Poštovani gospodine gradonačelniče,
Uvaženi predstavnici vlasti Bosne i Hercegovine,
Gospođe i gospodo, dragi prijatelji,

Dozvolite mi da se najprije srdačno zahvalim na velikoj časti, što ste mi je ukazali, predajući mi Povelju počasnog građanina Bihaća. Vaš grad ima svoje mjesto u povijesti Bosne i Hercegovine, te nekadašnje jugoslavenske federacije, ali svakako i u hrvatskoj povijesti, kao i povijesti Hrvata u Bosni i Hercegovini.
Stoga, kada se za Bihać kaže da je povijesni grad, to nije nikakvo pretjerivanje, ili fraziranje, to je naprosto istina. Biti počasnim građaninom toga povijesnoga grada, za mene je – i kao predsjednika Republike Hrvatske, ali i osobno – reći ću još jednom: velika čast. Vašu odluku doživljavam u isto vrijeme i kao izraz priznanja za moj odnos prema Bosni i Hercegovini i volio bih da ona bude tako shvaćena ne samo ovdje, nego i u cijeloj regiji.
Vi dobro znate da sam iz vodeće garniture koja je Hrvatsku povela na put državne samostalnosti istupio – svojom voljom – upravo zbog neslaganja s tadašnjom politikom službenoga Zagreba prema Vašoj zemlji. Bila je to politika što je bila loša ne samo prema Bosni i Hercegovini, nego i prema Hrvatskoj. Što je najvažnije, ona je bila loša i u odnosu na Hrvate u Bosni i Hercegovini u čijem je interesu navodno vođena.
S takvom politikom nisam se mogao, ali nisam se ni htio pomiriti. Odabrao sam put u političku oporbu i vratio se na scenu kao predsjednik Republike Hrvatske, da bih afirmirao jedinu politiku koju moja zemlja može i smije voditi prema Bosni i Hercegovini. A to je politika koju se jednostavno može sažeti u samo nekoliko ključnih postavki.
Bosnu i Hercegovinu vidimo kao susjednu, prijateljsku, samostalnu, cjelovitu, suverenu i međunarodno priznatu država. Republika Hrvatska prema njoj nema apsolutno nikakve pretenzije na bilo kojem području. Želimo, međutim, graditi i izgraditi što bolje međusobne odnose, odnose prijateljstva i dobrosusjedstva, smatrajući da je to u obostranom interesu i na uzajamnu korist.
Daytonski sporazum i završetak rata nisu postavili solidne temelje za funkcioniranje Bosne i Hercegovine u miru. I još nešto: naravno, da smo zainteresirani za sudbinu Hrvata u Bosni i Hercegovini i naravno da ćemo im pomagati u očuvanju njihovoga nacionalnoga bića, njihovih tradicija i njihovih posebnosti.
Ali – a to želim posebno naglasiti – nikada na štetu Bosne i Hercegovine, nikada na način koji bi mogao dati povoda spekulacijama da negdje u našoj podsvijesti još uvijek tinja zlosretna ideja o podjeli Bosne i Hercegovine. Ponavljam: nikada!
Bosna i Hercegovina mora opstati u interesu svih svojih građana, ali i u interesu mira i stabilnosti u regiji. Bosna i Hercegovina mora postati funkcionalna država koja neće biti upućena na stranu pomoć i jaku nazočnost međunarodne zajednice, mada je u ovome trenutku i jedno, i drugo još itekako potrebno.
Kada to govorim, ja se ni na koji način ne miješam u unutarnje stvari susjedne i samostalne države, ja to govorim kao njezin iskreni prijatelj, kao netko tko doista želi da Bosna i Hercegovina u punom smislu riječi stane na vlastite noge i da je svi njezini građani osjećaju kao svoju domovinu u kojoj su – svi, u svakome trenutku i u svakome njezinome dijelu – potpuno ravnopravni. Bilo bi dobro, kada bi na Bosnu i Hercegovinu tako gledali i svi drugi u regiji.
Vaša je zemlja u osjetljivome političkom trenutku. Napokon se shvatilo da Daytonski sporazumi, ma kako nužni i nezaobilazni bili za za ionirajući dobrim dijelom rezultate rata, oni su pomogli stvaranju današnje situacije koja je – na dugi rok – neodrživa.
Ja stoga pozdravljam napore usmjerene prema donošenju novoga ustava, naravno pod pretpostavkom da su u njih uključeni svi relevantni predstavnici tri konstitutivna naroda i da taj ustav postavi čvrste temelje Bosne i Hercegovine koja će postati jedan od ugaonih kamena stabilne jugoistočne Evrope.
Bez obzira na to s kakvim se poteškoćama susretali, a vi znate da ih i mi u Hrvatskoj trenutno imamo, naša je budućnost u euro-atlantskim integracijama. Mi želimo da sve zemlje regije u njima nađu svoje mjesto i pomoći ćemo u tome kako i koliko budemo mogli.
Zahvaljujem još jednom na ukazanoj časti. I do sada rado sam dolazio u Bihać. Ali, dolazio sam kao prolaznik, kao putnik – namjernik. Od sada dolazit ću s veseljem - kao vaš sugrađanin.
Hvala i želim vam svako dobro!