Uvaženi članovi obitelji novih «pravednika među narodima»,
gospođo veleposlanice Države Izrael,
cijenjeni uzvanici,
gospođe i gospodo,
Zločin holokausta, nestvaran u svojoj strahoti, nepojmljiv normalnom ljudskom umu, pamtit će se – kako se kaže – dok je svijeta i vijeka.
Veo zaborava nikada ne smije prekriti monstruozno, po korištenim metodama upravo industrijsko, uništavanje cijeloga jednog naroda. Ideologija što je stajala u pozadini toga zločina nikada više ne smije dobiti pravo građanstva u civiliziranom društvu. Zločinci, i oni koji su zamislili i naredili masovna ubijanja jedino i isključivo na osnovi rasne, nacionalne i vjerske pripadnosti, a – naravno - i oni koji su ih počinili, moraju zauvijek ostati zapamćeni kao ono što su i bili, kao jedino što su bili – brutalni masovni ubojice.
No, ako pamtimo zločin, ako pamtimo žrtve i krvnike, ne možemo i ne smijemo zaboraviti one koji su u vremenima kada ljudski život nije vrijedio gotovo ništa, a kada su se osjećaj časti i ljudskost nerijetko plaćali glavom, spašavali druge uz cijenu ugrožavanja vlastitih života. Država Izrael nazvala je ljude koji su u teškim vremenima Drugoga svjetskog rata, dovodeći u pitanje vlastitu sigurnost, spašavali Židove od sigurne smrti – pravednicima među narodima.
Mada su prošla desetljeća, mada mnogi od njih više nisu među nama, podaci o junačkim djelima takvih ljudi saznaju se još uvijek. Zato i popis pravednika među narodima još nije zaključen.
Ponosan sam što danas mogu biti nazočan odavanju počasti još nekolicini takvih ljudi. Ovo je treći puta što prisustvujem proglašavanju hrvatskih pravednika među narodima. Želim time ne samo i osobno odati priznanje onima kojima je Država Izrael dodijelila taj naziv, nego naglasiti i potrebu da zločini iz vremena Drugoga svjetskog rata ne budu predani zaboravu i da se pokušajima revizije povijesti pruži odlučni otpor.
Mi danas odajemo počast ne-Židovima koji su spašavali Židove u jednom sasvim konkretnom trenutku nedavne povijesti. No, zapravo, poruka njihovoga nesebičnog djela – univerzalna je i bezvremenska. Riječ je o tome da čovjek koji nije ugrožen pruža ruku spasa drugome ljudskom biću kojemu prijeti smrt, ne obazirući se na to, da time i sam sebe ugrožava. U svoj jednostavnosti toga djela leži i sva njegova veličina.
Nedavno, ovdje na ovim našim prostorima, vođeni su ratovi u kojima se također proganjalo ljude samo zato što su bili drugačiji, što su bili druge narodnosti ili vjere. I u tim ratovima bilo je bezdušnih ubojica, ali bilo je i ljudi koji su bili spremni pomoći, spasiti, oteti od smrti. Bilo ih je na svim stranama. I dobro da ih je bilo, jer su dokazali, baš kao i «pravednici među narodima» prije više od pola stoljeća, da i u najtežim trenucima, odnosno baš u takvim trenucima, ima onih koji su – najjednostavnije rečeno – ljudi.
I oni davni, i ovi nedavni pravednici među narodima, mada mi ove u našoj sredini nismo ni identificirali, a kamoli da bismo im odali priznanje, zaslužuju da budu zapamćeni.
Oni su pisali povijest, oni su sebe ugradili u povijest, oni su spasili svoje narode od toga da budu doživljeni kao kolektivni krivci. Istina je, jedan narod može osjećati stid zato što su u njegovim redovima ponikli masovni ubojice, ali oni koji su se, spašavajući nevine žrtve, usprotivili zločinu – oni dokazuju kako nema naroda koji može ili smije biti obilježen ljagom nedjela pojedinaca ili skupina. Holokaust u povijesti zločina, a zločin je – na žalost – nerazdvojan od povijesti čovječanstva, ima nezamjenjivo i neponovljivo mjesto. Nema zločina koji bi se mogao ili smio uspoređivati s holokaustom. Ono što je zadesilo Židovski narod u vrijeme Drugoga svjetskog rata jedinstveno je u svojoj strahoti. Vrijedi na to podsjetiti upravo danas kada smo svjedoci – širom svijeta – učestalih antisemitskih ispada i incidenata.
Antisemitizam se ne smije tolerirati. Jednako tako ne smije se tolerirati nikakav oblik diskriminacije na bilo kojoj osnovi i bilo gdje. I ovdje se vrijedi vratiti pravednicima među narodima i njihovom primjeru. Zločin nije pogađao njih, ali se događao pored njih. Nisu okrenuli glavu i nisu zatvorili oči. Djelovali su, učinili su ono što su mogli i onoliko koliko su mogli.
Spašavali su i spasili ljudske živote, ne pitajući ni za rasu, ni za vjeru. Bili su ljudi i spašavali su ljude.
Dobro je znati da je takvih ljudi bilo u našoj sredini. Nemojmo ih nikada zaboraviti. Ako treba imati svijetle uzore u prošlosti, onda su to oni. Ako treba imati primjere kako se ponašati u teškim vremenima – bilo kada i bilo gdje – onda su to i opet oni.
Zajedno sa svima vama odajem počast njihovoj uspomeni i njihovom djelu. Zaista su bili pravednici među narodima i zaista su zaslužili da tako budu nazvani. Zadužili su ne samo one koje su spasili i njihove najbliže, nego i narode iz kojih su ponikli.
Ovi pravednici među narodima kojih se danas sjećamo, zadužili su hrvatski narod.
Čast mi je, kao predsjedniku Republike Hrvatske, da se mogu pokloniti pred veličinom njihove ljudskosti. Hvala!