Gospođe i gospodo,

poštovani sudionici Narodno-oslobodilačke borbe,

drugarice i drugovi,

cijenjeni uzvanici i gosti,

Ovdje smo da bismo se sjetili događaja od prije 65 godina, događaja koji je označio prekretnicu u hrvatskoj povijesti i kojim su udareni temelji na kojima, u krajnjoj liniji, počiva i današnja Hrvatska. Ovdje smo da bismo se prisjetili šačice hrabrih ljudi koji su, u trenucima kada je naci-fašistički ratni stroj pustošio Europom, posegnuli za oružjem da bi rekli: NE.

Sisački odred bio je preteča općeg ustanka koji će ubrzo potom, mada različitim intenzitetom, buknuti praktično na cijelom području bivše Jugoslavije. Antifašistička borba, narodno-oslobodilačka borba, spasila je čast našega naroda, spasila je čast Hrvata u vremenu kada se na našoj strani našlo i onih koji su bili spremni ići ruku pod ruku s okupatorima, provoditi njihovu politiku i stati na stranu terora i najgrubljeg gaženja ljudskog dostojanstva, ljudskih prava i civilizacijskih normi.

Ono što je prije šest i po desetljeća započelo upravo ovdje, naći će svoj nastavak u ustanku koji je upravo u Hrvatskoj bio najuspješniji, koji je upravo u Hrvatskoj privukao najviše pristaša i koji je upravo u Hrvatskoj rezultirao i najvećim oslobođenim teritorijem u okupiranoj Europi.

Ponavljam: upravo ovdje, u Hrvatskoj.

I još nešto: bio je to ustanak kojemu je na čelu stajao Hrvat Josip Broz, čovjek kojega će povijest zapamtiti pod imenom: Tito.

U proteklih petnaestak godina bili smo, na žalost, svjedocima pokušaja, čak vrlo agresivnih, da se ponovo piše povijest Drugoga svjetskog rata na ovim prostorima. Bili smo, reći ću to krajnje jasno, čak i grubo, svjedocima pokušaja da poraženi u Drugome svjetskom ratu naknadno poraze pobjednike i da svoj tadašnji poraz pretvore u kasnu pobjedu. To nećemo nikada dozvoliti – zbog povijesne istine, ali i zbog naše budućnosti.

Temelji današnje Hrvatske su antifašistički, oni su čvrsti i nećemo nikome dozvoliti da ih ruši. Kažem još jednom: nikada i nikome.

Oduprijet ćemo se nastojanju da se negira značenje oslobodilačke borbe, da su laže o toj borbi, da se ocrnjuju oni koji su je vodili i izvojevali. A bili su to istinski heroji, heroji koji zaslužuju da ih se sjećamo i da im odajemo počast.

Oslobodilačka borba vodila se u Hrvatskoj u specifičnim uvjetima. Ne samo da je vođena na području s mješovitim stanovništvom, nego je vođena usporedo protiv nacističkih i fašističkih okupatora, ali i protiv njihovih domaćih saveznika.

No, ono što je najvažnije: to je doista, u punom smislu riječi, bila općenarodna borba, vođena zbog oslobođenja, a ne primarno zbog ostvarenja ovih ili onih političkih ciljeva. Upozoravam na te činjenice, jer se one nerijetko nastoje dovesti u pitanje. A dobro znamo s kojim ciljem.

Istina je, na čelu antifašističkog pokreta stajali su komunisti, ali većina antifašista nisu bili komunisti.

Istina je, u borbi za oslobođenje Hrvatske u velikom su broju sudjelovali i Srbi iz Hrvatske. Ali, to nije bila ni borba koju su vodili samo Srbi, niti je to bila borba protiv Hrvatske. Nacionalni sastav Sisačkog odreda to najbolje pokazuje.

Ono što je prije 65 godina počelo u blizini Siska bila je borba protiv okupatora, borba protiv njegovih domaćih pristaša i slugu, borba protiv nacizma i fašizma, anti-hitlerovska borba – kako se tada govorilo. Uz Hrvate i Srbe iz Hrvatske u njoj su sudjelovali i Nijemci i Talijani, i Česi, i pripadnici drugih manjina; kasnije čak i pripadnici neprijateljskih postrojbi koji su prešli na stranu Narodno-oslobodilačke vojske. Sjetimo se partizanske čete ERNST TELMAN, brigada ŠANDOR PETEFI i JAN ŽIŠKA, te bataljuna, a kasnije divizije GARIBALDI.    

Ustanak u Hrvatskoj, u sklopu ustanka na području bivše Jugoslavije, bio je jedinstven u okupiranoj Europi.

Samo ovdje vođena je borba kojom se nije dirigiralo iz savezničkih prijestolnica, samo ovdje izrasla je oružana sila koju su Saveznici na Teheranskoj konferenciji s razlogom priznali i odlučili pomagati. Bilo je, neću poreći, i na pobjedničkoj strani stvari koje se nisu smjele dogoditi, bilo je i zločina, pa i masovnih.

Ali, za razliku od fašizma i nacizma koji su zločin i u ideji, i u realizaciji te ideje, antifašizam je u svojoj ideji čist, antifašizma se nitko ne treba sramiti, mada se mora priznati da je i u njegovim redovima tu i tamo bilo zločinaca i zločina. Sve, međutim, ima svoj povijesni kontekst.

Ima ga Jasenovac gdje se sustavno, često na upravo nezamislive načine ubijalo ljude samo zato što su bili Srbi, Židovi, Romi, ili pak Hrvati koji su se usudili misliti drugačije od kvislinške vlasti.

Svoj povijesni kontekst ima i Bleiburg. Tamo su partizanskim snagama Saveznici predali veliku šaroliku skupinu vojnika i civila, Hrvata, Srba, Crnogoraca i Slovenaca, ustaša, domobrana, četnika i bjelogardejaca, skupinu koja se povlačila pod borbom, odbijajući predaju punih tjedan dana nakon što je Drugi svjetski rat bio završen.

Mada je među njima bilo dosta onih koji su zasluživali kaznu, pa i smrt, ono što se događalo poslije Bleiburga ne može se nikako odobriti. Ali, ne smije se ni falsificirati.

Pa tako u prvome redu treba raskrstiti s pričom da se poslije Bleiburga smišljeno i sustavno likvidiralo Hrvate. Da se likvidiralo, da tako kažem, po nacionalnome ključu. To naprosto nije istina. Likvidiralo se, a ponavljam: svaka likvidacija bez suda je apsolutno neprihvatljiva, neprijatelja bez obzira na njegovu nacionalnost.

I Hrvate, i Srbe, i Crnogorce, i Slovence.

I ustaše, i četnike, i bjelogardejce.

Dakle bila je to osveta pobjednika nad neprijateljem koji nije htio prihvatiti poraz i predaju, neprijateljem koji nije položio oružje ni tjedan dana nakon kapitulacije i koji je, da bi olakšao svoj bijeg, povukao u povlačenje i velik broj civila.

Ono što treba osuditi i odbaciti, mi osuđujemo i odbacujemo. Ali, falsifikate ne prihvaćamo.

Laž, povijesna laž, ne smije dobiti pravo građanstva u našem društvu.

Na laži o prošlosti ne može se graditi budućnost. A ova zemlja i njezini ljudi imaju budućnost. Moraju je imati, zaslužili su da je imaju – i davnom Narodno-oslobodilačkom borbom i Domovinskim ratom iz nedavne prošlosti.

Hrvatska budućnost je Europa, ujedinjena Europa, sazdana na temeljima antifašizma, demokracije, tolerancije, poštivanja i ostvarivanja ljudskih i manjinskih prava.

Hrvatska budućnost je Europa u kojoj će granice spajati, a ne razdvajati, u kojoj će nacionalne manjine biti mostovi povezivanja, a ne izgovor za vođenje ratova.

Hrvatska budućnost je zajednica ravnopravnih i jednakopravnih država i naroda, društvo ravnopravnih i jednakopravnih građana u kojemu će različitost obogaćivati i u kojemu neće biti, jer neće smjeti biti, onih s većim pravima i onih s manjim ili nikakvim pravima.

Ali, ta i takva budućnost može se graditi samo i jedino na istini o prošlosti. Mi, kao društvo, ali i kao pojedinci, moramo imati snage suočiti se s istinom o prošlosti, moramo imati želju i volju da iz prošlosti učimo i naučimo. Mislim da tome može poslužiti i ovo naše današnje okupljanje.

Istina je da su borci Sisačkog odreda nagovijestili ustanak koji je ne samo spasio čast Hrvatske, nego i omogućio da Hrvatska kraj Drugoga svjetskog rata dočeka na strani pobjednika. Istina je da bez antifašističke borbe kakva je vođena u svim porobljenim zemljama, ne bi bilo današnje Europe. I istina je da demokratska Hrvatska pripada Europi. Mi to, uz ostalo, dokazujemo i danas odajući dužno poštovanje ne samo onima koji su prije šest i po desetljeća poveli borbu za slobodu, nego i svima koji su u borbi za slobodnu Hrvatsku dali živote – u Narodno-oslobodilačkoj borbi, i u Domovinskom ratu.

Svi su oni bili borci za Hrvatsku, za njezino pravo na slobodu. 

Kao predsjednik Republike Hrvatske, samostalne, nezavisne, demokratske države svih svojih građana, ja upravo s ovoga mjesta želim svim borcima za našu slobodu reći: hvala i vječna slava.