Poštovane gospođe i gospodo,

Drago mi je što sam opet ovdje, na Harvardu. Publika se mijenja, mi s ove strane ostajemo isti. Naravno, do izbora, odnosno do isteka mandata. Studenti odlaze sa sveučilišta nakon položenih ispita, političari napuštaju funkcije nakon izgubljenih izbora, odnosno na osnovi zakonskih ograničenja. Ja sam svoje druge predsjedničke izbore dobio prije godinu i po, a kako hrvatski ustav – baš kao i američki – dopušta istome čovjeku samo dva predsjednička mandata, ja ću svoj položaj napustiti za malo više od tri godine.

U proteklih gotovo sedam godina bavio sam se mnogim pitanjima vanjske politike, a vrlo intenzivno našim odnosima sa susjedima, odnosno stanjem u regiji. Činjenica da sam danas ovdje, pored vama, zajedno s predsjednikom Republike Srbije, Borisom Tadićem, govori da se stanje u našoj regiji iz temelja mijenja. Upravo ove jeseni navršava se deset godina, otkako je – nakon ratova u kojima se raspala bivša Jugoslavija – počeo proces normalizacije između Hrvatske i Srbije.
Taj je proces, da ponovim, počeo polovicom devedesetih godina, ubrzo nakon prestanka ratova u kojemu se raspala jugoslavenska federacija. Na obje strane državni vrh bio je zainteresiran da normalizacija ne izađe iz okvira odnosa između državnih struktura.
Mi, koji smo danas na čelu Hrvatske, odnosno Srbije, zainteresirani smo za punu i istinsku normalizaciju, dakle za normalizaciju koju će izravno osjetiti i u kojoj će isto tako izravno sudjelovati svi naši građani. Takva normalizacija u najboljem je interesu obiju zemalja, njihove budućnosti i – osobito – njihove evropske perspektive. Deset godina u odnosima dviju država vrlo je kratko vrijeme, osobito ako govorimo o deset godina kojima je prethodio rat. Ipak, u našim se odnosima, ali i u cijeloj regiji, u tome razdoblju mnogo toga promijenilo, a osobito nakon godine 2000.
Dobro se sjećam: kada sam s tadašnjim predsjednikom Savezne Republike Jugoslavije, Koštunicom, koji je danas premijer  Srbije, godine 2001. potpisao izjavu u kojoj smo definirali načela normaliziranja hrvatsko-srpskih odnosa, bila je to prava senzacija. Izjavu je tada pozdravila i Bijela kuća. Danas mi tu normalizaciju provodimo na dnevnoj osnovi. Ne kažem da nema prepreka, ne kažem da nema onih - i na jednoj, i na drugoj strani – kojima bi se više sviđalo da se vratimo u konfrontaciju i međunarodnu izolaciju; znate – u izoliranoj zemlji lakše se pljačka i krši zakon; no naši su odnosi do te mjere uznapredovali, da je tako nešto teško zamislivo, da ne kažem: nemoguće.
Naše su obje zemlje, svaka u svojim konkretnim prilikama, i svaka svojom brzinom, napravile krupne korake prema naprijed. Dozvolite mi sada da kažem, u osnovnim naznakama, nešto više o Hrvatskoj, jer o Srbiji govorit će – naravno – predsjednik Tadić.
Iz polupredsjedničkog sustava u kojemu ponekad nije bilo teško prepoznati elemente autokratske vladavine, prešli smo u punu parlamentarnu demokraciju. Od prakse selektivne primjene zakona došli smo do načelno prihvaćene vladavine prava u kojoj je zaobilaženje, odnosno kršenje zakona svedeno na incidentne situacije kakve na žalost postoje u svim zemljama. Od demokracije na riječima došli smo do demokracije na djelu. Ništa do toga nije savršeno, ali ništa se – u pozitivnom smislu – ne može usporediti sa stanjem prije godine 2000.
Od neprihvaćanja i same pomisli da pripadnik hrvatskog naroda može počiniti ratni zločin, došli smo do pune suradnje s Haaškim sudom za ratne zločine počinjene na tlu bivše Jugoslavije. Od izrazite nacionalne, pa i vjerske netrpeljivosti došli smo do stanja u kojima se incidenti na nacionalnoj osnovi – doduše – još javljaju, ali su sve češće samo plašt kojim se nastoji prikriti najobičniji kriminal.
Od neskrivenog nastojanja vlasti da kontroliraju medije, odnosno od medija u službi vlasti došli smo do stanja punih medijskih sloboda i sve očitijeg profiliranja medija od kojih su neki bliski vlasti, a drugi pojedinim političkim opcijama. Naravno, imamo i poklonike čistoga senzacionalizma, što nas sigurno ne ispunjava srećom, ali što je – bojim se – cijena koju plaćamo za ostvarivanje medijskih sloboda.
Od stanja koje nije bilo daleko od ksenofobije i suprotstavljanja cijelome svijetu došli smo do stanja otvorenosti prema svijetu i spoznaje da smo dio toga svijeta, u prvome redu dio Evrope. Mi trebamo Evropu, zato želimo i postati članicom Evropske unije. U isto vrijeme svjesni smo toga da i Evropa treba nas – ne samo Hrvatsku, nego sve zemlje regije. Naprosto – bez nas, projekt ujedinjavanja Evrope ne bi bio potpun, ne bi bio završen.
I, da spomenem i to, od koncentriranosti samo na Evropu došli smo do ne samo želje, nego i prakse suradnje sa zemljama sa svih kontinenata, sa svakom zemljom koja je spremna surađivati s nama na osnovama ravnopravnosti i uzajamnog zadovoljavanja interesa. U tome kontekstu ja sam prije nekoliko dana prisustvovao i summitu pokreta nesvrstanih u kojemu je Hrvatska promatrač. Da bude potpuno jasno: mi ne mijenjamo naše vanjsko-političke prioritete, to su evro-atlantske integracije, ali surađivati želimo sa svima, osobito s onima s kojima tradicija suradnje postoji još od vremena bivše Jugoslavije.
Koji su najveći izazovi koji stoje pred Hrvatskom u narednim godinama?

Prije svega, ne smijemo dozvoliti ni na koji način vraćanje u prošlost, u stanje iz kojega smo krenuli prema uspostavljanju čvrstog i trajnog mira i stabilnosti u regiji. Moramo dati konstruktivni doprinos naporima da se u susjednoj Bosni i Hercegovini krene dalje od onoga što je regulirano Daytonskim sporazumima, a da se pri tome ne ugroze osnovna dostignuća tih sporazuma. U svakome slučaju, potrebno je jačati strukture centralne države u modelu u kojemu će pripadnici sva tri konstitutivna naroda uživati punu ravnopravnost na području cijele države.
Ja strogo pazim da se ni na koji način ne miješam u ono što se događa u bilo kojoj od susjednih zemalja, ali Hrvatska je životno zainteresirana za učvršćivanje demokracije u svakoj od tih zemalja, a osobito je zainteresirana za status pripadnika hrvatskog naroda koji u njima žive. Tu s pravom očekujemo puno poštivanje ljudskih i manjinskih prava, što je – uostalom – potpuno u skladu s evropskim standardima što ih svi moramo ostvariti ako želimo ući u Evropsku uniju.
Moramo bez ikakvih rezervi nastaviti suradnju s Haaškim sudom, a kada on završi sa svojim radom, moramo demonstrirati političku volju, snagu i sposobnost da suđenja za ratne zločine nastavimo, i u skladu sa zakonom dovršimo, pred našim sudovima. Zločin je zločin, a za ratni zločin nema zastare. Pri tome nacionalnost ni počinitelja, a ni žrtve ne smije ni na koji način utjecati na rad pravosuđa.
Vezano s time, još nešto vrlo važnoga: moramo se bez ikakve zadrške naučiti suočavati s punom istinom o prošlosti. To nije uvijek ni lako, ni jednostavno, često je i više nego neugodno, ali je nezaobilazno kada je riječ o tome da se izgrade čvrsti temelji za zgradu budućnosti. A ono što mi u jugoistočnoj Evropi radimo, to je upravo stvaranje nove arhitekture odnosa u tome dijelu Evrope.
Moramo uporno raditi na suzbijanju kako evro-skepticizma, tako i tendencija koje bi nas ponovo vukle prema izolaciji.
Što se tiče regije, a tu nemam apsolutno nikakvih dilema, Hrvatska mora nastaviti normaliziranje odnosa sa svim svojim susjedima i sudjelovati u multilateralnim naporima za puno normaliziranje i stabiliziranje regije.
I da zaključim: regija je na dobrome putu. Tim putem ne prolazimo bez teškoća, pa i otpora, bit će još opasnih zavoja, a možda i zapreka, ali ja iskreno vjerujem u zrelost većine naših građana i u odgovornost onih kojima ti građani svojim glasovima povjeravaju zadatak upravljanja državama i formuliranja nacionalnih politika.
Evo, mislim da bi u ovome trenutku to bilo dovoljno. Kada i predsjednik Tadić izloži svoje viđenje prijeđenoga puta i izazova pred kojima stoji njegova zemlja, kao i svoje viđenje regije, rado ću – zajedno s njime – odgovoriti na pitanja – naravno, ako ih bude.
Hvala.