Uvažena gospodo predsjednici,    

dragi kolege i prijatelji,         

 cijenjeni visoki predstavnici zemalja regije,

S iskrenim zadovoljstvom pozdravljam vas u Zagrebu, glavnome gradu Hrvatske. Ujedno vam zahvaljujem što ste prihvatili moju inicijativu i što ste se odazvali pozivu na sudjelovanje u radu Energetskoga summita Jugoistočne Evrope.

Osobito mi je drago što će nam se – kao posebni gost ovoga skupa - pridružiti i predsjednik Ruske Federacije, Vladimir Putin.

Vjerujem da svi dijelite i moje zadovoljstvo zbog toga što će naš rad pratiti i predstavnik Evropske komisije.

Smatrao sam ne samo korisnim, nego i potrebnim inicirati okupljanje čelnika zemalja regije koja već jest važno sjecište energetskih pravaca, a koja ima sve potencijale da u budućnosti to bude još i više.

To je ona, nazvao bih je tako, regionalna dimenzija našega okupljanja. Druga, šira, možda je čak i važnija.

Riječ je o tome da mi s naše, dakle, regionalne razine dademo doprinos razmatranju sve akutnijeg i aktualnijeg pitanja opskrbe energentima i uloge energije u našem životu – danas, ali i sutra.

Želio bih da razmijenimo mišljenja i o procjepu u kojemu se našao današnji svijet i u kojemu smo se – temeljem visokih dužnosti što ih obnašamo - našli mi.

Govorim o tome da se, što se energije i energenata tiče, sve češće i sve naglašenije nalazimo u procjepu između onoga što moramo učiniti i onoga što ne smijemo učiniti.

Pri tome nerijetko se čini kako ćemo – budemo li činili ono što moramo – uraditi ono što ne smijemo, odnosno da ćemo - ako se suzdržavamo od onoga što ne smijemo – propustiti uraditi ono što moramo.

Govorim, naravno, o odnosu između potrebe da se opskrbljujemo energijom i energentima, da oni uvijek i svuda budu dostupni svima, i  nužnosti da očuvamo prirodu i spriječimo njezino dalje uništavanje - pri čemu mislim i na klimatske promjene - kako bismo sačuvali samu osnovu naše egzistencije.

Jasno mi je da skup poput ovoga današnjega ne može utvrditi definitivni smjer poželjnoga kretanja u budućnosti.

Mislim, međutim, da možemo barem otvoriti raspravu, odnosno dati koristan doprinos raspravi na tu temu što je već započela, mada ne i posve tako definirana. U toj funkciji vidim i završni dokument našega summita, Zagrebačku deklaraciju, što ćemo je prihvatiti na kraju sastanka.

Pitanja kojima se bavimo jesu načelna, ali u isto vrijeme i vrlo konkretna, da ne kažem pragmatična.

Smatrao sam stoga potrebnim da čujemo i mišljenje struke, odnosno poslovnih krugova. Stoga je jučer, u organizaciji Hrvatske gospodarske komore, a na moju inicijativu, održan Okrugli stol predstavnika velikih energetskih tvrtki kako s ovoga područja, tako i iz nekih drugih zemalja.

S nama je za stolom i izvjestitelj Okrugloga stola, tako da će nam sažetak njihove rasprave i zaključaka biti predstavljen na početku drugoga dijela našega sastanka.

Toliko – u obliku uvodnih napomena.

A sada, uvaženi sudionici summita, dozvolite mi da iznesem neka svoja razmišljanja o tome kako bismo se trebali postaviti u odnosu na energiju i energente, ali i na zaštitu prirode i sprečavanje njezinoga daljega uništavanja. I jedno i drugo je – bit ću možda i malo patetičan - u funkciji našega opstanka.

Mi razgovaramo o temi koja u ovome trenutku, tako mi se čini, u najvećoj mogućoj mjeri istodobno i dijeli, ali i povezuje čovječanstvo. Do pada Berlinskoga zida, svijet je bio podijeljen po ideološkim crtama. Vrijeme sučeljavanja ideologija je iza nas, ali danas mnogi s razlogom upozoravaju na novu prijetnju.

Mislim na moguće sukobe zbog energetskih resursa - od izvora fosilnih ugljikovodika i sredstava njihovog transporta, pa do atomskih elektrana.

Nekada je čovječanstvo bilo suočeno sa zadaćom da spriječi kataklizmu, do koje bi doveo atomski rat ideološki suprotstavljenih blokova. A danas treba spriječiti zaoštravanje međunarodnih odnosa i zastoj u razvoju, do čega bi mogli dovesti neriješeni problemi opskrbe energijom. Kao i nekada, i sada je jedini pravi put - dogovor i suradnja, uz uvažavanje različitih interesa.

Mislim, naravno, u prvome redu na dogovor koji jamči da se vlastiti energetski interesi neće ostvarivati silom i da se dostupnost energentima neće koristiti kao sredstvo političkog pritiska. Da ne bi bilo nikakve zabune: to se odnosi i na tranzitne zemlje, baš kao i na zemlje proizvođače i potrošače.

Tržište energenata je tržište prodavatelja, što znači da je na njemu potražnja veća od ponude. Upravo zbog toga ono mora biti slobodno, otvoreno i transparentno, a energenti moraju biti dostupni svima i pod jednakim uvjetima.

To je ono osnovno. No, ništa manje nisu važni ni dogovori o racionalnome korištenju energije, razvoju alternativnih izvora i – posebno - o zaštiti okoliša.

Može se pretpostaviti, a smatram da bi to bilo i poželjno, da će pravila ponašanja u sklopu međunarodne suradnje na području energije istovremeno biti model, po kome će se rješavati i budući problemi u opskrbi drugim vitalnim sirovinama ili - što postaje sve aktualnije - pitkom vodom.

To našu odgovornost čini samo još većom.

Plediram, dakle, za dogovor, za uspostavljanje pravila ponašanja. Ima li tome alternative? Ima, i ona nam je vrlo dobro poznata. Čovječanstvo je tu alternativu bolno iskusilo, posebno u prvoj polovici prošloga stoljeća, kada su vođeni ratovi za životni prostor i sirovine. Povratak na takvu ili sličnu politiku, danas bi imao još užasnije, krvavije i dugoročnije posljedice. To pak drugim riječima znači da alternative dogovoru nema!

A kada to tako kategorički tvrdim, onda moram dodati još riječ-dvije o dogovaranju i sporazumijevanju. Mi možda nikada nećemo naći rješenja, koje će u potpunosti zadovoljiti svačije interese.

Štoviše, vrlo vjerojatno nitko neće smatrati da ga ponuđena rješenja u potpunosti zadovoljavaju. Bitno je, međutim, da ona budu ono najbolje što u ovom vremenu i okolnostima u kojima živimo, možemo postići. Naglašavam najbolje, a ne samo dobro. To je naš kriterij i naša odgovornost. Samo u tom slučaju, to što sada radimo moći će izdržati i ispit koji ćemo svi mi polagati pred budućnošću i pred generacijama koje dolaze.

Dogovor uvijek pretpostavlja spremnost na kompromis. Tvrdnja kako je kompromis nešto loše, uvijek je imala dosta pristaša, mada stvarni život daje potpuno drugačiju sliku. Iza beskompromisnosti najčešće je stajao ili neki oblik fanatizma ili odlučnost da se vlastiti interes ostvaruje pod svaku cijenu, a na tuđi račun. Od toga trpjeli su obični ljudi, a cijeli narodi i države snosili su teške posljedice.

Nasuprot tome, povijesna razdoblja mira, tolerancije i prosperiteta, temeljila su se na kompromisu. Želio bih da takvo bude i vrijeme što dolazi i da mu i mi današnjom razmjenom mišljenja utremo put.

Pri tome nemam na umu neki jednokratni sporazum, već stalno dogovaranje. Govorim, zapravo, o dogovoru kao o načinu života.

Za zemlje nastale raspadom bivše Jugoslavije, a one čine značajan dio ovoga skupa, usklađivanje energetskih strategija i povezivanje transportnih sustava, nema samo ekonomsku, već i političku, a rekao bih i ljudsku vrijednost.

S tamnim stranama naše prošlosti možemo se, a i moramo, obračunavati na dva načina. Jedan je liječenje starih rana, što uključuje i kažnjavanje krivaca za zločine - i to krivaca s imenom i prezimenom, kao što stalno naglašavam.

Drugi je način - mada izravno povezan s prvim - možda ipak i važniji, jer je okrenut budućnosti.

Mislim na jačanje suradnje gdje god za to postoji zajednički interes. Mislim na suradnju na svakome području na kojemu – upravo zahvaljujući suradnji - možemo brže napredovati: i to kako svaka zemlja za sebe, tako i svi zajedno.

Nakon svih naših ratova u nedavnoj prošlosti to se nekome još uvijek može učiniti teško prihvatljivim, ali činjenica je da mi imamo veliki kapacitet suradnje i da taj kapacitet treba iskoristiti.

Ja iskreno vjerujem da je balkansko bure baruta napokon prazno, mada sam svjestan toga da na raznim stranama još nailazimo na nacionalističku isključivost, kao i na one koji bi htjeli uvijek iznova obnavljati stare sporove. Dapače, kako njihovo vrijeme prolazi, takvi postaju sve glasniji.

No, to su ipak njihovi posljednji trzaji. Povratak na staro jednostavno više nije moguć, a naše se zemlje sve više okreću gospodarstvu i stvaranju suvremenih, demokratskih društava – uvijek uzimajući u obzir i specifične uvjete u kojima se razvijamo. To znači da sve više mislimo na budućnost.

Suradnja na području energetike, važan je korak na tome putu. Ona treba, a i može, omogućiti stabilniji i brži razvoj, sa ciljem poboljšanja kvalitete života svih naših građana.

Pledirao sam za kompromis, ali postoji ipak nešto u čemu kompromisa ne smije biti; nešto što se mora ostvariti, koliko god cijena bila visoka. To je zaštita okoliša, zaštita prirode.

Siguran sam da građanima Hrvatske koji se s razlogom ponose ljepotama svoje zemlje, a i njezinim turističkim potencijalom, neke stvari ne treba posebno objašnjavati.

Svakako im ne treba objašnjavati  neprihvatljivost bilo kojega rješenja, koje ne bi pretpostavljalo punu zaštitu okoliša.

Mi, naravno, ne možemo živjeti životom 18. stoljeća - bez energije. Ali, a to posebno naglašavam, cijena za energiju koju životno trebamo ne smije biti uništavanje sredine u kojoj živimo i koja nam bukvalno omogućava život.

Naravno, zaštita nije jeftina. Šefovi država i vlada 27 zemalja Evropske unije, nedavno su odlučili da do godine 2020. smanje ispuštanje ugljičnog dioksida u atmosferu za 20% i da istodobno, za isto toliko postotaka, povećaju udio obnovljivih izvora u svojoj energetskoj bilanci.

Cijena svega toga bit će oko 1100 milijardi eura.

Skupo, nema dvojbe. No - skupo ili ne, to je nešto o čemu se ne može pregovarati. Ni jedan projekt, koji pridonosi našemu cilju, opskrbljenosti energijom, ne treba odbacivati, ali ni jedan se ne smije ni prihvatiti - bez pune zaštite.

To se odnosi na naftovode, plinovode, termoelektrane, ali i na tzv. nuklearke i hidroelektrane. Ove potonje dvije kategorije, iako ne zagađuju atmosferu, također imaju svoja ograničenja i nose određene rizike.

Kod atomskih elektrana to su odlagališta otpada, a kod hidroelektrana veliki i često grubi zahvati u krajolik, koji gotovo uvijek dovode i do promjene mikroklime. Ipak, sve su razvijene zemlje uglavnom iskoristile svoj vodeni potencijal, a i dalje, čak ubrzano, grade atomske elektrane.

Zemlje jugoistoka Evrope ne mogu biti isključene iz tih procesa. Upravo suprotno: mi im se moramo priključiti, a kao sadašnje, odnosno buduće članice Evropske unije, dužni smo slijediti i odluku Unije o povećanju udjela obnovljivih izvora i smanjivanju zagađenja ugljičnim dioksidom.

Dao sam, eto, naznake politike kakvu smatram poželjnom i ponašanja na polju energetike kakvo držim neizbježnim. A pokušao sam navesti i argumente na kojima zasnivam svoja razmišljanja.

Politikom o kakvoj sam govorio, zemlje naše regije mogu postati partneri na svjetskoj energetskoj sceni, kojom dominiraju veliki proizvođači i potrošači. Samo tako moći ćemo utjecati i na političke odnose, kakvi se uspostavljaju u svijetu, u kojemu briga za energetsku budućnost postaje jednom od najvažnijih karika međunarodne suradnje.

Hvala!