Poštovani gospospodine Schmitz,

Vaša ekscelencijo gospospodine Staks,

Poštovani predavači i sudionici ove konferencije,

          Dopustite mi da vas na početku sve srdačno pozdravim i izrazim zadovoljstvo što mogu biti nazočan na početku rada ove vrlo značajne međunarodne konferencije. Tema naime o kojoj će se danas raspravljati – "Trendovi i perspektive političke komunikacije" - s osobitim pogledom na područje jugoistočne Europe -  iznimno je aktualna, posebice za Republiku Hrvatsku, koja je, možemo reći, usred pregovora s Europskom unijom o primanju u punopravno članstvo. Ta je tema međutim vrlo važna i s  obzirom na geopolitički smještaj Republike Hrvatske na tromeđi Balkana, Mediterana i Srednje Europe, što Hrvatskoj već niz stoljeća bitno određuje političku povijest, utječe na sadašnjost i utjecat će na budućnost.

          Europa je proteklih stoljeća, posebice u prošlom stoljeću, proživjela teška iskustva ratova i svjetskih ratova, agresija, genocida, holokausta i ratnih i poratnih raseljavanja i ekonomskih kriza. Poslijeratna Europa odlučila je okrenuti novu stranicu povijesti. Unatoč prijetnjama hladnoga rata, uspostvaljani su savim novi politički odnosi, koji su se temeljili na odsutnosti rata kao produžene ruke politika i na intenziviranju bilateralne i osobito multitaletralne političke komunikacije u zajedničkim europskim tijelima. Sve to omogućilo je da se u relativno kratkom vremenu postigne visok stupanj u poveznosti između eurospkih naroda i država. To je danas u osobitom smislu opredmećeno u Eurposkoj Uniji, kao temelju politički, gospodarski i socijalno uređene Europe.

          Nažalost Republika Hrvatska nije dugo mogla sudjelovati u tim procesima. Objektivne zapreke tomu poznate su. Manjak demokracije i iedološka jednostranost onemogućile su bivšoj državi da sudjeluje u tim procesima, osim u sklopu tadašnje Konferencije o europskoj sigurnosti i suradnji. Nakon uspostave demokracije agresija koja je zahvatila Hrvatsku, a zatim i Bosnu i Hercegovinu i uopće politička i sigurnosna kriza što je zahvatila cijelo područje bivše jugoslavenske države odgodila je taj proces na ovim prostorima za više godina.

          Ovdje, s obzirom na temu, mogu napomenuti da je tzv. jugoslavenska kriza uvelike bila nastala zbog krize političke komunikacije između tadašnjih političkih elita. Ta kriza, kako sam spomenuo, bila je proizašla prije svega iz neshvaćanja povijesnih procesa koji se događaju u Europi, iz robovanja starim ideološkim klišejima, i samim tim iz nesudjelovanja u povijesnim procesima koji su već tada kreirali sasvim nove europske perspektive. S druge strane, bivši jugoslavenski prostor, u kojemu narodi  niz stoljeća nisu imali svoju suverenu nacionalnu državu, bio je u tom pogledu pogodno tlo za razvoj, s jedne strane, sasvim legitimnih težnji za neovisnim državama, ali nažalost i za nametanje ekstremnih nacionalističkih velikodržavnih programa.

Sve te okolnosti uvelike usporile su razvoj demokracije u gotovo svim zemljama bivše države, pa, razumljivo, u stanovitoj mjeri i u Hrvatskoj, koja je godinama bila temeljno zaokupljena obranom od agresije i nastojanjem da oslobodi i reintegrira svoj teritorij. To je ujedno značilo manjak intenziteta i kulture političke komunikacije i unutar Hrvatske, što je i u nas uzrokovalo brojne probleme, prije svega nedostatak tranzicijske strategije. To se onda loše odrazilo na brojnim područjima, posebice ekonomskom, prije svega u smislu loše provedene privatizacije, naglog rasta nezaposlenosti i velikih socijalnih pritisaka na državu, koja se sve više morala zaduživati da bi podmirila narasle potrebe javne potrošnje. Sve to zajedno uzrokovalo je da ovo područje Europe, da se slikovito izrazim, ispadne iz europskog vlaka. Dok je Europa, uza sve teškoće, jurila ka učvršćenju i proširenju Unije i uopće ka povezivanju, mi smo bili osuđeni godinama ostati na nekoj pokrajnjoj zabačenoj stanici.

          Ipak, treba reći da se u Republici Hrvatskoj od prvih demokratskih izbora i skorog osamostaljenja jasno na različite načine isticala europska perspektiva Hrvatske. U momentima kada je službena politika u tome znala i zakazivati, oporbene stranke i nevladine udruge snažno su inzistirale na proeuropskom usmjeravanju hrvatskog političkog razvoja. To je uvelike pomoglo da Hrvatska vrlo brzo nakon svršetka rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini i reintegracije svoga teritorija zaključi ratno i oslobodilačko poglavlje svoje povijesti i otvori se zajedničkoj europskoj budućnosti. Primanje u Vijeće Europe godine 1996. bilo je prvi važan korak. A kada je Europska Unija usvojila u lipnju 1999. pregovarački okvir za Proces stabilizacije i pridruživanja za Hrvatsku i druge zemlje regije, taj je proces postao nezaustavljiv.

Republika Hrvatska otpočela je proces intenzivnog približavanja Europskoj uniji 2000. godine, pa se u vrlo kratkom roku kroz ubrzane i stručno vođene pregovore potvrdila u okviru europskih institucija kao partner koji je sposoban adekvatno i na vrijeme odgovoriti na sve etapne zahtjeve europskih pregovarača. Tako je već godine 2001. potpisan sporazum o Stabilizaciji i pridruživanju između Republike Hrvatske i Europske Unije. Promjena vlasti nije nimalo negativno utjecala na takav razvoj, pa se proces nesmanjeno nastavio dok Hrvatska 3. listopada 2005 napokon nije započela pregovore o punopravnom članstvu u Uniji.

          Politička komunikacija u regiji imala je u tome smislu presudnu ulogu. Stoga je Republika Hrvatska vrlo brzo shvatila da je preduvjet za otpočinjanje ozbiljnog dijaloga s Unijom presudno važna političko-sigurnosna stabilizacija prostora jugoistočne Europe, posebice država nastalih na području bivše Jugoslavije. Odmah nakon uspostave mira Hrvatska je uspostavila dijalog sa svim državama regije u smislu rješavanja političkih problema koji su naslijeđe zajedničkog života u bivšoj državi ili su nastali kao posljedica rata i agresije, a taj je dijalog nakon godine 2000 ubrzan i pojačan.

          U tom pogledu Hrvatska je učinila dvije stvari. Prvo, uspostavila je redovitu bilateralnu i multilateralnu političku komunikaciju na razini predsjednika država i vlada regije, a onda i drugih tijela javne vlasti, kako bi se što prije riješili brojni međudržavni problemi, od problema sukcesije do problema obnove i povratka imovine, povratka prognanika i izbjeglica i njihove ukupne integracije u hrvatsko društvo. U tome Republika Hrvatska uglavnom nije inzistirala na načelu reciprociteta, premda na to nesumnjivo ima pravo, osobito kad je riječ o povratku protjeranih Hrvata iz Srbije i Crne Gore ili iz srpskog entiteta Bosne i Hercegovine, upravo stoga kako bi pokazala da je sposobna dati brz i djelotvoran doprinos uspostavi sigurnosti i pomirenja na ovom prostoru Europe.

          Možemo biti zadovoljni što je politička otvorenost i komunikabilnost učinila Republiku Hrvatsku vjerodostojnim činiteljem političkog dijaloga i suarhitektom izgradnje nove kuće mira i slobode u ovom dijelu Europe. Hrvatska je danas prvi činitelj političke stabilnosti među zemljama izvan Europske Unije na jugoistoku Europe; jednako kao pregovarač za punopravno članstvo, jednako kao čimbenik reginalnog povezivanja, što je naša prirodna, samim tim i politička obveza.

          Regionalna uloga omogućila je Republici Hrvatskoj da intenzivira svoju komunikaciju s europskim institucijama, i Vijećem Europe i s tijelima Unije, prije svega s Europskom komisijom i Europskim parlamentom. U tome nisu bili odlučni samo napori hrvatskih državnih tijela nego i većine parlamentarnih političkih stranaka, koje su u kontaktu sa srodnim strankama iz drugih zemelja, posebice zemalja Unije, kao i s međunarodnim stranačkim koordinacijama.

          Želim također naglasiti da je Republika Hrvatska posebnim Ustavnim zakonom mnogo učinila u zaštiti i promicanju manjinskih prava te posebnim zakonom i odgovarajućim ugovorima u promicanju i zaštiti vjerskih prava svojih građana, u čemu je u nekim segmentima išla znatno iznad standarda zemalja Europske Unije, kao i susjednih zemalja. Uz to, Republika je Hrvatska proteklih godina intenzivno razvijala demokratsku kulturu, definirajući, sukladno europskim demokratskim standardima, ovlasti političkih institucija - Predsjednika Republike, Vlade i Hrvatskog sabora. Također razvijala je sukladno europskim standardima i sektor civilnog društva, koji je odigrao važnu ulogu u demokratizaciji društva, provodi reformu pravosuđa, reformu  obavještajnog sustava i druge reforme.

          Mislim da mogu sa sigurnošću reći da je uspjeh takvih naših nastojanja jasno vidljiv. Europa je to prepoznala i vrednovala, istaknuvši Hrvatsku kao primjer koji je svoj status izborila vlastitim zaslugama, primjer koji mogu slijediti i druge zemlje regije u prihvaćanju zajedničkih europskih standarda i zajedničke perspektive europskih naroda i država. Sve to ima i važnu praktičnu posljedicu jer nam, uz ostalo, omogućuje da u aktualnim pregovorima budemo partner u smislu da imamo pravo i obvezu da se u procesu pridruživanja Europskoj Uniji, ali i u procesu regionalnog otvaranja i povezivanja, osobito gospodarskog, odupremo i nekim nepravednim ili neopravdanim pristicima koji dolaze iz nekih zemalja i da, sukladno tome i poštivajući standarde koji u tome smislu vrijede za zemlje Europske Unije, zaštitimo svoje državne i nacionalne interese.

          Vjerujem da će današnja konferencija osvijetliti tu ulogu Republike Hrvatske, ali da će osvijetliti i nove perspektive političke komunikacije u situaciji kada je i ova regija i cijela Europa pred novim promišljanjima o svojoj budućnosti. Zapreka nije malo ni u Uniji ni izvan nje. Republika Hrvatska želi u suvremenoj političkoj komunikaciji sudjelovati perspektivno i prospektivno, na svim razinama, promišljajući prije svega smisao Europe u procesima, potrebama i težnjama suvremenog svijeta i u tome svjetlu promišljati svoju povijesnu ulogu, koja nesumnjivo ostaje zadana posebnošću našega geopolitičkog položaja i njome postavljene povijesne zadaće da budemo most dijaloga između zemalja, naroda i civilizacija.

          Hvala!