ULOGA MANJIH ZEMALJA U BORBI PROTIV GLOBALNOG TERORIZMA

Gospodine rektore,

gospodine prorektore,

gospođe i gospodo,

Zahvaljujem na ljubaznim riječima koje su mi upućene i na priznanju koje sam dobio.

S velikim zadovoljstvom prihvatio sam poziv da govorim na ovom čuvenom i tradicijom bogatom sveučilištu. Poziv sam prihvatio prije 11. ovog mjeseca. Obraćam vam se danas. U međuvremenu promijenio se svijet u kojem živimo.

Poslije terorističkih napada na Sjedinjene Američke Države ništa više nije kao što je bilo. Dovoljno je samo pratiti vijesti iz dana u dan, iz sata u sat, a svi to ovih dana činimo, pa da se vidi kako je ova tvrdnja posve utemeljena.

Temu ovog izlaganja odabrao sam u skladu s tim promijenjenim uvjetima u kojima danas živimo. Ona je, siguran sam, od interesa kako za moju zemlju, Hrvatsku, tako i za Slovačku, ali i za cijeli niz zemalja širom svijeta.

11. ovog mjeseca suočili smo se ne samo s prijetnjom, nego s krvavom realizacijom planova globalnog terorizma. Ta realizacija, avioni s putnicima pretvoreni u ubojite projektile, nedužni ljudi na svojim radnim mjestima pretvoreni u ciljeve, to nam je pokazalo da je globalni terorizam stvarna i posvuda prisutna prijetnja našim životima, ali i mnogo više od toga. To je prijetnja načinu života što smo ga slobodno odabrali, to je prijetnja samoj slobodi koja je u temeljima demokracije za koju smo se opredijelili.

Terorizam nije fenomen s kojim smo se tek sada suočili. On je, u raznim svojim pojavnim i izvedbenim oblicima, trajni pratitelj politike. Mnogi su u povijesti posezali za terorom i terorističkim akcijama kao za sredstvom za ostvarivanje svojih političkih ciljeva, ili onoga što su proglasili svojim političkim ciljevima. U pravilu, dugoročno gledano, nisu uspijevali. No, u međuvremenu, gasili su se životi nedužnih žrtava.

Terorizam je pojačano prisutan na svjetskoj sceni u razdoblju poslije Drugog svjetskog rata. Kako smo u Evropi, podsjetiti ću najprije na teroriste koji su svojedobno sijali strah, nesigurnost, pa i smrt u Njemačkoj i Italiji.

Mada oni ne bi pristali da ih se tako zove, objektivno gledano u redove terorista moramo uvrstiti i baskijske separatiste u Španjolskoj, i pripadnike tzv. Irske republikanske armije koji djeluju u Irskoj, odnosno u Velikoj Britaniji.

Znamo, naravno, da terorizam desetljećima obilježava bliskoistočnu scenu, da od njega nije imuna Azija, Afrika, a ni Latinska Amerika.

I mada je već prilično dugo jasno, da teroristi međusobno surađuju, da koordiniraju svoje aktivnosti, da postoje države koje, u najmanju ruku, blagonaklono gledaju na to što oni rade, sve do sada nije bilo ni spremnosti, ni političke volje da se poduzme multilateralna, usklađena akcija protiv terorista.

Poslije 11. rujna ove godine više nije tako. Ono što se dogodilo u New Yorku i Washingtonu, a još više istraga koja je poslije toga otvorena, dokazuje postojanje globalnog terorizma. A na globalni terorizam valja odgovoriti globalnom akcijom. Počecima te akcije svjedočimo ovih dana.

Potražimo li primjere u povijesti možda bismo samo antifašističku koaliciju iz vremena Drugog svjetskog rata mogli u nekim ključnim elementima usporediti sa sadašnjom antiterorističkom koalicijom, savezom ili alijansom koja već djeluje, a još uvijek se stvara.

Tada je, naime, skupina zemalja, suočena s agresijom, koja je potirala slobodu i demokraciju, a donosila diktaturu i autoritarnost, ocijenila da se nacističkom režimu u Njemačkoj, fašističkom režimu u Italiji, a i autoritarnom režimu u Japanu, mogu i moraju oduprijeti samo zajedno, u savezu. Taj blok poznat pod imenom Saveznici vodio je rat s drugom skupinom zemalja, sa silama Osovine i njihovim satelitima.

No, tu smo već došli i do bitne razlike: tada je neprijatelj Saveznika bio poznat. Sada neprijatelja tek treba najprije sigurno identificirati, potom pronaći, a tek na kraju ući u sukob s njime. Formalisti će tumačiti da se zbog toga taj sukob ne može nazivati ratom, no mi zapravo ipak jesmo u ratu.

Naravno, riječ je o specifičnom ratu, ali i ratni izazov upućen Americi, a preko nje i svima kojima je stalo do slobode i demokracije, bio je vrlo specifičan.

I kada sam sve to rekao, a smatrao sam potrebnim to reći, moram se, zajedno s vama, upitati: kako će djelovati antiteroristička koalicija i gdje je u njoj mjesto, te kakva je uloga naših zemalja i zemalja poput nas, dakle: manjih zemalja, u toj svjetskoj koaliciji.

Naravno, doprinos pojedine zemlje neće biti određen njenom veličinom, nego političkom voljom njenog vodstva i objektivnim mogućnostima. Usuđujem se kategorički izjaviti da u sadašnjim prilikama nema mjesta ni za taktiziranje, ni za neutralnost.

Ponovit ću nešto što sam rekao, obraćajući se hrvatskoj javnosti dan poslije terorističkih napada na New York i Washington. «Pitanje koje se sada postavlja je samo: mi ili oni».

Manje zemlje, poput Slovačke i Hrvatske, mogu se u antiterorističku koaliciju uključiti na razne načine. Komponentu vojnog djelovanja za koju s mnogo razloga predviđam da će se ostvarivati kroz metode konvencionalnog i nekonvencionalnog rata, preuzet će na sebe u prvom redu, neću reći isključivo, zemlje Atlantskog pakta.

Svi drugi mogu surađivati, odnosno već to čine, pružajući logističku podršku na raznim poljima: od prikupljanja i razmjene obavještajnih podataka, preko otvaranja svojeg zračnog prostora, stavljanja na raspolaganje vojnih baza na svojim državnim područjima, pa do političkog djelovanja, odnosno lobiranja.

Gospodine rektore,

gospodine prorektore,

gospođe i gospodo,

U sklopu političkog djelovanja unutar antiterorističke koalicije važno mjesto imat će svakako i razvijanje ideja o načelima na kojima bi morala počivati i djelovati ta koalicija.

Danas ću ovdje prvi puta iznijeti neka svoja razmišljanja na tu temu, odnosno ponuditi neka načela koja smatram nezaobilaznim za naše buduće djelovanje. Malo pretenciozno mogao bih to nazvati i nacrtom povelje antiterorističke koalicije.

1. Antiteroristička koalicija stvorena je kao odgovor na izazov i prijetnju globalnog terorizma koji se napadima na New York i Washington definitivno pokazao prijetnjom svjetskoj civilizaciji i poretku utemeljenom na poštivanju zakona i ljudskih prava.

2. Isključiva je svrha koalicije borba protiv globalnog terorizma u svim njegovim pojavnim oblicima.

3. Članstvo u antiterorističkoj koaliciji izraz je slobodne volje vodstva pojedine zemlje članice i odraz opredijeljenosti te zemlje za civilizirani život, mir, sigurnost i demokraciju.

4. Borba protiv globalnog terorizma vodi se usklađeno i promišljeno, a njezin cilj nije osveta, već kazna i sprečavanje novih akata terorizma, odnosno u krajnjoj konzekvenci eliminiranje uvjeta za nastavljanje terorističkih aktivnosti.

5. Naša borba ne vodi se protiv pojedinih naroda, kao ni protiv pripadnika ove ili one vjere, jer terorizam nema ni vjere, ni nacionalnosti. Borba se vodi samo i jedino protiv onih koji inspiriraju, organiziraju, potiču i izvršavaju terorističke akte, kao i protiv onih koji im na bilo koji način u tome pomažu, bez obzira na to o kome je riječ.

6. Borba protiv terorizma uključuje napore usmjerene na privođenje pravdi, odnosno na eliminiranje inspiratora, planera i neposrednih izvršitelja terorističkih akata, bez obzira gdje se nalazili.

7. Antiteroristička borba uključuje i napore da se pronađu i stave pod međunarodni nadzor, a ako to nije moguće – onesposobe ili unište svi postojeći, kao i potencijalni izvori za stvaranje oružja masovnog uništenja.

8. Borba protiv terorizma uključuje i mjere što će se poduzimati protiv zemalja koje ili aktivno pomažu teroristima - organizaciono, obavještajnom logistikom, oružjem i opremom, ili im pružaju utočište, odnosno omogućavaju bijeg. Pri tome valja imati na umu da totalne gospodarske sankcije u pravilu pogađaju nedužno stanovništvo, a ne režime koji stoje iza terorista, odnosno uz njih.

9. Akcije koje poduzima antiteroristička koalicija planiraju se, usklađuju, a potom provode u stalnim kontaktima i konzultacijama zemalja članica.

10. Ni jedna od akcija antiterorističke koalicije ne smije biti u suprotnosti s odredbama Povelje Ujedinjenih naroda, a poželjno je da se te akcije poduzimaju uz suglasnost relevantnih organa Ujedinjenih naroda.

11. Zemlje antiterorističke koalicije razmjenjuju obavještajne podatke potrebne za borbu protiv terorizma, a svaka je zemlja članica Koalicije dužna na zahtjev bilo koje druge članice ciljano prikupljati obavještajne podatke koji se od nje traže i staviti ih na raspolaganje tražitelju, kao i svim ostalim članicama Koalicije.

12. Kada je u nekoj zemlji počinjen teroristički akt, ona ima pravo tražiti izručenje osumnjičenog počinitelja i njegovih pomagača bez obzira na njihovu nacionalnost, rasu i vjeru, na to u kojoj se zemlji nalaze, koji je njihov status i čiji su državljani.

13. Država u kojoj se osumnjičeni počinitelj terorističkog akta zatekne u trenutku podnošenja zahtjeva za njegovim izručenjem, dužna je tome zahtjevu bez odgađanja pozitivno odgovoriti, tj. osumnjičenog počinitelja izručiti zemlji u kojoj je teroristički akt počinjen i koja traži njegovo izručenje.

14. Zemlje članice antiterorističke koalicije dužne su svakoj zemlji koja postane žrtvom terorizma ponuditi, a na njen zahtjev i pružiti svaku pomoć, od medicinske i humanitarne, preko obavještajne i logističke, pa do gospodarske i političke.

15. Zemlje članice Koalicije dogovorit će i uskladiti, a potom svaka na svojem području i striktno provoditi mjere osiguranja i protuterorističke zaštite, kako bi svele na najmanju moguću mjeru, odnosno onemogućile izvođenje akata terorizma.

16. Antiteroristička koalicija onemogućit će strogom primjenom zakona svaki pokušaj da se njeno djelovanje zloupotrijebi kao pokriće za bilo kakvo diskriminiranje ili ugrožavanje pripadnika bilo koje rase, naroda ili religije.

Gospodine rektore,

gospodine prorektore,

gospođe i gospodo,

Eto, pokušao sam kratko, u 16 točaka, sažeti svoju viziju načela kojima bi se trebala voditi antiteroristička koalicija.

Smatrao sam i smatram da je uspostavljanje tih načela ne samo korisno, nego i prijeko potrebno, kako se koalicija koja – da ponovim – već djeluje, iako se u isto vrijeme još uvijek formira, ne bi pretvorila u ad hoc formiranu skupinu zemalja koja će se stihijno smanjivati ili povećavati, a u kojoj će uvijek dominirati jedna velika sila, ili samo nekoliko njih.

Stvaranje antiterorističke koalicije nametnuli su nam teroristi. Reći ću još jednom: globalni izazov traži i globalni odgovor.

Koalicija je taj odgovor. Budući da ćemo s njime živjeti prilično dugo, jer eliminiranje globalnog terorizma nije stvar ni tjedana, ni mjeseci, a posao kojega smo se prihvatili ne smije biti polovično obavljen, držim svojom dužnošću ponuditi koncept bazičnih načela.

Bude li ovo što sam iznio pomoglo i drugima koji sigurno razmišljaju o istim stvarima, uspijem li ovime potaknuti ili ubrzati rad na definiranju i profiliranju antiterorističke koalicije koja će nedvojbeno obilježiti početak 21. stoljeća, smatrat ću da sam, govoreći i djelujući u ime svoje zemlje, Republike Hrvatske, kao predsjednik države koja je bila među prvima koje su pozvale na stvaranje antiterorističke koalicije, učinio nešto korisno.

Gospodine rektore,

gospodine prorektore,

gospođe i gospodo,

Na kraju ne mogu, a da ne kažem još nešto. U napadima na New York i Washington poginule su tisuće nedužnih ljudi. Nema sumnje, da će i u vojnim aktivnostima antiterorističke koalicije, tu i tamo, stradati i nevini ljudi. Koliko god to okrutno zvučalo, ali - to se ne može izbjeći.

Govorim to stoga što ima ljudi u čije dobre namjere ne mogu sumnjati, a koji dižu glas protiv upotrebe sile kao odgovora na teror. Neki čak idu tako daleko da takav odgovor izjednačavaju s terorom, tvrdeći da jedini odgovor na teror može i mora biti širenje prostora demokracije.

Uvjeren sam da takvi kritičari naših aktivnosti, sadašnjih i budućih, griješe. Upotrebu sile nametnuli su nam oni koji terorom pokušavaju ne samo suziti prostor demokracije, nego je i dokinuti. Naravno, antiteroristička aktivnost u najširem smislu nezamisliva je bez pomne analize uvjeta u kojima se rađa terorizam, bez traženja odgovora na pitanje: zašto netko uopće pribjegava terorizmu?

Stvari su, međutim, otišle predaleko, da bismo se mogli zavaravati tezom kako će naknadno analiziranje uzroka terorizma i akademske rasprave suzbiti terorizam koji nam je željeznom šakom pokucao na vrata. Analize su svakako potrebne, da ne bismo jednom u budućnosti ponovili greške prošlosti.

No sada je potrebna akcija i moje današnje izlaganje bilo je usmjereno na pokušaj formuliranja osnovnih načela na kojima bi se takva akcija odvijala.

Zaključit ću s jednom povijesnom usporedbom. Hitlera se možda i moglo zaustaviti demokratskim metodama i širenjem demokracije da je netko u vrijeme njegova uspona analizirao uzroke Hitlerove sve veće snage. No, prevladali su oni koji su na rastuće apetite diktatora odgovarali povlačenjem i ustupcima.

A onoga trenutka kada je pokrenut ratni stroj Wehrmachta, demokracija je bila bez ikakve šanse. Odgovor na silu morala je biti sila. U ratu protiv nacista poginuli su, bili su ubijeni, i mnogi njihovi protivnici.

U odnosu na globalni terorizam i na ono što protiv njega činimo i što ćemo poduzimati, bojim se da smo u vrlo sličnoj situaciji.

No, zemlja koja je tada pod Hitlerovim vodstvom ugrozila cijeli svijet, danas je čvrsta i stabilna demokracija. Uvjeren sam da će i svijet koji je suočen s globalnim terorizmom u ne tako dalekoj budućnosti biti bolji i sigurniji, demokratskiji i civiliziraniji upravo zahvaljujući odlučnosti zemalja koje su se, ujedinjene u koaliciju, odlučile tom terorizmu oduprijeti.

I samo još nešto, posljednje, ali itekako važno. Niti je rat Saveznika protiv Hitlera i njegove Osovine bio rat civilizacija, niti je današnji sukob s globalnim terorizmom rat civilizacija.

I tada, i sada civilizacija je bila samo na jednoj strani. Civilizacija je vodila, odnosno vodi rat protiv necivilizacije. Tada je pobijedila civilizacija.

I sada mora pobijediti civilizacija.

Naše zemlje ne mogu drugo, nego biti na strani civilizacije i svega što ona znači. Zbog prošlosti koju smo imali i zbog budućnosti – ako je želimo imati.

Hvala!