Gospodine ambasadore Wunenberger,

gospodine ambasadore Semneby,

gospodo ministri i članovi diplomatskog kora, gospođe i gospodo,

S osobitim zadovoljstvom odazvao sam se pozivu na inauguriranje programa CARDS za povratak izbjeglica. Taj program Europske unije, namijenjen je – kako mu i ime kaže – pomoći za rekonstrukciju, razvoj i stabilizaciju. On je na snazi od godine 2000., a danas ga, uz veći broj općina u Hrvatskoj koje su njime već obuhvaćene, inauguriramo u šest novih.

CARDS je, da tako kažem, u funkciji realiziranja procesa stabilizacije i pridruživanja što ga je Hrvatska započela Zagrebačkim summitom prije dvije godine, a koji našu zemlju treba povesti putem prema punom članstvu u Europskoj uniji.

Povratak izbjeglih i prognanih jedna je od nezaobilaznih zadaća koje je Hrvatska prihvatila, ne samo zato što svijet to od nas traži i očekuje, nego i zato što ona to sama želi. Ja običavam reći da ćemo tek stvaranjem uvjeta za povratak svih onih koji su bili prisiljeni napustiti svoje domove, naglašavam: svih, bez obzira na naciju i vjeru, dokazati zrelost naše demokracije.

Ima određene simbolike u tome što ovaj program u šest novih općina inauguriramo upravo danas, nepuna 24 sata pošto nam je Europska unija treći puta za redom uputila upozorenje da bi propuštanje jedne druge obveze koju smo preuzeli, naime pune suradnje s Haškim sudom, moglo imati ozbiljne posljedice na proces našeg uključivanja u europske integracije.

Govorim o simbolici zato, što CARDS program, njegovo provođenje i širenje, pokazuje da mi i dalje surađujemo s Europskom unijom, odnosno da ona surađuje s nama, i to upravo na ostvarivanju zadaće koja pripada sklopu obveza što smo ih preuzeli kada smo se predstavili kao zemlja koja je članstvo u Europskoj uniji postavila kao svoj strategijski cilj.

No, govorim o simbolici i zato, što nam je – nadam se – jasno da bi i ovaj program, kao i svi drugi oblici pomoći i podrške Europske unije, mogli doći u pitanje, ako napokon ozbiljno i odgovorno ne shvatimo ono što nam Europa poručuje.

A poruka je, bez obzira na to hoće li je netko u ovoj ili onoj varijanti smatrati blažom, ili oštrijom, konkretna, jasna i jednoznačna: od Hrvatske se očekuje puna suradnja s Haškim sudom, od Hrvatske se očekuje da se drži zadane riječi, da ne vodi politiku s «figom u džepu» i da se pokaže i dokaže doraslom članstva u Europskoj uniji.

Ne budemo li se tako ponašali, moramo računati, rečeno nam je jučer još jednom, s «ozbiljnim posljedicama». Mislim, da je time vrijeme upozoravanja, pa i ohrabrivanja na izvršavanje onoga na što smo se sami obvezali, definitivno prošlo. Hrvatska se mora ne samo deklarirati, nego i dokazati kao ozbiljan i pouzdan partner. Reći ću još jednom: i zbog svijeta koji to od nas očekuje, ali još više zbog nas samih i zbog naše budućnosti.

A kamenčić u mozaiku građenja naše budućnosti je i omogućavanje povratka svim izbjeglima i prognanima. Mrtve ne možemo vratiti, ali živima možemo i moramo olakšati breme posljedica rata. Tu je povratak na prvome mjestu. No, želim i danas reći, kako nije dovoljno popraviti i izgraditi kuće. Još je važnije pokrenuti posustalu privredu, otvarati nova radna mjesta, omogućiti povratnicima da rade i zarađuju, kako bi oni i njihove obitelji mogli živjeti i preživjeti.

Povratak teče. Možda ne onako brzo i dobro, kako smo očekivali i željeli. Možda su otpori veći od onih s kojima smo računali. Ali, to ne znači da smijemo posustati, a kamoli odustati. Moramo nastaviti i nastavit ćemo. I to bez ikakvih upozoravanja i ohrabrivanja sa strane. Kada bi nam i ovdje to bilo potrebno, pokazali bismo da smo slabi i neodlučni – ne samo što se tiče provođenja jednog sasvim konkretnog zadatka, nego i što se tiče našeg evropskog opredjeljenja. A tu slabosti i neodlučnosti ne smije biti.

Ujedinjena Europa nije samo naša želja, nego i naša sudbina. Tome alternative nema.

Odnosno: alternativa bi bila izolacija, a ona je apsolutno neprihvatljiva. Na izborima godine 2000-te dobili smo mandat da ovu zemlju povedemo u Europu. Europa nam je postavila određene uvjete i zahtjeve. Mi smo ih prihvatili. Nema, ponavljam: nema isprike bilo za izbjegavanje, bilo za odgađanje njihova izvršavanja.

Europa još računa na nas. Inauguriranje ovog programa to najbolje dokazuje. A i mi računamo na Europu i njezinu pomoć u ostvarivanju onoga što smo prihvatili i obećali. Ne jednom sam do sada rekao: ponekad pomoć uključuje i pritisak. Nisam, dakle, protiv pritiska, ako sami u jednom trenutku zakažemo i ako nas on vraća na pravi put.

Taj pravi i jedini put, to je put u ujedinjenu Europu. Na tom putu ne smijemo se dati ni smesti, ni zastrašiti, ni pokolebati. Nitko nam nije dao pravo na slabost ili kolebljivost.

Obvezali smo se na ostvarivanje pune demokracije, na povratak izbjeglica, na suradnju s Haškim sudom, na slobodu medija, i da dalje ne nabrajam. Znamo na što smo se obvezali, znamo zašto smo to učinili.

Svoje ćemo obveze ispuniti.

Hvala!