Gospodine predsjedavajući,
Gospodine glavni tajniče,
Ekscelencije, kolege,
Gospođe i gospodo,

Iznimna mi je čast što mogu, u ime Republike Hrvatske, iznijeti gledišta o pitanju što je stavljeno na dnevni red naše današnje sjednice. Koristim odmah priliku da odam priznanje Sjedinjenim Državama i Vama osobno, predsjedniče Obama, na inicijativi da Vijeće sigurnosti raspravlja o krajnje delikatnom pitanju neširenja nuklearnoga oružja.
Ako nas ova sjednica dovede samo i jedan korak dalje na putu prema svijetu bez nuklearnoga oružja, svijetu što ste ga Vi, gospodine Predsjedniče Obama, upravo vizionarski postavili kao cilj kojemu trebamo težiti, onda smo uspjeli. Kažem: čak ako se tome cilju približimo i jedan, jedini korak. Jer, put prema svijetu bez nuklearnoga oružja nije, ne može i neće biti ni lak, ni jednostavan, ni kratak.
To, međutim, ne znači da trebamo posustati, ili dopustiti malodušnosti da ovlada našim mislima i djelima. Upravo suprotno!
Svijet se s nuklearnim oružjem suočio prije pune 54 godine. Užasni učinci njegove upotrebe nametnuli su potrebu da se, gotovo odmah, počne razmišljati i o ograničavanju njegovoga širenja, što se pokušalo ostvariti i setom međunarodnih sporazuma. No, usprkos svemu danas živimo u svijetu u kojemu postoji desetak – što priznatih, što nepriznatih – nuklearnih sila. Svjesno kažem: sila, jer posjedovanje i samo jedne nuklearne bombe čini zemlju koja njome raspolaže silom – uzmu li se u obzir posljedice njezine potencijalne upotrebe.
O tome da je današnji svijet opterećen zlom međunarodnoga terorizma, kao i o tome što bi značilo kada bi se neka teroristička skupina domogla nuklearnoga oružja – da i ne govorim.
Ono što bismo mi, danas i ovdje, trebali napraviti jest – onako kako moja zemlja vidi stvari – ovo. Da afirmiramo ulogu Ujedinjenih naroda, bez i najmanje namjere da zamijenimo bilo koju instituciju ili forum koji se bavi neproliferacijom, te da složno i zajednički naznačimo, uzimajući u obzir i ranije dokumente Vijeća sigurnosti i Opće skupštine, sljedeće:
S jedne strane treba uložiti najveće napore da bi se ostvarilo najprije neširenje nuklearnoga oružja, a potom nuklearno razoružanje, dok s druge strane u isto vrijeme – ako je potrebno i uz još strože mjere općeprihvaćene međunarodne kontrole – valja zajamčiti svakoj zemlji pravo na miroljubivo korištenje nuklearne energije.
Mi, da budem precizan, moramo pomoći da se reafirmiraju, odnosno uspostave načela koja će nam pomoći da idemo prema svijetu bez nuklearnoga oružja, a da se pri tome ne bavimo ovim ili onim konkretnim pitanjem.
I moramo još nešto: prvo, bez i najmanje zadrške podržati ugovorni multilateralni sustav nadzora nuklearnoga oružja i razoružanja, što uključuje striktnu provedbu i pojačanu verifikaciju ugovornih obveza i, drugo, pozvati sve članice Svjetske organizacije da daju doprinos aktivnostima usmjerenima na sprječavanje zloupotreba postojećih ugovora i jačanje protu-proliferacijskih napora i sredstava.
Napori usmjereni prema – najprije ograničavanju, a potom smanjivanju – nuklearnoga naoružanja, potom i prema razoružanju, nisu od jučer. Oni su, međutim, dobili novi, snažan poticaj najavom predsjednika Sjedinjenih Država kako je njegov krajnji cilj svijet bez nuklearnoga oružja. Slijedom te proklamacije na nama je da danas poručimo svijetu koji nas je i ovlastio da ovdje nastupimo, kako postoji politička volja za vođenje politike što pruža sigurnost svim zemljama, i to bez nuklearnoga oružja.
Time ćemo odgovoriti i dugogodišnjim naporima sudionika kampanje za svijet bez nuklearnoga oružja, u što uključujem i glavnoga tajnika, i nevladine organizacije i aktiviste civilnoga društva, pa onda sadašnje i bivše političke lidere, parlamentarce i – napokon – znanstvenike, sindikaliste i studente.
Naš je cilj – mir u sigurnosti. Taj se cilj ne može ostvariti prijetnjom nuklearnim oružjem. Desetljeća hladnoga rata, kada smo doduše – zahvaljujući ravnoteži straha – imali globalni mir, ali ne i sigurnost – to najbolje dokazuju.
Republika Hrvatska spremna je dati maksimalni doprinos naporima za postizanje toga cilja. A ja, kao pripadnik generacije koja je doživjela Drugi svjetski rat i koja se sjeća svih poslijeratnih lokalnih ratova i kriza što su prijetile svjetskome miru, mogu samo dodati kako je to i naš dug prema onima koji dolaze iza nas.
Kada odemo - ostavimo im bolji svijet, svijet bez nuklearnoga oružja.
Hvala!