mnogo puta rekao, ali što neki uporno ne žele čuti. Njima i ne govorim, ali govorim mladima, da shvate što je bilo i kako je bilo: točno je – bilo je zločina i na strani antifašista, i za vrijeme rata, i poslije njega. Ali, fašizam i ustaštvo bili su zločin u ideji i u ostvarenju te ideje, dok je antifašizam kao ideja bio čist, a zločini počinjeni na toj strani bacili su sjenku na taj svijetli obraz borbe za slobodu.

I još nešto, također već mnogo puta do sada rečeno: hrvatski narod, kao kolektivitet, ni za što nije kriv. Krivi su pojedinci, krive su organizirane skupine. Kolektivne krivnje nikada i nigdje nema, niti je smije biti. Individualiziranje krivnje bitna je komponenta borbe za istinu, pa i borbe za istinu o Jasenovcu. Tu bi istinu trebao promovirati muzej, otvoren prošle godine. Mogu se samo nadati da ima dosta posjetitelja i da oni odlaze s jasnom spoznajom tko je ovdje, nad kime i zašto počinio zločin.

Jer, to je pitanje na koje bi odgovor morao znati svaki odrasli stanovnik Hrvatske: tko je u Jasenovcu koga ubijao i zašto. Dolazio sam ovamo proteklih godina da bih pomogao u formuliranju jasnoga odgovora na to pitanje. Došao sam zbog toga i danas, a dolazit ću i narednih godina.

Neka je vječna slava svim žrtvama fašizma i svima onima koji su dali živote u antifašističkoj borbi.