Gospodine predsjedavajući Opće skupštine,
Gospodine glavni tajniče Ujedinjenih naroda,
Vaša veličanstva, gospodo predsjednici,
Premijeri i ministri,
Gospođe i gospodo,

Još smo se jednom okupili da bismo razmotrili stanje u svijetu, da bismo iznijeli probleme s kojima su suočene naše zemlje i njihove poglede na svijet u kojemu živimo. Predsjednik Opće skupštine ponudio nam je i temu za raspravu, temu koja – rekao bih – upravo savršeno odražava aktualne prilike i zadatke što iz njih proizlaze.
Kakav je to svijet o kojemu raspravljamo? Globalizirani svijet – svakako. Međupovezani i međuovisni svijet – bez ikakve dvojbe. Svijet velikih razlika i ne malih opasnosti – sasvim sigurno. Ukratko: naš je svijet takav da u njemu praktično više nema regionalnih problema i kriza, jer se svako pitanje – ma koliko da nam se činilo regionalnim – po svojim posljedicama pokazuje globalnim.
Naš je svijet takav da njime još uvijek dominiraju razvijene i najrazvijenije zemlje, dok zemlje u razvoju beznadno zaostaju za njima, boreći se s glađu, nemogućnošću školovanja svojih građana, nedostatkom i najosnovnije zdravstvene zaštite.
Možemo li biti zadovoljni s takvim svijetom? Odgovaram bez i najmanjeg oklijevanja: ne možemo!
Naš je svijet takav da mnogi, kako države, tako i skupine koje objedinjuje sklonost teroru kao sredstvu svojega djelovanja, posežu za silom da bi ostvarili svoje ciljeve. Blokovska je konfrontacija, doduše, nestala, ravnoteže straha među super-silama više nema, ali naš svijet jedva da je postao sigurniji, a mir nije postao nimalo stabilniji.
Možemo li biti zadovoljni s takvim svijetom?
I opet odgovaram bez i najmanjeg oklijevanja: ne možemo!
Naš je svijet, napokon, takav da u njemu i dalje prevladava gospodarski model koji je očito dao svoje, koji je došao u fazu da sam generira krize od kojih trpe tisuće i stotine tisuća ljudi. Ako se taj prevladani model pokušava spasiti pod svaku cijenu, ako se uporno brani sustav zasnovan na pohlepi i lišen bilo kakve spomena vrijedne socijalne note, rezultat može biti samo jedan: socijalni nemiri koji nose u sebi potencijal da prerastu u socijalni bunt globalnih razmjera.
Možemo li prihvatiti takvu perspektivu?
Odgovaram krajnje odlučno: ne možemo i ne smijemo!
Na nama je da se prihvatimo golemoga zadatka kreiranja novoga svjetskoga poretka – ne povratka na bilo što od onoga što je bilo, nego stvaranja nečega novoga, poretka koji će u konačnici osigurati život dostojan čovjeka za svakoga, koji će svakome zaista pružiti jednake šanse i koji neće otpisati one koji su ne svojom krivnjom u bijedi i one koji su na kraju životnoga puta - kao beskorisne i stoga nevrijedne bilo kakve potpore.
Na nama je da, odlučnije nego ikada do sada, razbijamo predrasude, da se odupremo diskriminaciji na bilo kojoj osnovi, da kažemo: „ne“ netrpeljivosti i da promičemo ne samo ideju, nego i praksu multilateralizma i dijaloga među civilizacijama. Jer to, i samo to, može biti put prema građenju svjetskoga mira i sigurnosti, prema razvoju bez kojega trajnoga i stabilnoga mira neće biti.
Svijet je srećom izašao iz potencijalno vrlo opasnog razdoblja unipolarizma i na putu je prema multipolarizmu. Svijet, međutim, još uvijek uči da dijalog, i samo dijalog, može pomoći izgrađivanju međusobnoga povjerenja i razumijevanja, a nije spreman suočiti se sa činjenicom da biti drugačiji nije krimen i da naša budućnost može biti samo u jedinstvu različitosti – naravno uz uvjet pune ravnopravnosti i uz strogo poštivanje ljudskih prava, a u skladu s konvencijama Ujedinjenih naroda.
Istodobno s odmicanjem od unipolarizma i okretanjem prema mulipolarizmu mi moramo shvatiti i prihvatiti da smo uspostavili set univerzalnih vrijednosti, ali da nismo, nećemo i ne možemo uspostaviti jedinstveni model društveno-gospodarskih odnosa primjenjiv na sve. Specifičnosti pojedinih naroda i civilizacija moraju se poštivati, jer nema razloga da se netko odriče onoga što je dio njegovoga kulturnog ili tradicijskog nasljeđa.
Napokon, svijet kojega će karakterizirati međunarodni mir, sigurnost i razvoj nije moguć bez razoružanja, a osobito bez odricanja od nuklearnoga oružja. O tome sam jutros govorio na sjednici Vijeća sigurnosti. Ovdje bih dodao notornu činjenicu kako bi razvojni problemi postali minorni kada bi se golema sredstva što se odvajaju za naoružanje kanalizirala prema razvoju.
Ponavljam: pred nama je golem zadatak.
Pokažimo hrabrost i političku volju da se s njime uhvatimo u koštac. Republika Hrvatska, mada mala zemlja, spremna je dati svoj doprinos. A ja, mada na kraju svojeg desetgodišnjeg mandata i posljednji puta za ovom govornicom, mogu samo reći da ću i dalje sve svoje sposobnosti stavljati u službu ostvarivanja toga plemenitoga cilja.
Zahvaljujem!