22.06.2008. - Brezovica

Govor predsjednika Mesića na obilježavanju Dana antifašističke borbe

 

Poštovani borci Narodno-oslobodilačkog rata,

cijenjeni sudionici ovoga tradicionalnoga okupljanja,

gospođe i gospodo,

drugarice i drugovi,

 

Susrećemo se opet jednom, da bismo se prisjetili onoga dana kada je u Hrvatskoj izvedena prva oružana akcija protiv naci-fašizma. Bila je to akcija što je označila uvod u narodni ustanak i Narodno-oslobodilačku borbu koju je na cijelom području bivše Jugoslavije povela Komunistička partija na čelu s Josipom Brozom Titom.

Htio sam već u prvim rečenicama ovoga obraćanja navesti ključne činjenice, one činjenice koje neki u Hrvatskoj, na žalost, ni danas ne žele čuti, ni prihvatiti. To su, međutim, činjenice koje su nepobitne i koje nikakvo ideološko, ili bilo kakvo drugo sljepilo ne može izbrisati ili poništiti.

A na temeljima što su ih počeli polagati akteri akcije od 22. lipnja godine 1941. i koje su u godinama rata nastavili graditi nebrojeni znani i neznani heroji otpora prema nedvojbeno najvećemu zlu 20. stoljeća, na tim su temeljima sazdane i današnja Europa, ali i današnja samostalna hrvatska država. I to su činjenice, i to neporecive i nepromjenjive činjenice.

Žalosno je da se i danas moramo boriti za „pravo građanstva“ tih notornih činjenica. Žalosno je, a u isto vrijeme i zabrinjavajuće, da smo svjedoci jeftinih pokušaja izjednačavanja antifašizma s komunizmom boljševičkoga tipa i, temeljem toga, odbacivanja toga navodno komunističkog antifašizma, zajedno s fašizmom, kao jednakih zala i jednako neprihvatljivih opredjeljenja.

Takvo izjednačavanje i takvo iskrivljavanje činjenica krajnje je uvredljivo i apsolutno neprihvatljivo.

Antifašizam nije ni idejno, ni ideologijsko, ni stranačko, ni političko opredjeljenje.

Antifašizam je duboko ljudsko opredjeljenje.

Svatko u kome je bilo imalo ljudskosti u mračnim vremenima Drugoga svjetskoga rata, bio je na strani antifašizma – ovako, ili onako. A tadašnjim komunistima ne može se i ne smije se osporiti da su oni poveli antifašističku borbu i da su bili na njezinome čelu.

Jednako, kao što se ne može poreći ni činjenica da većina pripadnika antifašističkoga otpora i Narodno-oslobodilačke vojske nisu bili komunisti, dapače da je u njihovim redovima bilo mnogo vjernika, katoličkih i pravoslavnih, pa i svećenika obiju vjera. A bilo je i Židova, i Muslimana. Navodim to zato, što hoću naglasiti kako antifašistička borba, mada su je komunisti vodili, nije bila ideologijski obojena. To je bila borba za slobodu!

Zabrinjavajuće je što ni danas još borci Narodno-oslobodilačkoga rata nisu u svojim pravima izjednačeni sa sudionicima Domovinskoga rata. To je zapravo sramota! Jer, i jedni i drugi borili su se za slobodnu Hrvatsku. Ništa manje zabrinjavajuće nije ni to što smo – kao društvo – prihvatili rušenje golemoga broja spomenika i spomen obilježja antifašističkim borcima i žrtvama fašizma kao svršen čin, da smo se s time pomirili. I to je sramota, i to trajna sramota!

Mi i danas plaćamo danak pogreškama i zastranjivanjima iz prvih godina hrvatske samostalnosti, kada se otvoreno koketiralo s ustaštvom i tolerirala ustašonostalgija. Treba jasno reći da je to neprihvatljivo. Između ustaštva i hrvatstva nema, ne može i ne smije biti nikakvog znaka jednakosti.

Nema ga, nikada ga nije bilo i nikada ga neće biti.

To prije svega trebaju shvatiti pripadnici naše mlade generacije, koji ponekada – prihvaćajući simbole i parole ustaštva – misle da time pokazuju svoje hrvatstvo, ili čak svoju pripadnost hrvatstvu i katoličanstvu. Oni ne shvaćaju da time vrijeđaju svakoga iskrenoga Hrvata i svakoga iskrenoga katolika.

Onima koji nas pokušavaju suočiti s besmislenim pitanjima, tipa: je li u današnjoj Hrvatskoj grijeh biti Hrvatom i katolikom, reći ću vrlo kratko i jasno: u Hrvatskoj nije grijeh biti ni Hrvatom, ni katolikom. Ali, u demokratskoj, civiliziranoj i europskoj Hrvatskoj jest grijeh biti nacional-šovinista ili fundamentalista bilo kojih boja ili usmjerenja.

Da, to jest grijeh!

Današnja Hrvatska na putu je prema ujedinjenoj Europi, bez obzira na poteškoće što ih povremeno imamo na našoj strani, ali i bez obzira na poteškoće što ih trenutno ima Europska unija. Ujedinjena Europa, sa svojim vrijednostima, svojim standardima i kriterijima, to je naša budućnost. I mi prema toj Europi idemo i u nju ćemo ući u prvome redu zbog nas samih i naše budućnosti.

Ta naša europska budućnost mora biti očišćena od povijesnih zabluda, od političkih zastranjivanja koja nas vuku prema natrag, od težnje da naknadno mijenjamo povijest i povijesne činjenice. Europska budućnost gradi se na temeljima položenima u danas već davnim danima Drugoga svjetskog rata, na ideji antifašizma i slobode.

I – ona se gradi na istini o prošlosti!

Nema zemlje pobjednice u Drugome svjetskome ratu na čijoj svijetloj pobjedi nema pokoje mrlje, izazvane osvetom i nedemokratskim načinom obračuna s poraženim snagama nacizma i fašizma. Ali, nema ni jedne zemlje pobjednice u kojoj bi bilo tko relevantan došao na ideju da zbog toga dovede u pitanje samu ideju antifašizma i čistoću motiva njezinih nositelja, ili da one koji su vodili i izvojevali sudbonosnu bitku - izvodi pred sud.

Da, bilo je zločina i na strani pobjednika.

Bilo ih je i kod nas. To nitko ne poriče, niti se to može poreći.

No, ma koliko da je točno da svaki zločin zaslužuje kaznu, toliko je točno i to da svaki zločin ima svoju osnovu, a da svaka žrtva nije jednaka. Ja to običavam izraziti rečenicom: nitko od ubijenih u Jasenovcu nije bio kriv ni za koju smrt poslije Bleiburga, dok su mnogi od onih koje je stigla smrt nakon Bleiburga bili krivi za ubijanja u Jasenovcu. Postoje, naime, nevine žrtve i tu je stvar posve jasna. No, postoje s druge strane i žrtve koje su to samo zbog toga što ih je smrt zadesila, bez utvrđivanja odgovornosti i bez suđenja, ali čija je odgovornost za prethodno počinjene zločine - neporeciva.

Znam, da se to što govorim, nekima i opet neće svidjeti, ali i to je trebalo jednom i za sva vremena jasno i glasno reći.

Baš kao i to da nema genocidnih naroda. Niti su to Hrvati, niti su to Srbi, niti je to bilo koji drugi narod. Već sam rekao i ponovit ću: priču o genocidnosti naroda izmislili su političari u funkciji ostvarivanja svojih kratkoročnih, dnevno-političkih ciljeva. Genocidan je bio, nesporno i dokazano, samo i jedino naci-fašizam.

Nema i nije bilo ni jedne druge ideje ili ideologije koja bi ljude osuđivala na smrt, bez iznimke i bez milosti, samo zbog toga što su rođeni kao pripadnici ovoga ili onoga naroda, ove ili one rase. Genocid je izravna posljedica i rezultat naci-fašističke ideologije i politike, zločinačkoga projekta kakvoga povijest čovječanstva ne pamti. 

Nema ničega sličnoga fašizmu, niti se bilo što sa fašizmom može ili smije usporediti, ili izjednačiti. I to valja reći jasno i glasno, jednom za svagda!

Upravo zato, upravo danas i upravo ovdje, kada se sjećamo protagonista prve antifašističke akcije u Hrvatskoj i kada im odajemo dužnu počast, moramo pozvati na otpor svakome pokušaju rehabilitiranja ustaštva, svakome pokušaju relativiziranja ili čak negiranja naci-fašističkih, odnosno ustaških zločina, svakome pokušaju da se komunizam kao ideja, naglašavam: kao ideja, izjednači s fašizmom, pa da se pod firmom zločinačkih ideologija – u istome dahu osude i odbace.

To smo dužni onima kojima danas odajemo počast, svima onima koji su dali svoje živote u antifašističkoj borbi, svim žrtvama fašizma, svima kojima smo zahvalni i kojima vječno moramo biti zahvalni što je antifašizam ugrađen u temelje današnje demokratske i samostalne hrvatske države.

Volio bih kada bi to bila i jedna od ključnih poruka s ovoga današnjega okupljanja.

Hvala i do viđenja sljedeće godine!