26.09.2006.
Poštovana gospođo Sarnavka
Poštovani sudionici Konferencije
Gospođe i gospodo,
Prije svega, dopustite mi na početku da se zahvalim na pozivu koji ste mi uputili da sudjelujem na ovoj konferenciji i mogućnosti da vam se obratim s nekoliko misli o temi "Doprinos organizacija civilnog društva razvoju demokratskih procesa u Republici Hrvatskoj".
Pitanje o ulozi i značenju civilnog društva u razvoju demokracije u tranzicijskim zemljama jedno je od središnjih pitanja kojima se u posljednjih petnaestak godina bave politolozi, sociolozi i filozofi, ali dakako i političari i građani. Tko malo dulje pamti, sjetit će se da se o tom društvenom fenomenu u Hrvatskoj raspravljalo još dok je ona bila u jugoslavenskom državno-pravnom okviru. No sve je to tada još bilo snažno obilježeno političko - ideološkim ograničanjima odnosno partijskom kontrolom.
Nakon godine 1989. i pada socijalističkih sustava u Europi to je pitanje došlo u prvi plan u većini tranzicijskih zemalja. U Hrvatskoj ono se međutim našlo u sjeni zbog agresije i domovinskog rata. Ipak, upravo zbog razloga obrane i samopomoći nastajale su brojne mirovne i humanitarne udruge i u tom vremenu, što je na neki način udarilo temelj kasnijoj ekspanziji civilnoga društva u Hrvatskoj. A ta ekspanzija naglo se i otvoreno dogodila ubrzo nakon svršetka rata.
Već proces mirne reintegracije Hrvatskog podunavlja u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske bio je prilika da se organizacije civilnog društva, prije svega inozemne, uključe u proces pomirenja i obnove. No početak mirnodopskog razvoja stavio je uskoro u prvi plan i mnoga pitanja iz područja zaštite ljudskih prava – humanitarnih, socijalnih, političkih i drugih – što je bio poticaj naglom širenju broja i djelokruga udruga civilnog društva.
Jasno je da je taj proces do izbora 2000. godine bio uvelike obilježen političkim ciljevima. Interes je udruga civilnoga društva bio politički dvostruk: prije svega, nastojalo se da se od pojedinih organizacija stvori sektor civilnog društva kao posebna sfera društvenog djelovanja i komunikacije, čime ono postaje politički faktor. I drugo, civilno je društvo postavilo cilj pluralizirati i demokratizirati društvo, što ga je neizbježno dovodilo u sukob s tadašnjom državnom vlašću, koja je naginjala tome da autoritarno upravlja društvenim procesima.
Međutim, nastojanja su urodila plodom, pa je i tadašnja Vlada, bar formalno, priznala ulogu civilnog društva samim tim što je godine 1998. osnovala Ured za udruge. Dakako, nisu sve udruge bile jednako voljne surađivati s Vladom niti je Vlada krila da ima svoje favorite među udrugama. No bitno je u svemu tome što je politička vlast, ali i javnost shvatila da se na djelovanje civilnog društva mora računati, da je ono dio razvoja političke kulture i demokracije u Hrvatskoj.
Kada je 2002. bivša koalicijska vlada osnovala Savjet za razvoj civilnog društva, a 2003. donijela i zaključak o osnivanju Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva, bile su to više nego jasne političke poruke o tome da je civilno društvo postalo punopravni sastavni dio hrvatskog društvenog i političkog života.
Organizacije civilnog društva danas su uključene u sve segmente društvenog života. Njihova umreženost i kompaktnost na nekim je područjima donijela velike promjene, primjerice kada je riječ o zaštiti prava invalidnih osoba, žena, djece i socijalno ugroženih osoba. Njihova je uloga danas vrlo velika i kada je riječ o povratku prognanika i izbjeglica, ostvarivanju socijalnih prava, borbi protiv korupcije, zauzimanju za transparentnost političkih izbora i uopće razvoja demokratskih standarda. Danas možemo sa zadovoljstvom ustvrditi da je sektor civilnog društva društveno priznat i pravno uređen: i organizacijski i s obzirom na način financiranja i s obzirom na odnos između države i organizacija civilnog društva. Što se nameće kao razvojna potreba?
Dopustite mi nekoliko misli o onome što mi se čini važnim u tome smislu. Prije svega, želim reći da uz potrebu dorade nekih propisa, što je stalna obveza, sada, nakon neprijepornih uspjeha što ih je sektor civilnoga društva postigao proteklih godina u vlastitoj organiziranosti i društvenoj i demokratskoj emancipaciji, daljnji razvoj valja usmjeriti na to da organizacije civilnog društva zadrže svoju neovisnost prema središtima političke moći. To dakako nije lako ni uvijek do kraja izvedivo, ali to je ključ uspješnosti i vjerodostojnosti organizacija civilnoga društva.
Smatram dakle da se demokratska pozicija organizacija civilnog društva mora temeljiti na neovisnosti i načelnosti stajališta koja zastupaju u javnosti. To je izvor njihove vjerodostojnosti, na temelju koje građani organizacije civilnog društva prepozanju kao svoje, sukladno imenu, zaista građanske udruge, dakle kao onaj faktor koji pred vlastima na svim razinama zastupa njihove interese i prava i pomaže im u potrebama koje vlasti ne mogu, ne znaju ili neće zadovoljiti. U vezi s tim je i zahtjev da se očuva pluralizam sektora civilnog društva.
On se ne smije zatvoriti samo u sebe ili bilo kako uniformirati, već mora, u duhu svojih izvornih pobuda, dopustiti širinu pogleda i inicijativa. Druga točka koju držim važnom u razvoju sektora civilnog društva s obzirom na oblikovanje demokracije jest njegovo širenje izvan velikih gradova, gdje je danas koncentrirana većina organizacija, osobito onih koje se bave ljudskim pravima i humanitarnim radom.
Treći uvjet uspješnosti organizacija civilnog društva vidim u razvoju svijesti među građanima o osobnoj odgovornosti svake osobe za demokratsku kulturu, društveni razvoj, bolju kvalitetu života i opće dobro. To dakako pretpostavlja odgoj za demokratsku odgovornost. Tu se prije svega valja usmjeriti na mlade, koje se različitim programima može odgajati u tome smislu. To je utoliko važnije što suvremeni način života više pogoduje atomizaciji i individualizaciji nego prihvaćanju društvene odgovornosti i demokratske uloge pojedinca.
Uz to, osjećaj da se važne odluke donose, kako se to obično kaže, negdje drugdje i negdje daleko kod mnogih uzrokuje ravnodušnost i malodušnost prema sudjelovanju u demokratskim procesima. Tako im se i sektor civilnog društva čini suvišan ili ga smatraju neefikasnim odnosno dirigiranim od nekog drugoga. I posljednja, četvrta točka koju držim važnom ovdje istaknuti jest potreba da naš sektor civilnog društva bude prilagođen rješavanju naših problema i naših potreba. Sektor civilnog društva kod nas se razvijao, uz velike koristi, u partnerstvu pa i pod pokroviteljstvom inozemnih organizacija. To je bilo, a i danas je u nekim segmentima logično i potrebno, pa valja i dalje razvijati regionalnu suradnju, što je naša prirodna zadaća, zatim europsku suradnju, što je posebno važno u ovom veremenu kada se pripremamo za članstvo u Europskoj Uniji, kao i globalnu suradnju.
Smatram ipak da zrelost mnogih naših organizacija civilnog društva pretpostavlja da svoje djelovanje mogu sve više usklađivati s našim problemima i potrebama na način da se opći standardi i ciljevi djelovanja civilnog društva usklade s povijesno-kulturnim, civilizacijskim, tradicijskim i drugim posebnostima našeg podneblja gdje god je to moguće. To je naime u duhu ideje da se demokracija ne može izvoziti i preslikavati – kako se to, sjetimo se, nije mogla nekada ni revolucija - nego svako društvo u tome mora naći svoj vlastiti produktivan put. Spomenute točke, a sigurno ih se može formulirati i više, mogu uvelike pridonijeti da organizacije civilnog društva zaista budu u službi jačanja demokracije u Republici Hrvatskoj, a ne demokratski ukras, sredstvo političke manipulacije ili iskorištavanja demokracije u korist ičiji liderskih ili materijalnih ambicija. Ta opasnost naime uvijek postoji.
Nema sumnje da je stupanj razvijenosti sektora civilnog društva danas jedan od najvažnijih pokazatelja stupnja razvijenosti demokracije i u Hrvatskoj. Utoliko treba pozdraviti donošenje "Prijedloga Nacionalne strategije stvaranja poticajnog okružja za razvoj civilnog društva", koja je izrađena u suradnji između predstavnika organizacija civilnog društva i Vlade Republike Hrvatske. Kako je navedeno u prijedlogu Strategije, "njezin je cilj da se stvore uvjeti za razvoj zajednice u kojoj građani i organizacije civilnoga društva u sinergiji s drugim sektorima… sudjeluju u ostvarivanju društva blagostanja i jednakih prilika za sve".
Ne ulazeći u to koliko je to idealan i idealiziran cilj, on nesumnjivo počiva na izvornim načelima demokracije, koja podrazumijeva upravo spomenutu ključnu riječ: sudjelovanje. A sudjelovanje također podrazumijeva odgovornost za korištenje stečenim pravima kao i za posljedice djelovanja. To znači da sektor civilnog društva sve većim uključivanjem u društveni život ujedno preuzima ne samo pravnu, nego i moralnu, pa i političku odgovornost za svoje djelovanje, ali i za cijelo društvo, a samim tim i demokratske procese.
To je u skladu sa smislom demokracije: sudjelovati i i prihvatiti odgovarati za učinjeno. Želio sam to istaknuti, iako već i sam naslov ove konferencije pokazuje da naš sektor civilnog društva, samim tim i organizator, iskazuju jasnu svijest o svojoj potpunoj uključenosti u demokratski život Hrvatske i odgovornost za njegov razvoj.
Zaključujući, smatram da su organizacije civilnog društva u Hrvatskoj u svojoj izvornoj ideji, ali smijem reći, i u praksi bolji dio naše demokracije. Svesrdno želim da tako i ostane.
Hvala!