Uvaženi i visoki uzvanici i gosti,
cijenjeni sudionici,
gospođe i gospodo,  

Drago mi je što sam se mogao odazvati pozivu Igmanske inicijative da sudjelujem na ovom okruglom stolu što se bavi razmatranjem zadataka koji stoje pred našim zemljama na njihovom putu prema članstvu u Europskoj uniji. Osobito mi je drago što je inicijativa za ovo okupljanje potekla od nevladinog sektora i što ste joj se spremno odazvali. 

Veseli me što danas ovdje mogu pozdraviti i predsjedavajućeg Predsjedništva Bosne i Hercegovine.  

Žao mi je što je predsjednik Državne zajednice Srbije i Crne Gore u posljednjem trenutku bio spriječen da osobno prisustvuje ovom okupljanju i da u njemu aktivno sudjeluje. 

Činjenica da se predsjednici država odazivaju pozivu i prihvaćaju poticaj udruge nevladinih organizacija iz njihovih zemalja, mnogo je više od političkog kurioziteta. Istina je, prošla su vremena, kada su za takve susrete na najvišoj razini bili potrebni posebni poticaji sa strane. Mi se, a mislim pri tome i na danas odsutnog predsjednika Marovića, sada gotovo redovno sastajemo i otvoreno i prijateljski razgovaramo o svim pitanjima što su od interesa za naše zemlje. No, nikada do sada nisu se predsjednici sastajali na poziv nevladinog sektora i u sklopu okupljanja što ga on organizira. 

Što se mene tiče, odazivanjem na poziv Igmanske inicijative nisam želio samo iskoristiti priliku da nešto kažem o tome kako vidim put koji je pred nama, a koji će – u to nimalo ne sumnjam – završiti u Europskoj uniji. Želio sam isto tako i čuti što drugi o tome misle. Ali, a to osobito naglašavam, htio sam odati i priznanje – i to kako Igmanskoj inicijativi, tako i nevladinim organizacijama uopće na doprinosu što su ga dale, a daju ga i dalje, u stvaranju uvjeta u kojima će Hrvatska, Bosna i Hercegovina i Srbija i Crna Gora moći postati članicama ujedinjene Europe. 

Mi na državnoj strani, ako to tako mogu nazvati, uvijek smo mogli imati samo koristi od nevladinog sektora koji se pokazao pravim šampionom u borbi za demokraciju, pravnu državu i ljudska prava, i to u vrijeme kada su državne strukture nerijetko ta područja stavljala u drugi plan, ako ne na riječima, a ono svakako na djelima. Kažem: mogli smo imati koristi, no prilika što smo je imali, nije bila uvijek na prikladan način iskorištena. Dapače, na nevladine organizacije gledalo se često sa sumnjičavošću, pa i odbojnošću. Volio bih vjerovati da je to vrijeme prošlo! 

Nevladine su organizacije, objektivno gledano, dobrodošao partner vlasti u ostvarivanju ciljeva koji bi im morali biti zajednički. Volio bih znati, koja će to vlast odbiti suradnju u naporima da se učvrsti demokracija, da se ostvari vladavina prava i da se poštuju i ostvaruju ljudska prava. I jedno, i drugo, i treće među nezaobilaznim su uvjetima za naše uključivanje u europske integracije. A kako smo u sve tri države to uključivanje proglasili našim prioritetnim zadatkom, nevladine nam organizacije mogu samo pomoći u njegovom realiziranju. Mogu nam pomoći i prijedlozima, ali i kritikom.  

Bit ću potpuno jasan: pozdravljam svaku kritiku koja ima za cilj natjerati vlast da što brže i potpunije ispunjava kriterije za ulazak u Europsku uniju! 

Mislim da je dobro da se Igmanska inicijativa bavi i posve konkretnim stvarima, da predlaže rješenja za pojedina otvorena pitanja u međudržavnim odnosima, ali je ne manje značajno da ona ostane izvorište poticaja koji će nas upozoravati na ono što smo morali napraviti, a nismo, kao i na ono što smo napravili, ali nije bilo dobro. U tome kontekstu smatram važnim i posvećivanje dužne pozornosti odnosu prema prošlosti, prema istini o prošlosti, jer tako dugo dok tu ne rasčistimo sve dileme i nejasnoće, naši međusobni odnosi neće moći do kraja biti postavljeni na zdrave osnove. 

Naše su zemlje na istome putu. Pri tome svaka polazi od svojih konkretnih uvjeta, od svojih aktualnih prilika i od svojih specifičnosti. Mi zato unutar ovoga našeg kruga, ne možemo nekritički jedan od drugoga kopirati bilo što. Svatko mora imati svoj pristup. Ali, s obzirom na to da težimo istome cilju, mi možemo razmjenjivati iskustva, mi si možemo uzajamno pomagati. Ono što ne trebamo i što ne bi imalo nikakvog smisla, to je da si međusobno konkuriramo.  

Hrvatska je na putu prema ujedinjenoj Europi odmakla dalje od Srbije i Crne Gore i Bosne i Hercegovine. Stoga će ostale dvije zemlje moći učiti na našim iskustvima, što će im svakako pomoći, a mi ćemo opet – zahvaljujući njihovoj podršci unutar regije – moći dalje ubrzati naš put.  

Šifra je dakle: suradnja.  

Da bi ta suradnja mogla biti što bolja i što djelotvornija, moramo se riješiti svih hipoteka nedavne prošlosti i moramo uporno, dosljedno i isključivo kroz pregovore i dogovore, tražiti i nalaziti rješenja još otvorenih pitanja. Pokazujući sposobnost uređivanja naših međusobnih odnosa, mi ćemo demonstrirati i našu zrelost za ulazak u Europsku uniju. 

Raspad jugoslavenske federacije i način toga raspada otvorili su mnoge bolne rane i ostavili neke neriješene probleme. Mi svakako možemo računati i na pomoć međunarodne zajednice u njihovom rješavanju, Haaški sud jedan je od oblika takve pomoći, no glavni dio posla je na nama. Ni na jednom području, ni u jednom pitanju, nitko neće umjesto nas uraditi ono, što moramo napraviti mi sami. Što prije to shvatimo – to bolje! Kada to kažem, mislim i na vlade, i na građane. Ostavimo povijesne mitove povijesti, prepustimo zločince tužiteljima i sudovima, ne nasjedajmo lažnim veličinama i legendama bez pokrića. I ono što je najvažnije: prihvatimo istinu, ma kakva ona bila, naučimo lekcije iz prošlosti, kako je ne bismo – još jednom – morali ponavljati. Cijena je previsoka! 

Ujedinjena Europa je naša budućnost. Za tu se ujedinjenu Europu moramo dobro pripremiti, kako ulazak u nju ne bismo doživjeli kao neugodni šok. Mislim pri tome na sve sektore društva i na sva područja života – od gospodarstva pa do kulture. To znači da su pred vladom svake od zemalja aspiranata, odnosno kandidata, veliki i odgovorni zadaci.  

Nema mjesta improvizacijama i propustima.  

Nema mjesta varanju i obećanjima bez pokrića ili pak prigodničarskom zaklinjanju u europske vrijednosti.  

Nema mjesta taktiziranju u odnosu prema onima koji koketiraju s neofašizmom, ili mu se potpuno otvoreno priklanjaju.  

Europska platforma mora biti doista i bez i najmanje rezerve – europska, ona mora biti temeljito razrađena i domišljena, a svaki naš građanin mora znati što radimo, što ćemo raditi i zašto, te – naravno – kakvim rezultatima težimo i kakve učinke poduzetih mjera očekujemo. 

Ja sam optimist! Krenuli smo putem s kojega nema i ne smije biti povratka. Jer, povratak bi značio izolaciju, stagnaciju i nazadak u svakome pogledu. To naprosto ne smijemo dozvoliti. Nemamo mandat da to dozvolimo! Bili smo jednom u zajedničkoj državi. Dotrajala je i raspala se. Taj je model dva puta u jednome stoljeću pokazao svoju neodrživost. On definitivno pripada prošlosti. No, bit ćemo opet zajedno, u sklopu velike europske obitelji ravnopravnih država i nacija. To je naša budućnost i u interesu je i Republike Hrvatske, a svakako i ostalih zemalja jugoistočne Europe da «bijela mrlja» na karti ujedinjene Europe što prije nestane. 

Pri tome, htio bih to i danas naglasiti, u ujedinjenoj Europi nitko se neće morati odricati ni svojeg nacionalnog identiteta, ni svoje povijesti i tradicije. Ali, svatko će moći postati bogatiji prihvaćajući ponešto i od povijesnih i tradicijskih vrijednosti drugih. Ujedinjena Europa nudi jedinstvenu šansu da netoleranciju i ksenofobiju jednom za svagda odbacimo i nadomjestimo tolerancijom i spoznajom o tome da su različitosti – bogatstvo. 

Zahvaljujem nevladinom sektoru, osobito Igmanskoj inicijativi, na dosadašnjoj pomoći na našemu putu prema Europskoj uniji. Očekujem nastavljanje te pomoći i plodonosnu suradnju vladinog i nevladinog sektora u realiziranju naše zajedničke europske budućnosti. Igmanskoj inicijativi, organizatoru današnjeg oskupljanja, zahvaljujem još jednom na pozivu i želim mnogo uspjeha u budućem radu! 

Hvala!