Gospođe i gospodo,
Uvaženi domaćini,

Zahvaljujem na vašem pozivu i na mogućnosti što ste mi je pružili da kažem nekoliko riječi o sadašnjem trenutku zemlje kojoj sam na čelu malo manje od deset godina.
Vi, naravno, vrlo dobro znate da se Republike Hrvatska nalazi na pragu možda najtežeg ispita u svojoj povijesti. Pripreme za punopravno članstvo u Europskoj uniji, za nas ne znače samo prilagođavanje pravilima i normama najrazvijenijeg društva u suvremenom svijetu. One su daleko više od toga – te su pripreme svojevrsna škola zajedništva, tolerancije i međusobnog poštovanja. U zemlji koja je svoju neovisnost stekla u brutalnom i krvavom ratu koji je ostavio mržnju među kolektivitetima kao svoju posljedicu, to je itekako važno.
U tome kontekstu želim posebno naglasiti važnost razvijanja društvene svijesti o tome da je zakon uvijek iznad politike, da mora biti iznad politike, uključujući i onu koja se zasniva na nacionalnim, a pogotovo na nacionalističkim predrasudama i mitovima. Mislim da upravo Europa, a u Europi – Njemačka, sa svojim bolnim povijesnim iskustvima, to može dobro razumjeti.
Mada smo se nadali kako taj pridjev pripada prošlosti, morali smo na kraju 20. stoljeća iskusiti da je Balkan, nažalost, još jednom opravdao epitet bureta baruta. No, da ne bi bilo zabune. Nije samo Balkan, ili da se poslužim izrazom koji je u mojoj zemlji nekima daleko miliji: jugoistočna Europa, nije – dakle – samo ta jedna regija imala potencijal razbijanja, potencijal ugrožavanja mira.
Moramo biti pošteni i priznati da je taj potencijal donedavno imala cijela Europa. A iz te europske cjeline tenzije su se nerijetko prelijevale i na Balkan. I to je bila situacija što je, objektivno gledano, postojala sve do početka procesa europskog ujedinjenja. Ne podcjenjujem ni na koji način važnost tzv. sigurnosnog kišobrana što nam ga daje nedavno ostvareno članstvo u Atlantskome savezu.
Moram, ipak, naglasiti kako su upravo načela na kojima je stvorena Europska unija najveći jamac mira i na Balkanu, gdje požar možda ponegdje ipak još neprimijećen potajno tinja. Bit ću konkretan: kada to kažem, mislim u prvome redu na Bosnu i Hercegovinu, ali i na neka druga područja u našem dijelu Europe. Europska unija nesumnjivo je putokaz. Ali to nije i ne može biti dovoljno. Europska unija mora definitivno i bez i najmanje zadrške biti budućnost za cijelu našu regiju i rješenje za njezine probleme – kako one goruće, tako i one koji samo tinjaju.
Morao sam naprosto to napomenuti i ovdje, pred ovim auditorijem, mada znam kako je naša današnja tema zapravo gospodarstvo. Ali, a i opet ću reći nešto što je vama dobro poznato, gospodarstvo se nikada ne može potpuno odvojiti od politike. Upravo smo mi na jugoistoku Europe naučili – vrlo često i krajnje bolno - koliko politika, a osobito nacionalistička politika, u pojedinim razdobljima, može biti jača od ekonomskih interesa.
O ekonomskim odnosima Hrvatske i Njemačke, vi znate barem onoliko koliko i ja. Ovo i nije prvi puta da o tome razgovaramo. Njemačka strana je uvijek izražavala želju da poveća investicije u Hrvatsku, a tome sada mogu pomoći i pretpristupni europski fondovi. Mi smo opet naglašavali kako posebno želimo investicije u proizvodnju namijenjenu izvozu. Ja dobro pamtim izjavu profesora doktora Klausa Mangolda, predsjednika Odbora za gospodarske odnose s Istočnom Europom, čije sam izaslanstvo primio u svibnju ove godine, kako njemačke tvrtke ne traže brzu zaradu, već dugoročno partnerstvo. Hrvatska ne želi ništa drugo. Pa što onda stoji na putu ostvarenja obostranih želja?
Dio odgovora na to pitanje dobro je poznat i kada to kažem, bit ću krajnje otvoren. Riječ je o sporoj i kompliciranoj administraciji u Hrvatskoj, kao i o korupciji. I jedno i drugo guši domaće investitore, ali i strane. Osobno, na tome sam inzistirao godinama, a drago mi je što mogu reći kako je Vlada – osobito u posljednje vrijeme – počela protiv toga zla poduzimati oštre i energične mjere.
Suzbijanje korupcije, osim svega, jedan je od uvjeta i za punopravno članstvo u Europskoj uniji. Ipak, dva navedena problema nisu i cjelovit odgovor na pitanje što je to, što nas koči u ostvarivanju naših obostranih želja. Bilo bi naprosto prejednostavno.
A to se dobro vidi po banalnoj činjenici, da ni spora administracija, ni korupcija nisu spriječili strane investitore da ulože svoj novac u hrvatsko bankarstvo, u šoping centre i molove, u telekomunikacije, pa i u proizvodnju kojoj je osigurano domaće tržište - u naftu, ali i u pivovare. I čovjek se mora zapitati kako su to kod takvih investicija strani investitori uspješno prevladali sve barijere, a da im to nije pošlo za rukom kada je trebalo ulagati u industriju koja će raditi za izvoz?
Naime, i u jednom i u drugom slučaju isti su i svi drugi uvjeti - od cijene radne snage do poreza i drugih troškova. Pa zašto onda, ponovit ću pitanje, jedno ide glatko, a drugo kao da uopće ne ide? Kod nas, u Hrvatskoj, o tome se vode burne rasprave, u kojima sudjeluju brojni ekonomski stručnjaci i gospodarstvenici. Volio bih o tome čuti i vaše mišljenje.
Svakako bitan čimbenik koji nas koči, jest i veliki nesrazmjer u robnoj razmjeni. Prema podacima njemačkog Zavoda za statistiku, Njemačka izvozi u Hrvatsku tri i pol puta više, nego što iz Hrvatske uvozi. Naglašavam kako je riječ o robnoj, a ne o ukupnoj razmjeni.
Taj se podatak, naravno, različito tumači.
U Njemačkoj se kaže da hrvatskom izvozu treba dodati turizam i radničke, tzv. gastarbajterske doznake, pa se odmah dobiva posve drukčija slika. Takvo je gledanje svakako legitimno, pa i više od toga – to je potpuno točno. Pa ipak, mi u Hrvatskoj nismo zadovoljni s takvom strukturom razmjene. Molim vas da me razumijete, kada kažem da je i to naše nezadovoljstvo također legitimno.
Radničke doznake, dakle pomoć koju tzv. gastarbajteri šalju svojim rođacima u domovinu, smanjuju se iz godine u godinu. Usporedo s time jača odliv iz Hrvatske, i to po istoj osnovi. Mislim, naime, na dio svojih zarada što ih šalju radnici iz drugih država koji rade kod nas. Uglavnom to su oni koji dolaze iz Bosne i Hercegovine, ili iz Rumunjske. Naši ekonomisti tvrde da će u tome aspektu hrvatska bilanca uskoro biti izjednačena.
Nasuprot tome, turizam će i dalje jačati, ali on nije djelatnost na kojoj se može zasnivati razvoj zemlje. Bit ću čak i oštriji: na prihodima od turizma ne smije se zasnivati razvoj bilo koje zemlje, pa ni Hrvatske. Za takvo stanovište postoje najmanje tri jaka razloga.
Prvo, turizam je sezonska privreda, osobito u Hrvatskoj, gdje on djeluje i privređuje samo nekoliko mjeseci u godini. I točno toliko su prihodi u turizmu manji, nego u privredi koja radi tijekom cijele godine. Drugo, u turizmu ima malo tehnoloških inovacija, koje smanjuju trošak rada. Zato je turizam bitno manje konkurentan od industrije koja se sve više robotizira. I treće - turizam traži velike investicije u objekte koji se vrlo sporo amortiziraju; od autocesta i aerodroma do lokalne infrastrukture i hotela.
Ti objekti vraćaju uloženi novac i do pet puta sporije od propulzivne industrije koja ulaže u najmodernije strojeve.
O tome da je turizam u osnovi ipak nesiguran izvor prihoda, jer – uz ostalo – ovisi i o čimbenicima na koje nitko ne može utjecati - od vremenskih prilika pa do toga je li neka zemlja, ili destinacija trenutno u modi ili nije – da i ne govorim.
Daleko sam od toga da bih minorizirao vrijednost turizma. Dapače! Ona se ogleda u povećanju zaposlenosti, deviznom priljevu i ravnomjernijem regionalnom razvoju. Zato turizam treba i ubuduće razvijati i unapređivati, ali istodobno moramo znatno više ulagati u prerađivačku industriju, u kojoj će zaposleni imati više kvalifikacije i ostvarivati europsku dodanu vrijednost. Bez toga, smanjivanje zaostajanja našeg bruto domaćeg proizvoda za europskim prosjekom ostat će tek lijepi, ali nedosanjani san.
Siguran sam da su neki od vas primijetili kako je Londonski The Economist ovih dana objavio podatak, prema kojemu Hrvatska ima 35% BDP-a zemalja Zapadne Europe. Sasvim precizno, riječ je o 15 zemalja Europske unije plus Cipar, Island, Malta, Norveška i Švicarska. Nekadašnja Jugoslavija, međutim, u godini 1989., zadnjoj godini prije raspada, ostvarivala je gotovo 60% usporedivog BDP-a tadašnje Europske zajednice, koja se sastojala od 12 visoko razvijenih zemalja.
I što to pokazuje? Prije svega - da su svih ovih godina trendovi za Hrvatsku bili izrazito nepovoljni. I nema nam druge, nego da ih promijenimo. Ja vam o svemu tome vrlo otvoreno govorim, jer vas želim zamoliti da nam u tome pomognete – ne samo zbog nas, nego u zajedničkom interesu. Mi moramo stvoriti uvjete koji će omogućiti da se njemačko gospodarstvo uključi u razvoj hrvatske izvozne industrije, i to – naglašavam još jednom - koliko u našem, toliko i u vašem interesu. Usuđujem se reći da ste upravo vi najsposobniji da nam u tome pružite ruku podrške i suradnje.
Njemačka je bila i ostaje iznimno važan partner za Hrvatsku – kako politički, pri čemu imam u vidu i naše ne tako daleko članstvo u Europskoj uniji, tako i gospodarski. Večeras, koncentrirao sam se na to da vam pokušam ocrtati neke ključne elemente naše gospodarske situacije, bez prešućivanja i bez uljepšavanja. Smatram da kao prijatelji zaslužujete takav pristup.
Zahvaljujem vam, dakle, što ste mi pružili priliku da pred vama glasno razmišljam o temama koje su – naravno – primarno zanimljive za Hrvatsku, ali koje, vjerujem, nisu nezanimljive ni za vas, s obzirom na vašu orijentiranost na dio Staroga kontinenta u kojemu je smještena moja zemlja.
Vraćam se zaključno još jednom na već citiranu izjavu profesora Mangolda – da, naime, njemačko gospodarstvo s hrvatskim želi ostvariti dugoročno partnerstvo.
I ponavljam: to je i naša želja. Kako danas, kada smo još izvan Europske unije, tako i sutra, kada ćemo biti u njezinome članstvu. A razvijeni odnosi s Njemačkom i u tome sklopu s njemačkim gospodarstvom, samo nam mogu pomoći da lakše savladamo zadaće što pred nama stoje na putu do toga članstva.
Još jednom – hvala, i mada ja za manje od tri mjeseca napuštam funkciju predsjednika Republike, vjerujem kako ovo nije naš posljednji susret.