Gospođe i gospodo,

državni dužnosnici Republike Hrvatske,

članovi diplomatskoga zbora,

predstavnici društvenih institucija, organizacija i udruga,

uvaženi gosti i uzvanici,

Okupili smo se da bismo obilježili 15-tu obljetnicu primanja Republike Hrvatske u Ujedinjene narode. Petnaest godina u životu jedne države nije više od djelića jedne sekunde. Pa ako sada, sjećajući se dana kada je naša država ušla u članstvo svjetske organizacije, kažemo: kao da je bilo jučer, onda to nije tek retorička slika, onda je to doista tako.

Ali od toga „jučer“ pa do današnjih dana, mnogo se toga dogodilo, mnogo se toga promijenilo – u Hrvatskoj, u regiji, u Europi i u svijetu. Ništa više nije, kao što je tada bilo. Ponekad se čini kao da su ljudi, samo neki naravno, oni koji to najteže i najsporije shvaćaju, kao da su ljudi – ponavljam: govorim o nekima – oni koji se najsporije i najteže mijenjaju.

Prije petnaest godina Hrvatska je praktično još bila u ratu, a uspostava pune kontrole nad cjelinom svojega državnog područja bila je još daleki cilj. Tisuće izbjeglih i prognanih Hrvata čekale su na povratak svojim domovima. Država se još konstituirala, pravna država tek se počinjala uspostavljati – uz primjetne otpore. Ljudska prava bila su kategorija koja se uglavnom vezala uz pripadnike samo jedne nacije, baš kao što su se i ratni zločini vezali isključivo uz jednu stranu. U svijetu, nakon početnog vala simpatija, počinjali su nas gledati sve kritičnije.

Prije petnaest godina regija je još bila obilježena ratovima u kojima se raspala bivša Jugoslavija. Miloševićev režim koji je pokrenuo vojne sukobe i utro put ratnim zločinima, još je čvrsto bio u sedlu, odnosi među državama-sljednicama jugoslavenske federacije, pogotovo onima zahvaćenima ratovima, tek su čekali na početak normaliziranja. U tim uvjetima i samo pomišljati na obnavljanje regionalne suradnje bilo je u najmanju ruku sumnjivo, mnogima – potpuno nezamislivo i neprihvatljivo.                            

Europi je tek predstojalo proširenje integracije što je danas znamo pod imenom Europska unija. Ustav unije bio je nešto o čemu se samo još razmišljalo, a i sam smjer daljeg razvoja projekta koji je započet kroz Europsku zajednicu uglja i čelika, nije još bio do kraja ni jasan, ni razrađen.

Svijet se tek počinjao privikavati na prijelaz iz bipolarnoga u monopolarni model. Posljedice eliminiranja ravnoteže straha između dviju super-sila, od kojih je jedna doslovno nestala, još se nisu mogle u potpunosti sagledati.

Neoliberalni model započinjao je svoj pobjedonosni put kroz ostatak svijeta koji mu se, voljom vladajućih elita, a ne većine građana, desetljećima opirao. Ujedinjeni narodi bili su u svjetskim krizama prisutni i angažirani u onoj mjeri u kojoj im je to dopuštala politička volja većine njihovih članica, a ponekada i samo nekih članica Vijeća sigurnosti.

A danas? Kako je danas?

Hrvatska je čvrsto i nepovratno opredijeljena za demokraciju i pravnu državu koja je, usprkos tome što je poneki i dalje nastoje izigrati, sve prisutnija. Povratak većine prognanih i izbjeglih Hrvata uspješno je priveden kraju, a teče povratak i izbjeglih hrvatskih državljana srpske nacionalnosti; još uvijek ne dovoljno brzo i ne bez problema, ali – teče.

Smogli smo snage priznati da je osim ratnih zločina što ih je činio agresor, bilo ratnih zločina i na našoj strani, pokazali smo i sposobnost da njihovim počiniteljima sudimo, i to nije bio usamljeni slučaj – uvjeravam vas. Svijet nas i danas još dijelom nadgleda, što je dobro - u prvome redu za nas same, ali taj isti svijet gleda nas i kao partnera s kojim vrijedi surađivati i od kojega se nema razloga distancirati.
Regija se oporavlja od ratova i, osim nekih nesretnih izuzetaka, okreće prema demokraciji kao jedinome putu u budućnost. Normalizacija odnosa praktično je završena i, nadam se da je ništa neće dovesti u pitanje. Ali ponovnom uspostavljanju povjerenja i razumijevanja i dalje valja poklanjati osobitu pozornost. Na svim se stranama shvaća kako regionalnoj suradnji nema alternative – ne zato da bi se obnavljalo nešto što je nepovratno propalo, nego zato da bi se postavili novi temelji suradnji na koju smo svi upućeni – u prvome redu u vlastitome interesu.

Europska unija još se, da tako kažem, oporavlja od velikoga vala proširenja, u procesu je prihvaćanja, ali ujedno i modificiranja svojega ustava koji se na kraju vjerojatno ipak neće tako zvati. Hrvatska pregovara o svojemu članstvu u Uniji i ja vjerujem da ćemo te pregovore uspjeti okončati do kraja sljedeće godine.

Samo još okorjeli euroskeptici, a zapravo tvrdi i tvrdoglavi pristaše nacionalne izolacije, ne žele priznati da je Europska unija milenijski projekt koji će, barem na Starome kontinentu, eliminirati rat kao sredstvo ostvarivanja političkih ciljeva.

Svijet se suočava s nizom lokalnih kriza i sukoba, od koji neki traju desetljećima, dok su drugi novijega datuma. Sila kao primarno sredstvo rješavanja problema nekima je još uvijek najdraža, ali sve više prevladava svijest kako se silom ništa, ama baš ništa, ne može definitivno riješiti.

Početno oduševljenje neoliberalnim modelom u zemljama koje su ga poznavale samo iz teorije splasnulo je u srazu s nesmiljenom praksom svakodnevnoga života.

Ujedinjeni narodi, ta jedinstvena i nezamjenjiva organizacija sviju nas, organizacija u koju smo ušli prije petnaest godina, na pragu je reformi.

Te reforme moraju organizaciju stvorenu na kraju Drugoga svjetskog rata prilagoditi svijetu današnjice i osposobiti za suočavanje s problemima toga svijeta – od razvoja, preko terorizma, pa do globalnoga zagrijavanja.

Doista, ništa više nije kao što je bilo, i to prije samo petnaest godina. Ako ne želimo nepovratno zaostati, ako ne želimo izgubiti priključak na svijet u kojemu živimo, mi to naprosto moramo prihvatiti. Moramo se ponašati kao dio toga svijeta i moramo to u najpunijem smislu riječi postati. Tek onda moći ćemo i ponešto mijenjati, tek onda moći ćemo na ovo ili ono i utjecati. Izdvajanje od svijeta, od onoga u neposrednoj okolini, do onoga s udaljenih meridijana i paralela, bilo bi pogubno.

Hrvatska ne želi i neće zaostajati, Hrvatska se neće odvajati, ni izdvajati. Hrvatska jest i ostat će punopravni član međunarodne zajednice, država koja će konstruktivnim djelovanjem opravdati i svoje mjesto u Ujedinjenim narodima, a nadam se – kao nestalna članica - uskoro i u Vijeću sigurnosti svjetske organizacije.

Izašli smo na svjetsku scenu da na njoj ostanemo. Ušli smo u Ujedinjene narode da u njima ostanemo.

To je, mislim, ključna poruka što je danas mogu uputiti i građanima Republike Hrvatske, i svijetu.

Hvala!