Poštovani gospodine de Montbrial,
Uvaženi članovi diplomatskog zbora,
Gospođe i gospodo,

Sa zadovoljstvom sam prihvatio poziv ove ugledne institucije da u njenom okrilju iznesem svoja razmišljanja na temu: Hrvatska i Europa, odnosno malo preciznije, da pokušam odgovoriti na pitanje: što Hrvatska može ponuditi ujedinjenoj Europi.

Prije nekoliko dana moja je zemlja službeno podnijela kandidaturu za članstvo u Europskoj uniji. Učinili smo to nakon što smo dobili ohrabrujuće signale kako od same Unije, tako i od mnogih zemalja članica, uključujući Francusku. Stoga i očekujemo da će naša kandidatura biti prihvaćena s razumijevanjem. Smatram, međutim, da će to razumijevanja biti veće, bude li onima koji su već uključeni u Uniju jasnije što ujedinjena Europa dobiva ako Hrvatsku primi u svoje članstvo.

Naravno, iole ozbiljno razmatranje naše kandidature ne dolazi u obzir prije nego što Europa ne bude uvjerena da smo mi ne samo voljni, nego i sposobni ispuniti ono, što se od nas očekuje. Govorim sada ne o onome što Europska unija našim članstvom u njoj dobiva, nego o onome što ona od nas traži, da bi nas uopće prihvatila kao ozbiljnog i vjerodostojnog kandidata.

Spomenut ću, kako bi slika bila potpuna, da je riječ, općenito govoreći, o prihvaćanju evropskih standarda, odnosno - konkretno i samo ono najosnovnije: o punoj suradnji s Haaškim sudom, o korjenitoj reformi i depolitizaciji pravosudnog sustava, o manjinskim pravima, o povratku izbjeglih i omogućavanju da nesmetano raspolažu svojim vlasništvom, o pretvaranju Hrvatske radio-televizije u javnu ustanovu ...

Poznato je da je u kontekstu ispunjavanja tih obveza bilo određenih nesporazuma između hrvatske vlade i Europske unije. Vjerujem da je vrijeme nesporazuma prošlo, odnosno da ih više neće biti. Što se mene tiče, uvijek sam jasno i bez ikakve rezerve zastupao stanovište da Hrvatska mora, ponavljam: mora ispunjavati preuzete međunarodne obveze, što podrazumijeva i suradnju s Haaškim sudom, bez ikakvih ograda i iznimki. Smatrao sam, i javno sam na to upozoravao, da Hrvatska mora depolitizirati i pravosuđe i vojsku, da mora omogućiti svim svojim građanima koji su iz bilo kojih razloga izbjegli, da se vrate - ako to žele, i da slobodno, bez ikakvih smetnji raspolažu onime što je njihovo.

Rekao sam, oko nekih od ovih pitanja bilo je nesporazuma, ali mislim da smo to definitivno stavili ad acta. Mi, naime, nismo prečuli upozorenja koja smo dobivali u vrijeme sondiranja terena za našu kandidaturu. Stoga mi danas vrlo dobro znamo što se od nas očekuje. Želim sasvim jasno reći da mi ne samo što to znamo, nego smo i voljni, spremni i sposobni to provesti. Bit će otpora, u to ne sumnjam, ali isto tako ne sumnjam ni u to, da nas ti otpori neće omesti na putu kojim smo krenuli, na jedinom putu kojim, objektivno gledano, možemo ići.

Da budem do kraja jasan, reci ću još i ovo: sve što ćemo učiniti u kontekstu ispunjavanja uvjeta za članstvo u Europskoj uniji, učinit ćemo ne zato što to netko od nas traži, nego u prvom redu zbog nas samih, jer smo svjesni da u Europu naprosto moramo, ali smo također svjesni da u Europu nećemo moći, ukoliko se ne budemo europski ponašali.

Ako smo, dakle, apsolvirali pitanje što se od nas traži i što ćemo mi učiniti, pokušajmo naznačiti i odgovor na pitanje sadržano u temi ovog moga istupanja: što mi nudimo, ili što se dobiva, odnosno - sasvim precizno: što Evropska unija dobiva našim članstvom u svojim redovima.

Može zvučati kao fraza, ali zapravo nije. Prva stvar koju Hrvatska svojim članstvom nudi Uniji, to je mogućnost da se uđe u realizaciju završne faze projekta ujedinjene Europe. U vrijeme bipolarnog, blokovski podijeljenog svijeta, bilo je moguće govoriti o ujedinjenoj Evropi u kontekstu samo jednog njenog dijela, onoga zapadnog, demokratskog. Danas, to više nije moguće. Pad Berlinskog zida i slom komunizma, odnosno socijalizma kao svjetskog poretka definitivno je promijenio i politički pejsaž Starog kontinenta.

Mi smo danas u fazi ostvarivanja onoga o čemu je mnogo puta vizionarski govorio general Charles de Gaulle. Mi, naime, stvaramo Europu od Atlantika do Urala. Takva Europa nije ni zamisliva, ni ostvariva uz pretpostavku da na njenom jugoistoku, ili da upotrijebim izraz koji se udomaćio posljednjih godina: na zapadnom Balkanu, postoji bijela mrlja.

Europa od Atlantika do Urala moguća je samo onda ako u nju budu uključene doista sve evropske zemlje. Krupan korak na tom putu učinjen je na summitu Unije u Kopenhagenu potkraj prošle godine. Znam da su mnogi skloni reći: sada bi trebalo uzeti 'time out', i dati vremena Uniji da proguta ovaj veliki zalogaj. Ja, međutim, ne dijelim takvo stanovište. Uvjeren sam da upravo sada, poslije 'kopenhaške runde' proširivanja, treba nastaviti. Treba, bez odgađanja, raditi na tome da se stvaraju pretpostavke i za iduće krugove proširivanja - kako u interesu Unije, tako i u interesu njenih potencijalnih članova, mahom tranzicijskih zemalja.

Ne jednom čuo sam primjedbu da je Europska unija pomalo umorna od proširivanja, odnosno ujedinjavanja. No, vjerujte mi, i zemlje u tranziciji umorne su od tranzicije. Te će zemlje, a Hrvatska je jedna od njih, uključivanjem u Uniju završiti proces tranzicije, a Unija će našim uključivanjem završiti projekt svoga stvaranja. Potrebno je, dakle, još napora i energije, pozitivne, političke energije, i na jednoj i na drugoj strani, kako bi se grandiozna ideja ujedinjenja Europe napokon i do kraja pretvorila u realnost. Našim uključivanjem mi nudimo Uniji napredak upravo na tom putu.

Dalje: mi nudimo šansu da se jugoistok Europe, poprište posljednjih ratova na Starom kontinentu u 20-tom stoljeću, počne pretvarati u zonu stabilnosti, mira i sigurnosti. Ne moram vas podsjećati da je ujedinjena Europa nezamisliva dok medu državama-članicama tinjaju otvorena pitanja, dok su njihovi uzajamni odnosi opterećeni neriješenim problemima.

Politikom što je vodi u regiji, Republika Hrvatska nesumnjivo pomaže prevladavanju stanja koje bih opisao kao još uvijek pomalo krhki, dijelom nametnuti mir poslije krvavih i brutalnih ratova. Mi radimo na stvaranju stanja obilježenog normalnim uzajamnim odnosima i suradnjom zasnovanom na ravnopravnosti i zadovoljavanju uzajamnih interesa.

Hrvatska danas ima nekoliko desetaka ugovora o slobodnoj trgovini, ne samo s neposrednim susjedima, nego i sa zemljama našeg šireg okruženja. Hrvatska je korjenito promijenila svoju politiku prema susjednoj Bosni i Hercegovini, odbacujući sve aspiracije na dijelove teritorija te države i pomažući Hrvate koji u njoj žive na njihovu korist, a ne na štetu jedinstvene države Bosne i Hercegovine.

Hrvatska ide putem normalizacije odnosa s državnom zajednicom Srbije i Crne Gore. Liberalizacija viznog režima na granici dviju država bit će idući važan korak u tom smjeru koji će olakšati gospodarsku suradnju što već postoji i pokazuje tendenciju širenja. Pregovorima došli smo do privremenog rješenja u vezi s rtom Prevlaka, čime je to pitanje prestalo biti međunarodni problem. Njegovo konačno rješenje sadašnjim privremenim režimom nije prejudicirano.

Odlučni smo i sa susjednom Slovenijom pitanje granice na moru, u Piranskom zaljevu, riješiti pregovorima i to na način da ni jedna strana neće biti zakinuta, a obje će pokazati političku zrelost, kakva se i očekuje od članica, odnosno budućih članica Europske unije.

Podupirući regionalnu suradnju i provodeći je kao jedan od prioritetnih ciljeva svoje vanjske politike, Hrvatska objektivno poziva i druge zemlje regije da je slijede. To će, u krajnjoj liniji, rezultirati uspostavom mreže bilateralnih i multilateralnih odnosa koja će jugoistok Europe, odnosno zapadni Balkan sve više udaljavati od povijesnog i zlokobnog pojma 'bureta baruta'. Hrvatska pri tome ne bježi s Balkana, kako bi se ponekad moglo činiti, nego Balkan po standardima ponašanja približava Europi, odnosno pomaže da ga se, u modernom političkom smislu, pretvori u Europu.

U prvom desetljeću svoga postojanja moja je zemlja imala formalno višestranački, pluralistički sustav. U stvarnosti bila je, međutim, vrlo blizu autoritarnim, da ne kažem totalitarnim sustavima. Zbog toga mi smo se u to vrijeme objektivno udaljavali od ujedinjene Europe mada smo joj u isto vrijeme deklarativno težili. Tek izbori godine 2000-te otvorili su šanse za punu i potpunu demokratizaciju i za konačno odbacivanje totalitarizma i autoritarnosti.

Moglo bi se raspravljati o tome jesmo li te šanse potpuno i dovoljno brzo iskoristili. Ali, nema nikakve sumnje o tome da ih koristimo i da ćemo nastaviti s politikom jačanja demokracije i afirmiranja i ostvarivanja demokratskih vrijednosti, na kojima počiva ujedinjena Europa.

Tu moram posebno naglasiti privrženost antifašizmu. Govorim o tome zato što je u vrijeme nedavnih ratova bilo i nesretnog koketiranja s fašizmom, odnosno toleriranja pojavnih oblika neofašizma. Incidenata te vrste povremeno i dalje ima. Vjerojatno će ih biti i u budućnosti, kao što ih ima i u mnogim drugim europskim zemljama, gdje je demokracija pustila duboko korijenje. No, riječ je o incidentima koje valja sankcionirati, a ne o državnoj politici.

Takvim svojim pozicioniranjem Republika Hrvatska dodatno pomaže stabiliziranju regije i njenom sve temeljitijem europeiziranju, jer su vrtlozi rata podigli fašistički talog na površinu i u nekim drugim zemljama zapadnog Balkana.

Poslije izbora godine 2000-te, u kontekstu poštivanja i ostvarivanja ljudskih prava, radimo na provođenju dosljedne politike u odnosu na pripadnike nacionalnih manjina. Manjine su jedna od bitnih značajki ne samo jugoistoka Europe, nego više-manje cijelog našeg kontinenta. Zbog mnogih okolnosti u koje sada ne mogu i nemam vremena ulaziti, manjine su u prošlosti, i to ne posve neosnovano, nerijetko bile doživljavane kao remetilački faktor. Danas, u promijenjenim aktualnim prilikama i uz viziju Europe sutrašnjice, manjine dobivaju ulogu elementa koji spaja i povezuje.

Preuzimajući europske standarde, pa čak ponekad i idući iznad njih, Hrvatska svojom politikom prema manjinama može također biti putokaz i primjer drugima u regiji. Naravno, i ovdje vrijedi da standarde nije dovoljno samo prihvatiti, nego ih treba, to osobito naglašavam, dosljedno i energično provoditi.

Dodao bih još da smo upravo na području politike prema manjinama suočeni s teškim zadatkom uklanjanja hipoteke mržnje u odnosima između većinskog hrvatskog naroda i pripadnika srpske manjine. Riječ je o mržnji koja je posljedica rata. Ona je izrasla na osnovi onoga što se u ratu događalo, ali bila je u isto vrijeme i poticana od strane dijela medija. Žalosni je rezultat da je danas mržnjom zatrovan ne mali broj ljudi na jednoj i na drugoj strani.

Svjesni smo toga stanja i potrebe njegova prevladavanja. Odlučni smo u međunacionalnim odnosima okrenuti novu stranicu. Pozitivan primjer Hrvatske na ovom području nužno će imati učinke i na međunacionalne odnose u drugim državama regije, u prvom redu mislim na one, nastale na tlu bivše Jugoslavije.

Burno vrijeme rata u kojem je rođena moderna hrvatska država nije bilo idealno za građenje pravne države, odnosno za prakticiranje vladavine prava. Posljedice toga osjećamo danas i u Hrvatskoj, ali i u široj regiji. I tu uporno radimo na promjeni zatečenog stanja.

Želimo, kratko i jasno rečeno, uspostaviti stanje koje se vama ovdje čini samo po sebi razumljivim, ali koje na našim prostorima nije bilo standardno ni u vrijeme komunizma, odnosno socijalizma u nekadašnjoj Jugoslaviji, ni u prvim godinama poslije njenog raspada, u novim državama koje su izrasle na ruševinama nekadašnje federacije. Želimo, dakle, državu u kojoj će svi zakoni u svakom trenutku jednako vrijediti za sve njene građane, u kojoj nitko neće biti diskriminiran na osnovi rase, nacije, vjere, spola ili političkog uvjerenja. Na dobrom smo putu da to ostvarimo, mada - bit ću iskren - nailazimo na žilavi otpor onih koji su naučili koristiti se pogodnostima nepostojanja pravne države.

Ipak, uvjeravam vas, da ćemo te otpore slomiti, bez obzira na to dolaze li iz ambijenta organiziranog kriminala, ili iz kruga bivših, pa i nekih sadašnjih aktera na političkoj sceni. I time pridonosimo evropeizaciji cijele regije, jer nedostatak vladavine prava nije obilježavao samo Hrvatsku u godinama što su iza nas.

Napokon, radimo i na transformaciji medijske scene. Na njoj se, poslije raspada socijalističkog sustava, krenulo putem nesputanih medijskih sloboda. No, naglo nestajanje svih ograničenja, imanentnih prijašnjem sustavu, uključujući cenzuru i autocenzuru, ponekad je rezultiralo raspojasanim senzacionalizmom kojime se željelo samo i jedino što više zaraditi, a tek usput možda pomalo i informirati. Osim toga, ispražnjeno područje utjecaja nekada jedine političke snage, Komunističke partije, pokušale su prisvojiti nove političke opcije, pretvarajući - često uspješno - pojedine medije u svoja jedva prikrivena propagandna glasila. Ta se ocjena dobrim dijelom odnosi na ulogu državne televizije do godine 2000- te.

Hrvatska je sada pred složenim, ali i nezaobilaznim zadatkom pretvaranja Hrvatske radio-televizije u javnu ustanovu. Mislimo da je novi zakon, koji je nedavno prihvaćen u našem parlamentu, mada nije bez nedostataka, važan korak naprijed na tom putu. Time ne samo da ostvarujemo evropske standarde unutar svojih granica, nego dajemo primjer, pa usudio bih se čak reći i putokaz, i onima s druge strane tih granica koji se suočavaju s istim ili sličnim problemima. To vrijedi i za napore što ih ulažu profesionalna udruženja novinara kako bi se na medijskoj sceni reafirmirala pravila profesije i načela profesionalne etike.

Siguran sam da ne bih ispunio vaša očekivanja, ako ne bih rekao riječ-dvije i o stanovištu Hrvatske prema iračkoj krizi, naravno u kontekstu europsko-američkih odnosa i odnosa unutar Europske unije. Naša opredijeljenost za dosljednu borbu protiv međunarodnog terorizma i svih onih koji ga potiču, odnosno sponzoriraju, ne dolazi u pitanje. Isto tako, ne dolazi u pitanje ni naše načelno stanovište da se ne može tolerirati nekontrolirana proizvodnja, odnosno posjedovanje oružja masovnog uništavanja. Ne jednom sam rekao, a ponavljam i danas: ako tu kontrolu nije moguće ostvariti, takva oružja i postrojenja koja ih proizvode treba razoriti.

Ne isključujem, dakle, ni ratnu opciju, jer ponekad je ona doista jedino rješenje i ponekad je bolje sili pribjeći prije, nego poslije. Podsjećam na politiku 'smirivanja' prema Hitleru koja nije spriječila Drugi svjetski rat, kao i na politiku oklijevanja međunarodne zajednice koja nije spriječila grozne ratne zločine u vrijeme nedavnih ratova na području bivše Jugoslavije.

No, naglašavam još jednom: rat je doista posljednja opcija, opcija iz koje nema povratka. U današnjem svijetu on je, kao izraz volje skupine zemalja zamisliv i prihvatljiv samo onda, ako te zemlje djeluju u sklopu mandata Ujedinjenih naroda. Ako irački režim surađuje i ako će time biti eliminirana opasnost što bi je on mogao predstavljati ne samo za svoje susjede, nego i za svijet, onda postoje svi razlozi da se ne srlja u rat.

Situaciju valja ozbiljno i svestrano analizirati i iz takve analize izvući prave zaključke. Irak ne smije biti razlogom razdora na liniji Amerika - Europa, niti smije biti razlogom dubokih podjela medu vladama članicama Europske unije i Atlantskog pakta. Toga moraju biti svjesni svi - oni u tzv. staroj Europi, kao i oni u novoj, oni na jednoj strani Atlantika, ali i oni na drugoj.

Irak ne smije dovesti u pitanje smisao i svrhu Ujedinjenih naroda, mada se nekome i ne mora svidjeti kako se u ovom trenutku razmišlja u svjetskoj organizaciji. To su naša stanovišta i opredjeljenja u kontekstu iračke krize u ovom trenutku. I da sada pokušam sumirati sve ovo što sam, makar i samo u osnovnim naznakama, iznio i da kažem što je to, što Republika Hrvatska može ponuditi, odnosno dati ujedinjenoj Europi.

Našim članstvom u Europskoj uniji mi ćemo omogućiti da se ide korak dalje u ostvarivanju projekta ujedinjene Europe.

Našom politikom regionalne suradnje možemo dati doprinos stabiliziranju nedavnog poprišta krvavih ratova i tako sudjelovati u njegovoj transformaciji koja ga čini prihvatljivim za ujedinjenu Europu.

Našim korektnim, odnosno dobrim odnosima sa susjednim zemljama mi možemo pomoći prevladavanju posljedica rata na političkom, gospodarskom i svim drugim poljima, čime bismo olakšali tim zemljama da se približe ostvarivanju svojeg strateškog cilja, a to je ujedinjena Evropa, ali bismo naveli i ujedinjenu Europu da otvori svoja vrata za ostatak zapadnog Balkana.

Našom politikom dosljednog izgrađivanja demokracije i učvršćivanja temelja pravne države mi možemo pomoći stvaranju političke klime u kojoj će se, u kontekstu šire regije, demokracija i vladavina prava afirmirati kao neprolazne i nepovratne vrijednosti.

Našom politikom na polju ljudskih i manjinskih prava mi možemo pomoći inauguriranju novog gledanja na manjine u našem dijelu Europe, dajući manjinama ono mjesto što ga u ujedinjenoj Europi već uglavnom imaju i što ga i moraju imati, ako ujedinjena Europa želi biti više od, povijesno gledano, kratkotrajnog eksperimenta.

Našim dosljednim i načelnim stanovištima u iračkoj krizi predstavljamo se kao zemlja s evro-atlanskim ambicijama, ali duboko svjesna svojih evropskih korijena i ključnih interesa Europske unije. Želimo, naravno, dobre odnose sa Sjedinjenim Državama, uvažavajući njihovu jedinstvenu poziciju i ulogu, ali ne želimo dovesti u pitanje načela na kojima počiva suvremeni svijet. Time možemo pomoći reafirmiranju osnovnih vrijednosti Europske unije, ne dovodeći u pitanje našu čvrstu opredijeljenost za borbu protiv međunarodnog terorizma, ali i protiv njegovih dubljih uzroka.

Neću dalje nabrajati. Mislim da vam je jasno što želim reći. Hrvatska nije zemlja koja od ujedinjene Europe samo traži i očekuje. Mi doista možemo pomoći da se cijela jedna regija najprije približi, a potom i uključi u Europsku uniju. I upravo ta sposobnost je ono što nudimo, ono što donosimo Europi.

Primijetili ste, vjerujem, da sam nekoliko puta upotrijebio izraz 'možemo pomoći'. Nisam rekao: 'pomažemo' ili 'pomoći ćemo'. S razlogom. Ja sam, naime, govorio o našim potencijalima, o našim mogućnostima. Hoćemo li mi te potencijale razviti, hoćemo li te mogućnosti iskoristiti, ovisi o nama, ali i o ujedinjenoj Evropi.

Što se nas tiče, mi moramo ustrajati na putu kojim smo krenuli, tj. na provođenju politike koju smo usvojili, kako bismo jednoga dana mogli uživati blagodati koje nudi članstvo u Europskoj uniji. Ali, s druge strane, ujedinjena Europa mora prepoznati ono što joj mi možemo dati, pridružujući joj se, i pokazati spremnost da to primi i iskoristi.

Drugim riječima, ja vidim hrvatski put u ujedinjenu Europu kao proces u kojem i jedna i druga strana i prima, i daje. Uvjeren sam da upravo ta uzajamnost u primanju i davanju stvara solidnu osnovu za naše uključivanje u ujedinjenu Europu.

Hvala!