25.07.2005.

Predsjednik Mesić održao predavanje na Diplomatskoj akademiji MVPEI

 

PREDAVANJE PREDSJEDNIKA REPUBLIKE HRVATSKE STJEPANA MESIĆA O VANJSKOJ POLITICI RH (Diplomatska akademija MVPEI, 25. srpnja 2005.)

Gospođe i gospodo,

Postalo je već nekom vrstom tradicije da povremeno dođem ovamo, u Diplomatsku akademiju, i da iznesem svoje poglede na hrvatsku vanjsku politiku, odnosno neka aktualna pitanja međunarodnih odnosa. Stoga sam poziv da dođem u vašu sredinu sa zadovoljstvom prihvatio i ove godine.

Vi se sada primarno bavite onime što se uobičajilo nazivati gospodarskom diplomacijom, pa ću reći nešto i o tome, ali zapravo bih želio s vama podijeliti svoja razmišljanja o genezi hrvatske vanjske politike, o njezinim ciljevima i zadacima.

Govorio sam na tu temu nedavno na Sveučilištu u Lavovu, u Ukrajini. Želio bih iskoristiti ovaj susret danas pred vama, a zapravo i zajedno s vama, da na neki način ponovim, ali i dodatno razradim ono što sam tamo iznio.

Polazim od postavke da u osnovi možemo razlikovati dva razdoblja hrvatske vanjske politike. Prvo je ono od stvaranja samostalne države pa do izbora godine 2000. a drugo ono od tih izbora, pri čemu mislim i na parlamentarne i na predsjedničke izbore, pa do danas.

Prva faza obilježena je u prvenstveno naporima da se izbori međunarodno priznanje mlade države, što je posve logično. To je bio kratkoročni zadatak što je proizlazio iz potreba povijesnog trenutka i koji je, gledano u retrospektivi, uspješno obavljen.

Uz to, postojala su, međutim, još dva dugoročnija zadatka, odnosno cilja. Mislim na fiksiranost na pozicioniranje Hrvatske u Evropu, ili drugim riječima – na bijeg iz regije, kao i na predstavljanje Hrvatske – manje u svijetu, a više u očima vlastite javnosti, kao regionalne sile.

Ponovit ću i ovom prilikom kako navedena dva prioritetna cilja hrvatske vanjske politike toga vremena smatram promašenima. Istina je da su oni, doduše, odgovarali gledištima tadašnjeg državnog vodstva, prije svega tadašnjeg predsjednika Republike, ali to ih nije činilo manje nerealističnima.

Bijeg Hrvatske iz regije, odnosno tvrdoglavo negiranje bilo kakve povezanosti s regijom - zemljopisu i povijesti usprkos - bilo je izraz kratkovidne i ksenofobične težnje da se trajno i konačno, rekao bih: nepovratno, prekinu sve veze sa Srbijom koja je u to doba otvoreno vojno pomagala pobunu dijela srpskog stanovništva Hrvatske. Takva kroatocentristička politika nije, međutim, u svojoj osnovi bila ni proeuropska, ni prohrvatska. Ona je zapravo bila, treba to otvoreno reći, u prvome redu antisrpska.

Postavljam, naravno, pitanje: ima li takva politika smisla, zasniva li se ona na logici? I odmah odgovaram odrečno. Hrvatska jest dio regije, a Srbija jest jedan od naših susjeda. To su činjenice i na tim se činjenicama baš ništa ne može promijeniti. Pred njima se, doduše, može zatvarati oči, ali to služi samo i jedino samozavaravanju. A istome cilju služio je i drugi cilj naše vanjske, makar ne i samo vanjske politike iz prvoga desetljeća postojanja samostalne hrvatske države.

Mislim na projekciju slike Hrvatske kao regionalne sile. Svi mi znamo da je Hrvatska tijekom rata oformila respektabilnu vojsku. To je bilo potrebno, to je bilo nužno i toj je potrebi udovoljeno na odgovarajući način. U trenucima kada je operacijama „Bljesak“ i „Oluja“ vratila dio svojega državnog područja što je do tada bio pod nadzorom pobunjenika, Hrvatska je po nekim, naglašavam: nekim pokazateljima bila najjača oružana sila u regiji.

No, to je bila pozicija proizašla iz potrebe obrane zemlje i ponovnog uspostavljanja njezinog teritorijalnog integriteta, ali nije bila i nije ni mogla biti nešto, što će poprimiti karakter trajnosti. Naime, svakome tko je trijezno razmišljao, bilo je jasno da je financijski teret takve oružane sile prevelik za zemlju poput Hrvatske. A bilo je jasno i nešto drugo - da jednom kada postignemo ratni cilj, tj. vraćanje cijelog državnog područja pod nadzor vlade u Zagrebu, mi i ne trebamo tako veliku vojsku.

Ideja da bi Hrvatska mogla vojno dominirati regijom i da bi na toj poziciji mogla graditi svoj ugled i utjecaj, bila je iracionalna, a osim toga, objektivno gledano, nije bila u funkciji ostvarivanja nacionalnih interesa naše zemlje.

S druge strane, mi moramo biti svjesni specifične atmosfere onoga vremena. Ne smijemo smetnuti s uma da je to bilo razdoblje uzburkanih strasti, svjesno podignute nacionalne temperature, kao i svjesno poticane mržnje prema Srbiji, a još više prema Srbima kao narodu. Bilo je to razdoblje u kojemu je vlast, ne birajući sredstva i metode, radila doslovno sve da bi izgradila nacionalnu svijest i samopouzdanje. Na žalost pri tome se nerijetko pribjegavalo u korjenu pogrešnim uzorima. No, slika o Hrvatskoj koja je oduvijek bila dijelom Evrope i nije imala nikakve veze s Balkanom, kao i o Hrvatskoj kao regionalnoj sili, savršeno se uklapala u ta nastojanja i u atmosferu onoga vremena.

Ipak, ni jedno, ni drugo u osnovi nije bilo više od jeftine propagande namijenjene zadovoljavanju potreba trenutka i utoliko bilo je, ponavljam još jednom, promašeno. Hrvatska vanjska politika iscrpljivala u dokazivanju nedokazivoga i vrtila se u krugu kojega je sama zatvorila.

U drugoj polovini toga praktično 10-godišnjeg razdoblja službeno je, doduše, inaugurirana politika normaliziranja odnosa s Beogradom. Rasprava o tome koliko je to urađeno na osnovi vlastitih prosudbi, a koliko pod pritiscima iz vana neka ostane za neku drugu priliku. No, usprkos toj službenoj politici normalizacije odnosa, punom se parom radilo na tome, i politički, i medijski, da normalizacija ostane ograničena na državne organe i institucije, a da do građana dopre u najmanjim mogućim dozama.

Vojsku se i dalje držalo na pijedestalu.

Takvo je, pojednostavljeno rečeno, bilo stanje u trenutku kada je na parlamentarnim izborima pobijedila koalicija oporbenih stranaka i kada sam ja pobijedio na izborima za predsjednika Republike. Ne moram vas podsjećati na to da sam uoči izbora i sam obećao značajno smanjivanje ovlasti predsjednika Republike, a da se nova vlada ponašala kao da je to jedan od njezinih prioritetnih zadataka. Ipak, vanjska politika ostala je među područjima na kojima šef države ima aktivnu ulogu. Ustav ga, naime, definira kao sukreatora vanjske politike.

Moram reći da sam u nekim ključnim trenucima do kraja iskorištavao mogućnosti koje mi otvara takva ustavna definicija. Da se do razumijemo: meni nije do vladanja, nije mi do toga da sam odlučujem, ali mi je itekako stalo do dobrobiti Hrvatske. Stoga sam poduzimao inicijative, pa i posve osobne, uvijek kada bih procijenio da je nešto potrebno uraditi, a vlada je oklijevala, ili bila nespremna poduzeti potrebne korake. Ni danas se ne ponašam drugačije.

Moja koncepcija vanjske politike zasnivala se, odnosno zasniva se na tri stupa: regionalnoj, evropskoj i globalnoj politici.

U ovoj drugoj fazi razvoja hrvatske vanjske politike, o kojoj sada govorim, najlakše je bilo provoditi njezinu evropsku komponentu. Jer, Evropa je samo čekala promjenu vlasti. Režim koji je izvan naših granica bio percipiran kao krajnje nacionalistički, svakako ne bez razloga, a koji je vodio u najmanju ruku dvojbenu politiku na području ljudskih i manjinskih prava, te često sabotirao suradnju s Haaškim sudom kada su u pitanju bili osumnjičenici hrvatske nacionalnosti, nije odgovarao ni Evropi, ni svijetu. Stoga su vrata Evrope Hrvatskoj otvorena čim je taj režim na osnovi izbornih rezultata morao ustupiti mjesto koaliciji dotada oporbenih stranaka.

Potpisali smo najprije Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju s Evropskom unijom. Potom smo ušli u Partnerstvo za mir Atlantskog pakta, da bismo kasnije dobili avis i, na kraju, status kandidata za članstvo u Evropskoj uniji. Početak pregovora o članstvu odgođen je, doduše, zbog slučaja jednog odbjeglog haškog optuženika, ali ja se i dalje nadam da to pitanje može biti riješeno do jeseni na način, da ćemo uvjeriti Haaški sud u našu punu suradnju. Tu velika odgovornost leži na Vladi.

Regionalnu politiku tek je, međutim, trebalo inaugurirati, lomeći pri tome strah i političku neodlučnost na strani koalicijske vlade i psihološke barijere u dijelu javnosti. Nisam se obazirao ni na jedno, ni na drugo. U interesu države, nisam se na to smio obazirati. Isto tako, nisam se bojao ni trenutno nepopularnih poteza. Prvi sam proboj ostvario potpisujući s tadašnjim predsjednikom Savezne Republike Jugoslavije, Vojislavom Koštunicom, izjavu o osnovnim načelima normalizacije odnosa.

Možda će se neki od vas još sjetiti. Prva reakcija hrvatske vlade na taj dokument svodila se na izjavu kako je on „pravno ne obvezuje“. Treba li bolje ilustracije prilika u kojima sam radio i otpora koje sam morao lomiti? I treba li uopće spominjati da je ta ista vlada kasnije pošla baš onim putem koji je u izjavi što sam je potpisao s Koštunicom bio naznačen.

Evo još jednoga primjera. Pokrenuo sam inicijativu da se na razini predsjednika potpiše trojna izjava zemalja tzv. Daytonskog trokuta, dakle Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srbije i Crne Gore o rješavanju problema povratka svih izbjeglih i prognanih. Moj je Ured na tome radio zajedno s Ministarstvom vanjskih poslova, a već smo usklađivali tekst s Beogradom i Sarajevom. Smatrao sam da to, s jedne strane, moramo napraviti zbog nas samih, a da ćemo – s druge strane – time dobiti i značajne pozitivne poene u međunarodnoj zajednici.

No, Vlada je u jednome trenutku cijeli projekt doslovno zaustavila, „zaledila“. Potom je tadašnji premijer uputio poziv izbjeglim Srbima da se vrate, a u vrijeme aktualne vlasti potpisana je – na razini vlada – tzv. Sarajevska izjava koja se dobrim dijelom zasniva na konceptu odbijene predsjedničke izjave s kraja mojega prvog mandata.

U kontekstu regionalne politike od samoga početka mojeg predsjedničkog mandata krajnje jasno sam stavio do znanja da se u odnosima sa susjednom Bosnom i Hercegovinom odričemo bilo kakvih teritorijalnih pretenzija, što je – s obzirom na Tuđmanovu politiku prema toj državi – bio korjenit zaokret.

Napokon, za pozicioniranje Hrvatske u regiju, ali i u Evropu, bilo je važno i inzistiranje na ljudskim i manjinskim pravima, kao i već spomenuto podupiranje politike povratka svih izbjeglih i prognanih, uključujući i hrvatske građane srpske nacionalnosti.

Postupno, svijest o tome da Hrvatska, osim što jest evropska zemlja, pripada i regiji u kojoj je smještena, postala je ipak nešto normalno, a potreba razvijanja i punog normaliziranja odnosa sa svim susjedima, pa i s onima s kojima smo neizravno ili izravno bili u ratu, našla je svoj odraz u konkretnim potezima vanjske politike. Otpora takvoj politici ima i danas, no ti su otpori sada takvi da ih se mirno može zanemarivati.

Treći, globalni, aspekt vanjske politike ostvarivali smo uspostavljajući, odnosno jačajući kontakte sa zemljama s drugih kontinenata. Vrlo svjesno „igrao“ sam pri tome na činjenicu da je Hrvatska jedna od zemalja-sljednica jugoslavenske federacije koja je u krugu nesvrstanih zemalja, odnosno u tzv. trećem svijetu, uživala veliki ugled. I tu sam se morao boriti s predrasudama, jer se mnogima i samo podsjećanje na bivšu Jugoslaviju činilo suspektnim.

Ne može se, međutim, poreći da su nam imena Jugoslavije i njezinoga dugogodišnjeg predsjednika – Josipa Broza Tita – otvarala i otvorila mnoga vrata u trećem svijetu. Mislim da bi bilo krajnje glupo da tu mogućnost nismo iskoristili. Danas sa zadovoljstvom mogu reći da Hrvatska razvija odnose s ne malim krugom zemalja iz Azije i Afrike, kao i iz arapskoga svijeta. Nismo do kraja iskoristili sve šanse koje nam se tu nude, ali to još možemo nadoknaditi.

Dozvolite mi ovdje jednu digresiju koja je, mislim, nužna. Nemam nikakvoga razloga da glorificiram Tita. Napokon, u vrijeme njegove vladavine dospio sam iz političkih razloga u zatvor. No, ja se i kod njega, kao i kod svih drugih, zauzimam za procjenjivanje u kontekstu vremena u kojemu je živio i djelovao, kao i za to da se prilikom takvoga procjenjivanja uzme u obzir ono što je bilo dobro, baš kao i ono što nije bilo u redu.

A nesporna je činjenica da je Tito bio ključna figura pokreta nesvrstanih i da je taj pokret odigrao značajnu ulogu u smirivanju napetosti na relaciji Istok – Zapad u vremenu hladnoga rata.

Ne smijem sada zaboraviti ni gospodarsku diplomaciju. I ja nerijetko upotrebljavam taj termin, mada bi – mislim – bilo mnogo korektnije govoriti samo o diplomaciji koja, u jednome svojem aspektu, mora služiti i zadovoljavanju gospodarskih interesa zemlje. Diplomati ne trebaju sklapati poslove, zato i mislim da ideja o slanju uspješnih gospodarstvenika na ambasadorska mjesta, nema baš nekakvu perspektivu. Ali, diplomati moraju znati kako da otvaraju prostor poslovnim ljudima.

Drugim riječima, treba znati diplomaciju iskoristiti da bi se promicali gospodarski interesi države, i to u – da tako kažem – oba smjera.

Naravno, kada govorim o aktualnim aspektima hrvatske vanjske politike, ne mogu preskočiti borbu protiv globalnog terorizma. Ta se borba, nakon napada na New York i Washington u rujnu godine 2001., nametnula kao jedan od ključnih zadataka međunarodne zajednice. Bio sam među prvima koji su pozvali na stvaranje svjetske antiterorističke alijanse, predlagao sam i načela na kojima bi se ona trebala zasnivati. Neki su mi se tada gotovo podsmjehivali, no događaji su mi, moram reći: na žalost, dali za pravo. Pri tome mislim i na upozorenje što sam ga potkraj 2001. izrekao u Londonu, kada sam rekao da ćemo se u sklopu borbe protiv terorizma morati pomiriti i s privremenim ograničavanjima nekih ljudskih prava. Nisam rekao da je to dobro, ali sam predvidio da ćemo s time biti suočeni.

Držim da ovo što danas doživljavamo, uključujući nedavne napade u Londonu, makar dijelom valja pripisati činjenici da efikasna međunarodna protuteroristička koalicija nikada nije institucionalizirana. Najveća svjetska sila mnogo toga može učiniti sama, ali sve ne može, a ne može čak ni onda ako je prate isključivo države koje je bespogovorno slušaju.

Zaključno, o hrvatskoj vanjskoj politici rekao bih ovo. Naši su primarni ciljevi ulazak u euro-atlantske integracije, u Evropsku uniju i u Atlantski pakt. Mi si ne možemo priuštiti luksuz da ostanemo izvan Evropske unije, ali ni Unija si ne može priuštiti da nas ne uključi u svoje redove. Kada kažem „nas“, mislim na jugoistok Evrope, pri čemu će tempo priključivanja ovisiti, naravno, o individualnim postignućima.

Na planu regionalne politike radit ćemo i dalje na pretvaranju regije u područje mira, stabilnosti i sigurnosti, svjesni da ćemo našom sposobnošću i voljom da razvijamo odnose sa susjedima dokazati i svoju zrelost za Evropu. Tom cilju služi trojna predsjednička izjava što sam je s predsjednikom državne zajednice Srbije i Crne Gore i predsjedavajućim Predsjedništva Bosne i Hercegovine nedavno potpisao u sklopu okupljanja Igmanske inicijative, udruge nevladinih organizacija iz tri države. A istome cilju služi i moj posjet državnoj zajednici Srbije i Crne Gore i boravak na Kosovu početkom ovoga mjeseca. Ne miješamo se ni u čije unutarnje stvari, ali životno smo zainteresirani za stabilnu i mirnu regiju.

Napokon, nastavljamo izgrađivati odnose sa zemljama s drugih kontinenata, uvijek na osnovi ravnopravnosti i u funkciji zadovoljavanja uzajamnih interesa. Podupiremo napore usmjerene na učvršćivanje mira u svijetu, pa sudjelujemo i u više mirovnih misija Ujedinjenih naroda. Čvrsto podupiremo svjetsku organizaciju, smatrajući je, svim nedostacima usprkos, jedinstvenim instrumentom za jačanje mira u svijetu i za uspostavljanje novog modela međunarodnih odnosa.

Sa svojom vanjskom politikom Hrvatska se želi predstaviti kao konstruktivan član međunarodne zajednice. Spremni smo na suradnju, svjesni smo svojih realnih mogućnosti. Znamo da moramo ispunjavati preuzete međunarodne obveze, ali i odlučni da ustrajemo na ključnim načelima odnosa među državama, čak i po cijenu izdržavanja pritiska onih kojima su preči argumenti snage, nego snaga argumenata.

Možda će zazvučati kao fraza, ali ja mislim da ovo što ću sada reći savršeno oslikava našu poziciju: ujedinjena Evropa naša je želja, naša sudbina i naša budućnost, a cijeli je svijet naše prirodno okruženje.

Hvala što ste me saslušali.