26.04.2009. - Jasenovac

Govor predsjednika Mesića na komemoraciji povodom 64. obljetnice proboja logoraša

 

Poštovani gosti i uzvanici, cijenjeni borci Narodno-oslobodilačkoga rata i antifašisti,
Uvaženi preživjeli iz Jasenovca i drugih ustaških logora,
Gospođe i gospodo,
Drugarice i drugovi,

I ove smo se godine našli u uobičajeno vrijeme da bismo odali počast mučenicima – žrtvama ustaškoga terora, žrtvama Jasenovca i drugih stratišta iz vremena Drugoga svjetskog rata. No, okupili smo se i da bismo odali počast herojima koji su u gotovo bezizglednom pokušaju da na samome kraju rata dosegnu slobodu što je bila na dohvat ruke – izgubili živote.
Svima njima – neka je vječna slava.
Ova okupljanja, a za mene ovo je posljednje na kojemu sudjelujem kao predsjednik Republike, uvijek su bila više od pukog odavanja počasti. Ona su bila svojevrsni satovi povijesti – ne zato što bi se bilo kome od govornika, pa ni meni, sviđalo da držimo lekcije, nego naprosto zato, što su nas događaji na to prisiljavali.
Ova godina nije u tome nikakva iznimka. Na žalost!
Moram reći: na žalost, jer smo posljednjih tjedana svjedoci pravoga divljanja onih koji se nikako ne mogu pomiriti s nekim notornim povijesnim činjenicama. Očito su procijenili kako im približavanje kraja mojega mandata pruža priliku da se obruše na antifašizam i da pod krinkom obračuna s komunizmom, zapravo do kraja i jednom za svagda – osobito u očima mlade generacije – kompromitiraju antifašističke borce, ali i žrtve fašizma.
A ja im kažem: to neće proći!
Napadaju i mene osobno, kao i članove moje obitelji. Napadaju nas na krajnje prizeman i primitivan način, na način na koji čovjek koji drži do sebe i svojega dostojanstva može odgovoriti samo šutnjom. Jer, nedoučeni povjesničari-amateri, lažni borci za ljudska prava, ljudi pravomoćno osuđeni za teška kaznena djela ili oni koje bi sutra mogla sustići tužba za ratne zločine, pojedinci koje goni bezgranična ambicija i izjeda to, što je nisu uspjeli zadovoljiti, svi oni ne zaslužuju nikakav drugačiji odgovor.
Ne od mene kao pojedinca. Ali, od mene kao predsjednika Republike – da, itekako da!
Ja sam, naime, ako je netko smetnuo s uma, predsjednik države u čijem je Ustavu upisan antifašizam. I ja to ne zaboravljam. Kao što ne zaboravljam ni sve ono što sam vidio i doživio u vrijeme kada se Jasenovac punio nedužnim žrtvama, ljudima koji su bili „krivi“ samo zato što su bili određene rase, nacije ili vjere, ili što su se usudili misliti drugačije od kvislinškoga režima koji se kitio, nažalost, hrvatskim imenom.
Moj se antifašizam formirao ne temelju toga što sam bio svjedokom holokausta, a moje poštovanje prema antifašističkoj borbi i njezinim sudionicima proizašlo je iz – također izravne – spoznaje o njihovome herojstvu i idealima za koje su se borili.
Oni su se borili za slobodu. Ni za što drugo, nego za slobodu!
Istina je, vodili su ih komunisti, ali to nije zbog toga bio komunistički pokret. Istina je, vodio ih je Josip Broz Tito, čovjek kojega širom svijeta i danas pamte kao jednoga od legendarnih antifašističkih boraca i velikih državnika druge polovice dvadesetoga stoljeća.
Mada ima stvari koje se mogu Titu staviti na teret, i to ozbiljnih stvari, taj pokret zbog toga nije bio zločinački, niti je Tito bio zločinac. Baš kao što nije bio zločinac ni jedan vođa pokreta otpora u porobljenoj i okupiranoj Evropi, bez obzira na to što su u osvetničkim pohodima u svim do tada okupiranim zemljama – neovisno o tome kakav se poredak u njima uspostavljao – stradale tisuće ljudi.
Ja ne opravdavam smrt ni jednoga od tih ljudi, smaknutih po kratkome postupku, bez suda. Mislim da to jasnije ne mogu reći. Ponavljam: ne opravdavam smrt ni jednoga od njih, mada sam siguran da bi u regularnim sudskim postupcima mnogi od njih zasluženo bili osuđeni na smrt. I osuđujem svaki zločin, bez obzira na to tko je bio žrtva, a tko egzekutor. Ni to se ne može jasnije reći!
U isto vrijeme, međutim, najodlučnije osuđujem i odbacujem sve pokušaje politiziranja žrtava na bilo kojoj strani. To se, naravno, odnosi i na otkapanje jama s posmrtnim ostacima, jama za koje se godinama znalo da postoje, ali je baš sada ocijenjeno kako je došao trenutak da ih se s velikom pompom otvara i da se teatralno pred kamerama maše ljudskim kostima.
Je li to pijetet prema ubijenima?
I otkuda ta silna žurba?
Zašto se struci ne prepusti da utvrdi tko su bili ljudi sa čijim se posmrtnim ostacima danas tako bezočno manipulira? Neka struka utvrdi tko su bili ubijeni, kako su i kada ubijeni i tko ih je ubio. Tada, i tek tada, može se početi postavljati pitanje krivnje, odnosno odgovornosti. Ovo što se sada radi, to nije ništa drugo nego jeftini politički igrokaz u funkciji posljednjeg, rekao bih: očajničkog pokušaja povijesnih revizionista da promijene rezultate Drugog svjetskog rata.
A ja im poručujem: ni ova zadnja osma neprijateljska ofenziva neće proći.
Ponovo im kažem: to neće proći!
Povijesni revizionizam ne prolazi, ne može i ne smije proći nigdje, pa ni onda – kao što je kod nas ponekada slučaj – kada dolazi iz krugova iz kojih bi ga najmanje trebalo očekivati i kada dovodi u pitanje samo čuvanje i održavanje sjećanja i na zločin, i na žrtve zločina. Ustaški se zločini ne smiju zaboraviti i svaki pokušaj relativiziranja sjećanja na strahotu tih zločina dovođenjem u vezu sa zločinima agresora u Domovinskom ratu, potpuno je promašen i potpuno neutemeljen.
Kažem, stoga, još jednom: povijesni revizionizam i njegovi protagonisti ne prolaze nigdje, mada takvih i njima sličnih ima posvuda. Doduše, ne dobivaju logističku potporu iz onih i onako visokih krugova kakvi im u Hrvatskoj stoje na usluzi, ali – ima ih. No, nitko ozbiljan, nitko tko drži do sebe i do svojega osobnoga, a posebno znanstvenoga, dostojanstva – ne tretira ih kao partnere vrijedne razgovora.
To su tek žalosne, ne i bezopasne usputne pojave, nešto što demokracija do određene mjere dopušta, ali onda im i demokratski poredak kaže: dosta! Tome, na primjer, služe zakoni o kažnjavanju poricanja holokausta što postoje u nizu evropskih zemalja.
Kod nas je stanje donekle drugačije. Mi smo suočeni s posljedicama gotovo dva desetljeća pogrešne interpretacije povijesti u školskoj nastavi, s posljedicama otvorenoga koketiranja s ustaštvom u javnome životu i u medijima, samo zato što su njegovi nositelji bili Hrvati. Umjesto da se kaže: na žalost i na našu sramotu, nositelji ustaštva i provoditelji ustaške zločinačke ideologije bili su Hrvati. Jer, to za svakoga poštenoga Hrvata jest sramota!
Ja sam i s ovoga mjesta izrekao ispriku za sva zla koja su Hrvati ikada ikome učinili. Ponavljam tu ispriku i danas. Ali, zajedno s njome ponavljam i jasnu osudu onih koji su u hrvatsko ime bilo kada prema bilo kome počinili zločin. I kažem još jednom: nema, ne može i ne smije biti nikakvoga izjednačavanja ustaštva i antifašizma zbog toga što su i pojedinci okaljali ruke zločinima prema pobijeđenima. Zločine valja tretirati individualno, ali režime treba razlikovati prema njihovoj prirodi.
Ustaški je režim, baš kao i fašistički i nacistički u koje se ugledao, koje je zapravo kopirao, bio zločinački u svojoj srži. Bio je, rekao sam to već mnogo puta, zločin u ideji i u ostvarenju te ideje. Režim uspostavljen poslije Drugoga svjetskog rata, pogotovo u svojim prvim godinama, bio je krut i autoritaran i nije se uspio othrvati ni od zločina. Ali – zločinački nije bio. Onima pak koji se vole pozivati na zapovjednu odgovornost, reći ću samo da je ona kao pravni institut uspostavljena tek nakon Drugog svjetskog rata, pa se na ono što se događalo do 1945. i neposredno nakon nje jednostavno ne može primijeniti.
O moralnoj odgovornosti možemo, naravno, govoriti, baš kao i o individualnoj odgovornosti za pojedine dokazane zločine. A ako je raskopavanje stvarnih ili pretpostavljenih masovnih grobnica nešto, što od nas traži demokratska Europa – jer tu bi nam tezu neki htjeli podvaliti – onda se ja pitam kako to da se širom Europe do sada nije kopalo i kada će se početi.
Jer, ponavljam još jednom: osvetničkih je pohoda s tisućama i desecima tisuća ubijenih bilo u mnogim zemljama što su prošle strahote okupacije.
Politiziranje mrtvih nije ono što od nas traži demokratska Europa. Niti ona od nas traži pretvaranje mitova u kojima se zločince prikazuje kao svece, a osloboditelje kao zločince, u realnu politiku današnjice. To nam pokušavaju nametnuti oni koji bi nas svim silama željeli vratiti natrag.
Njima zato još jednom i zaključno kažem: to neće, ne može i ne smije proći!
Morao sam naprosto sve ovo reći, uz ostalo i iz pijeteta prema žrtvama Jasenovca. Ako se, naime, degradira i dovodi u pitanje antifašizam, onda se „na mala vrata“ uvodi i teza da makar neke od žrtava fašizma i nisu stradale bez razloga. A to je neprihvatljivo, jer nije istina. Uskoro, za godinu, dvije ili tri, živjet ćemo u ujedinjenoj Europi. U njoj za ljude zaluđene profašističkim idejama neće biti mjesta. Toga moramo biti svjesni. Oduprimo se svakome pokušaju da se ruše antifašistički temelji današnje Hrvatske!
Oduprimo se i najmanjem nagovještaju razumijevanja za zločince koji su ubijali u ime teorije o rasnoj supremaciji. Ne dozvolimo nikome, naglašavam: nikome, da dovede u pitanje vrijednosti antifašizma, bez obzira na to pod kakvom krinkom to radio.
Zlo koje je vladalo ovim prostorima u doba Drugoga svjetskog rata trebamo pamtiti za sva vremena.
Veličinu i slavu borbe protiv toga Zla ne smijemo nikada zaboraviti.
Budimo vječno zahvalni onima koji su imali snage i hrabrosti oduprijeti se nečemu što se činilo nepobjedivim i na kraju iz krvavoga sukoba koji je na tlu bivše Jugoslavije trajao dulje nego igdje u Evropi, izaći kao pobjednici.
Pobijedila je Sloboda. Tako jest i tako je moralo biti. I tu jednostavnu, ali veliku istinu nitko nikada neće moći poreći.
Niti svi mi, demokraciji privrženi građani Republike Hrvatske, smijemo ikome dozvoliti da tu istinu porekne!
Hvala vam i vidimo se za godinu dana, kada ću biti ponovo s vama, tada ne ovdje za govornicom, nego u vašim redovima.
Živjeli!