Poštovani gospodine dekane

uvaženi profesori sudionici ovoga Skupa,

Poštovane kolegice i kolege,

Dragi studenti,

Dopustite mi na početku da zahvalim na pozivu da sudjelujem u ovom znanstvenom kolokviju i da vam zaželim uspješan rad.

Tema o kojoj je riječ – "Hrvatko-talijanski odnosi 1915.-1947." - bit će na ovom skupu obrađena znanstveno i to je ono što nam je nedostajalo. Smatram, nasuprot nekim mišljenjima, da je ova tema vrlo važna, kako za razumijevanje događaja iz naše povijesti, tako i za razumijevanje današnjih hrvatsko-talijanskih odnosa. Dozvolite mi da na početku Kolokvija o ovoj temi i ja kažem nekoliko riječi, ali ne kao povjesničar nego kao političar.

Temeljni stav državnih vlasti Republike Hrvatske posve je jasan: Republika Hrvatska i Talijanska Republika dvije su prijateljske države, s brojnim povijesnim i aktualnim vezama. Politički, sigurnosni, kulturološki, gospodarski, tranzitni, ekološki i ostali čimbenici, koji su od vitalne važnosti za obje zemlje, usmjeravaju bilateralne odnose prema dobrosusjedskoj i partnerskoj suradnji, a obje zemlje svoja preostala otvorena pitanja rješavaju na bilateralnoj razini poštujući već postignute sporazume i ugovore.

Ta se suradnja očituje u bilateralnim odnosima dviju zemalja te u nizu multilateralnih i regionalnih inicijativa u kojima obje zemlje sudjeluju. Italija daje podršku Hrvatskoj za članstvo u EU i NATO-u, smatrajući da je RH učinila važne korake na putu integriranja.

Hrvatska dobrosusjedskom suradnjom želi steći mjesto odgovornog i uvjerljivog političkog sugovornika u vezi sa svim pitanjima od zajedničkog interesa. 

Ipak hrvatsko-talijanski odnosi povremeno su proteklih godina opterećeni problemima koji proizlaze iz različitog gledanja na povijesna zbivanja između 1915. i 1947. godine, kao i zbog dovođenja u pitanje nekih odredaba mirovnih sporazuma sklopljenih nakon rata. U Italiji se kao problem od vremena do vremena postavlja pitanje o optantima odnosno esulima i onda se to zaoštri, kao što se dogodilo u veljači ove godine.

Ovaj skup pozvan je prije svega dati dio odgovora na brojna pitanja iz hrvatsko-talijanskih odnosa između 1921. i 1947. godine.

Kao, što je poznato, nakon završetka Prvog svjetskog rata i propasti Austro-Ugarske Monarhije Rapalskim ugovorom između Kraljevine SHS, i Italije (12. studenoga 1920.), pripala je Italiji gotovo cijela Istra, Trst, Zadar s nekim otocima. Rimskim sporazumom (27. siječnja 1924.) Italija je dobila i Rijeku, koju su najprije kanili ustrojiti kao samostalnu državu. Taj je ugovor proizašao iz tajnog Londonskog ugovora, koji je Antanta ponudila Italiji za ulazak u rat i napuštanje Centralnih sila, obećavši joj Istru i veći dio Dalmacije.

U historiografiji obrađene su najvažnije činjenice iz toga razdoblja. Još u vrijeme okupacije (1918.-1920.) Italija je započela s politikom asimilacije Hrvata i Slovenaca.

Na to upućuju npr. zatvaranje Klasične gimnazije i Ženske preparandije u Pazinu te male Realne gimnazije u Voloskom (1918.); ukidanje slovenskih i hrvatskih pučkih škola; višemjesečna konfinacija uglednijih Slovenaca i Hrvata u Italiji, među kojima je bio i poznati krčki biskup Antun Mahnić. Uza sve to još su i fašisti, neometani od vlasti, vršili nasilje nad stanovništvom u Istri, pa su tako 13. srpnja 1920. fašisti zapalili "Narodni dom" u Puli i Trstu. Prilike su se pogoršale nakon dolaska fašizma na vlast (1922.).

Službena politika nacionalnog ugnjetavanja ničim nije bila ograničena jer Italiju mirovni sporazumi ni Rapalski ugovor nisu obvezivali na poštivanje nacionalnih manjina. Hrvatski i slovenski jezik u Istri bili su potiskivani iz uprave i sudstva još u doba okupacije (1918.-1920.), a sada još više.

Upotreba dvaju jezika na sudu zabranjena je kraljevim dekretom od 15. listopada 1925. Konačni udarac hrvatskom i slovenskom školstvu u Istri zadala je tzv. Školska reforma ministra Gentilea iz 1. listopada 1923. Hrvatska i slovenska društva i čitaonice zabranjeni su već u vrijeme okupacije, a naročito na temelju Zakona o društvima iz 1925., Zakona o javnim priredbama (1926.) i Zakona o javnoj sigurnosti (1926.). Sva hrvatska i slovenska kulturna i sportska društva morala su obustaviti djelovanje zbog odluke fašističkih pokrajinskih sekretara od 12. lipnja 1927.

Postupno su ukinute i hrvatske i slovenske zadruge u Istri nakon što su se najprije morale udružiti sa štedionicom Cassa di Risparmio u Puli ili Trstu.

Godine 1927. nakon Tirola i Julijska je krajina došla na red za promjenu prezimena (imena mjesta potalijančena su već 1923.), pa su potalijančena su gotovo sva slovenska i hrvatska imena i prezimena. Takva je politika već 1921. godine izazvala otpor u Labinu i drugdje.         

U potrazi za boljim životnim uvjetima mnogi su se Hrvati, Slovenci, antifašisti i drugi iseljavali u prekomorske zemlje, u Jugoslaviju ili u druge europske države. Suvišno je isticati koliki rascijep medu različitim narodima u Istri izazvao fašizam svojom totalitarnom jednonacionalnom politikom. To se nastavilo i u prvim dvjema godinama Drugoga svjetskoga rata na teritoriju prve Jugoslavije, jer je Italija prema Rimskim ugovorima između tzv. NDH i Italije zadržala vlast u Istri i velikom dijelu Dalmacije.

Pored toga, proširivala je vojnu prisutnost i u unutrašnjosti Hrvatske, posebno u Gorskom kotaru i Lici, gdje je provođen teror nad domicilnim stanovništvom.

Nakon kapituacije Italije 1943. Pazinskim je odlukama Istra vraćena u sastav Hrvatske odnosno Jugoslavije. U svibnju 1945, nakon oslobođenja Rijeke i napredovanja partizanskih jedinica prema Trstu dogodili su se zločini nad Talijanima, koje nitko u Hrvatskoj ne negira. Mi pred tim zločinima ne zatvaramo oči niti ih opravdavamo.

Oni su povijesna činjenica. Kvantitativne i druge razmjere tih zločina treba objektivno utvrditi. Možda se ovdje mogu reći dvije stvari koje u tome mogu pomoći.

Prvo, kao što za zločine talijanske strane nitko ne može optužiti talijanski narod, tako i za zločine koje su počinili pripadnici partizanskih jedinica nije odgovoran hrvatski ni ikoji drugi narod. Odgovornost je uvijek osobna, a ne kolektivna.

Drugo, ako se govori o zločinima na partizanskoj strani, dakle na kraju rata, onda treba govoriti i što je prethodilo tim zločinima. Ako se spominju jedni zločini, moraju se spomenuti i drugi - talijanski faštistički logori u Hrvatskoj, strijeljanja, okupacija, prisilna talijanizacija. Oni su također povijesna činjenica, koja je prethodila partizanskim zločinima.

Time se partizanski zločini ne umanjuju i ne opravdavaju, nego se stavljaju u povijesni kontekst.

Zaključno, ja sam za to da se priznaju povijesne činjenice i da surađujemo okrenuti sadašnjosti i budućnosti kao i sve druge moderne demokratske zemlje u Europi.

Knjigu Drugog svjetskog rata treba zatvoriti na tragu onoga što je učinjeno poslije rata Pariškim sporazumom, Rimskim ugovorima ugovorima i Osimskim sporazumom, kojima su među ostalim riješena i pitanja odštete optantima. Tko, što i kome treba platiti - to je riješeno i nema smisla sada otvarati ta pitanja i ići ponovno na pregovaranje, jer ne znam kamo bi nas to odvelo.

Točno je međutim da spomenuti spor odštete optantima materijalno nije do kraja riješen.

Postoji još problem da se, prema Osimskom sporazumu, koji je Hrvatska prihvatila kao jedna od sljednica bivše Jugoslavije, s naše strane izdvoji 35 milijuna dolara na račun koji u tu svrhu otvori Talijanska vlada. To su sredstva koja trebaju biti isplaćena optantima. Dok se taj problem ne riješi, dotle će to u segmentu odštete biti otvoreno pitanje. Nadam se da ćemo uspjeti bilateralno riješiti i taj problem.

Utoliko je izjava koja je bila dana na kraju posljednje rasprave tijekom veljače o tom pitanju zaključila tu stvar, uz naglasak na tome da će Italija će i dalje podržavati put Hrvatske u EU. To svjedoči o tome da su međudržavni odnosi prijateljski.

Prihvaćam ono što je rekao predsjednik Ciampi svojevremeno, kada se sa mnom i dogovarao o jednom susretu gdje bi došao i predsjednik Slovenije, predsjednik Italije i predsjednik Hrvatske. Evo sada bi došao i predsjednik Crne Gore, jer u međuvremenu je Crna Gora postala samostalna, da sjednemo za stol, da napravimo nekoliko poteza koji će upućivati da smo knjigu drugog svjetskog rata zatvorili, da se poklonimo žrtvama, simbolički i izgradimo u Istri jedan dom koji bi na prikladan način obilježio i ujedno zatvorio poglavlje naših odnosa u razdoblju od kraja Prvog do kraja Drugog svjetskog rata. Mislim da bi to bilo dobro.

Želim podsjetiti još na to da smo nakon razmjene mišljenja o toj problematici talijanski predsjednik Napolitano i ja objavili usklađenu izjavu u kojoj je objašnjeno da se riječi talijanskog predsjednika Giorgia Napolitana nikako nisu polemički odnosile na Hrvatsku niti je u njima bilo ikakve namjere da se dovedu u pitanje Sporazum o miru iz 1947. i Osimski sporazumi.

Talijanski predsjednik izrazio je potporu Italije ulasku Hrvatske u EU, a podržao je i moju inicijativu o susretu na vrhu. Povijesna događanja trebalo bi, koliko je god moguće, ostaviti po strani odnosno prepustiti povjesničarima.

Povjesničari trebaju utvrditi događaje, njihovu kronologiju i okolnosti, kako bismo bez opterećenja i prenošenja krivnje na današnje generacije i aktualne odnose mogli izgrađivati uzajamno korisne i prijateljske odnose između dvaju naroda i dviju zemalja.