Gospodine dekane,
Gospođe i gospodo profesori i studenti,
Gospodine predsjedniče Komšiću,

Bilo mi je drago, kada sam dobio poziv Fakulteta političkih nauka da ovdje održim predavanje na temu: suradnja Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine u kontekstu približavanja obiju zemalja Europskoj uniji. Kažem: bilo mi je drago, i to iz dva razloga.
Prvo, nikada ne propuštam priliku govoriti o Europskoj uniji i o potrebi da u njezinim redovima svoje mjesto nađe ne samo Hrvatska, nego i sve zemlje regije, sve zemlje jugoistoka Europe.
Drugo, nikada ne propuštam priliku ni da govorim o potrebi, zapravo nužnosti i nezaobilaznosti, građenja dobrih odnosa između naših dviju zemalja. Pa kada se te dvije stvari podvedu pod zajednički nazivnik, naravno da ću se rado odazvati.
Vjerujem da ćete se složiti s time da ne održim puni nastavni sat, nego da dadem kraće uvodno izlaganje, a da potom ostavimo vremena za vaša pitanja. Nadam se da će ih biti, a ja ću pokušati na svako od njih odgovoriti. I odmah da kažem nešto što nije moja mudrost, što su već drugi prije mene ustanovili. Kvaliteta odgovora ovisi o kvaliteti pitanja. A ja od teških pitanja ne bježim.
Današnja Europska unija, siguran sam da to znate, proizašla je iz projekta koji se u danima nakon Drugoga svjetskog rata naprosto nametnuo iz vrlo praktičnih i pragmatičnih razloga, iz Europske zajednice za ugljen i čelik. Usudio bih se reći da inicijatori toga projekta nisu ni sanjali da će on jednoga dana prerasti u nešto, što poprima obrise i političke zajednice.
No, jednom kada su stvari pokrenute, one često dobivaju svoj zamah, svoj tempo razvoja i prisiljavaju sudionika da drže korak s tim tempom. Nešto slično dogodilo se i s Europskom zajednicom za ugljen i čelik koja je najprije počela dobivati obilježja ekonomskog objedinjavanja, a potom – rekao sam već – i političkoga.
Iza nas su faze Zajedničkog tržišta i Europske zajednice, iza nas je vrijeme inicijalne skupine od manje od 10 zemalja članica, danas smo na pragu 30 članica i velike organizacije koja je ušla u razdoblje unutarnjeg propitivanja, u razdoblje kada sama sa sobom mora raščistiti pitanje: što jest, što može i što želi biti.
U osnovi oko toga se lome koplja i u vezi s tzv. Lisabonskim ugovorom koji, mada predstavlja znatno ublaženu, pa i razvodnjenu formu propalog projekta Europskoga ustava, ipak poprilično reformira Europsku uniju. To se osobito odnosi na način donošenja odluka u Uniji. Mala, inicijalna, integracija mogla je svakako funkcionirati na osnovi načela solidarnosti i konsenzusa. Europski kontinent koji nije daleko od toga da cijeli bude obuhvaćen današnjom Europskom unijom, to definitivno ne može.
Hrvatska se upravo proteklih tjedana na vlastitoj koži, da tako kažem, uvjerila u svu apsurdnost sadašnjega modela odlučivanja. Naš sjeverni susjed ponadao se da će moći iznuditi rješenje nekih otvorenih bilateralnih pitanja, ako ih izravno poveže s našim pristupnim pregovorima.
Pa ih je blokirao, jasno poručujući kako će blokada prestati tek kada sporna pitanja budu riješena i to ne bilo kako, nego onako, kako on to želi. I sve što je Europska unija mogla, odnosno bila spremna reći, bilo je: točno, nije u redu to što vaši susjedi rade, ali mi tu ništa ne možemo, jer naš je princip da se uvijek slažemo sa zemljom – članicom. Nama sada preostaje da sačekamo ratificiranje Lisabonskog ugovora i
promjenu načina odlučivanja.
Pa ćemo sačekati.
Morao sam spomenuti ovu epizodu, jer ona s jedne strane govori o potrebi mijenjanja same Europske unije, ali s druge strane ni na koji način ne umanjuje važnost Unije, niti našu i želju, i potrebu da uđemo u njezine redove. Ja običavam reći kako je europsko ujedinjavanje milenijski projekt. Ni jedna generacija prije nas nije ga uspjela provesti, a one što dolaze iza nas neće imati potrebe da se njime bave, jer ćemo ga upravo mi završiti. U čemu je jedinstvenost sadašnjeg procesa evropske integracije?
Upozoravam vas, da koristim termin: sadašnji proces integracije, jer tokom proteklih stoljeća, od Rimljana, preko Napoleona, pa do Hitlera, bilo je više projekata objedinjavanja Europe.
No, svi ti prethodni projekti ostvarivani su silom i njihovo je ostvarivanje bilo u interesu onih koji su silom raspolagali. I svi su oni propali. Sada, po prvi puta u svojoj povijesti, Europa se ujedinjuje dogovorno, na osnovi slobodno izražene volje i interesa svih europskih država, malih i velikih, jakih i slabijih. I zato je ovaj projekt osuđen na uspjeh. Upravo tako: osuđen na uspjeh. I još je jedan razlog toj „osudi na uspjeh“.
Mi danas živimo u svijetu koji je, doslovno, globalno selo, u svijetu koji je međupovezan, ali i međuovisan. To je svijet u kojemu se dominira ne na osnovi vojne sile, ili barem ne više isključivo na osnovi vojne sile, nego sve više na osnovi ekonomske snage. U takvome svijetu, a zanemarit ću ekonomsku krizu koja nas trenutno sve pogađa, jer to je posebna tema, u takvome – dakle – svijetu kojim dominiraju neke tradicionalne sile i neke nove koje se tek javljaju, samo ujedinjena Europa ima šansu. Ponavljam: samo ujedinjena.
U takvoj Europi i naše zemlje moraju naći svoje mjesto. Ni Hrvatska, ni Bosna i Hercegovina, ni bilo koja druga zemlja regije ne može si priuštiti luksuz da ostane izvan europske integracije. Tu moram upozoriti na dvije stvari.
Prvo, na Zagrebačkom summitu Unije godine 2000. zaključeno je da se u Uniju ulazi na osnovi individualnih dostignuća. Dakle, nema ulazaka u „paketu“, nego se od slučaja od slučaja procjenjuje kako koja zemlja napreduje u prihvaćanju europskih standarda i kriterija i u skladu s time otvara se pitanje njezinoga primanja u Uniju, što – naravno – ne znači da ne mogu istodobno biti primljene i dvije zemlje.
I drugo: ostanak izvan Unije bio bi ravan samoubojstvu – kako ekonomskom, tako i političkom. Koja je to zemlja koja u današnjim uvjetima može funkcionirati na osnovi samodovoljnosti? Usuđujem se reći: takve zemlje nema.
A ako bi neka vladajuća garnitura i došla na ideju da usred Europe trajno ostane izvan Europske unije, to bi neminovno značilo put u izolaciju. A onda čovjek i ne mora biti previše pametan, pa da zaključi kako bi se odvijale stvari u takvoj izoliranoj zemlji u kontekstu razvoja demokracije, zaštite ljudskih i manjinskih prava, tolerancije i da dalje ne nabrajam.
Eto, toliko u osnovnim crtama o Europskoj uniji, onako kako je ja vidim. A sada – riječ, dvije o suradnju naših zemalja, o našim bilateralnim odnosima u kontekstu približavanja Uniji. Hrvatska je u završnoj fazi pristupnih pregovora, Bosna i Hercegovina nedvojbeno želi također ući u Uniju, ali još nema ni status kandidata. Rekao sam već, mi imamo trenutni zastoj u pregovorima i moglo bi se dogoditi da ih ne završimo u roku koji je bio realan i s kojim smo računali.
No, to može značiti samo odgodu, na ostvarenju krajnjega cilja ništa se ne mijenja. Mi ćemo u Uniju ući. Bosna i Hercegovina tek treba zatražiti status kandidata. Znam da postoje podijeljena mišljenja oko toga može li se to učiniti tako dugo, dok je ovdje Visoki povjerenik međunarodne zajednice, odnosno Europske unije. Moje je mišljenje da u tome ne bi trebalo vidjeti nikakvu prepreku.
I kod nas je bilo mišljenja kako nije u redu da mi završavamo pregovore, a još uvijek imamo monitoring Organizacije za Europsku sigurnost i suradnju. No, ja sam smatrao, a smatram i danas, da je bolje imati monitoring do ulaska u Uniju, nego ući – da tako kažem – uvjetno, pa i dalje biti pod monitoringom.
Jedno, međutim, svi politički čimbenici u Bosni i Hercegovini moraju shvatiti. Ući u Uniju, to znači prihvatiti određena pravila ponašanja. I o tome nema rasprave. Unija je klub, kao i svaki drugi klub, i ona ima svoja pravila. Novi član mora ih prihvatiti. To prihvaćanje, a to moram osobito naglasiti, ide postupno i mora biti dobro pripremljeno, u suprotnome novi član doživljava nepotrebne, ali i neugodne šokove.
Dakle, za ulazak u Uniju, pa i za same pregovore, mora se dobro pripremiti. Hrvatska je spremna da svoja iskustva na tome polju podijeli sa svima u regiji, pa tako i s Bosnom i Hercegovinom. A što se samih pregovora tiče, i tu treba razumjeti jednu specifičnost. To i nisu pravi pregovori, jer jedna strana daje svoj okvir, a druga taj okvir mora prihvatiti. Dakle, ne pregovara se o onome što će se napraviti, nego kako će se i kada napraviti. I tu od vještine nacionalnih pregovarača ovisi hoće li ulazak u Uniju većina građana doživjeti kao udarac, ili kao blagodat, hoće li biti dogovoreni neki izuzeci, neke poštede ili neke odgode. Cilj političke elite u zemlji kandidatu mora biti da njezini građani Uniju dožive kao polugu u nastojanju da se ostvari brži razvoj, odnosno da se – narodski rečeno – bolje živi. Činjenica je da do sada ni jedna zemlja koja je u Uniju ušla, nije izrazila želju da iz nje izađe. A to nešto govori!
Mada bi bilo pogrešno ulazak u Uniju prikazivati u smislu da će nakon toga „teći med i mlijeko“. Uvijek, neminovno, najprije dolazi kraće razdoblje prilagođavanja, praćeno poskupljenjima i problemima, ali nakon toga počinju se osjećati pogodnosti što ih Unija donosi – od otvorenih granica, preko slobodnog protoka roba, kapitala i radne snage, pa u konačnici do zajedničke valute. Republika Hrvatska spremna je svakoj zemlji regije koja želi ući u Uniju staviti na raspolaganje svoja iskustva i znanja stečena u pristupnim pregovorima i u preuzimanju pravnih stečevina Unije. Mi stojimo na takvoj poziciji iz vrlo jednostavnoga razloga. Ne samo da nije u našem interesu, nego je izravno u suprotnosti s našim interesima, da se Schengenska granica uspostavi na našim granicama sa susjednim zemljama.
Drugim riječima, mi ne želimo da ujedinjena Europa završava na našim granicama, jer su dobri i razvijeni odnosi s našim susjedima naš i politički, ali i gospodarski interes. Ostvarivanje toga interesa bilo bi dovedeno u pitanje, kada bi nas od Bosne i Hercegovine, od Srbije, kao i od Crne Gore dijelila Schengenska granica.
Što se Bosne i Hercegovine tiče, moje je mišljenje – a moram sada paziti da ne uđem na skliski teren miješanja u unutarnje poslove druge države, mada ne zaboravljam ni činjenicu da je Hrvatska supotpisnica Daytonskih sporazuma – moje je, dakle, mišljenje da bi prije svega trebalo ustavnim promjenama, odnosno novim ustavom osigurati da Bosna i Hercegovina postane funkcionirajuća, demokratska država u kojoj će se pripadnici sva tri konstitutivna naroda osjećati jednako dobro.
Drugim riječima potrebno je da se svaki Hrvat, svaki Bošnjak i svaki Srbin u svakome trenutku i u svakome djeliću Bosne i Hercegovine osjeća potpuno ravnopravno. O potrebi očuvanje cjelovitosti Bosne i Hercegovine neću trošiti riječi. Rekao sam već da ostanak Visokoga povjerenika ne vidim kao prepreku za dobivanje statusa kandidata, ali kada se ozbiljno krene prema ujedinjenoj Europi, onda se prisutnost međunarodne zajednice svakako mora smanjiti, odnosno međunarodna zajednica mora prestati biti čvrsti i jedini djelotvorni jamac unutarnje stabilnosti zemlje. Sudbinu zemlje moraju u doslovnom smislu riječi uzeti u ruke njezini građani i njihovi demokratski izabrani predstavnici.
Republika Hrvatska i tu je spremna pomoći. Zapravo, mi u tome pomažemo još od godine 2000., kada smo jasno rekli da nemamo nikakvih pretenzija ni prema jednome dijelu susjedne države i kada smo Hrvatima u Bosni i Hercegovini poručili da je to njihova domovina i da svoju politiku moraju koncipirati u Sarajevu, a ne očekivati da njihovu politiku vodi Zagreb. Volio bih da sam čuo takvu poruku iz Beograda, izrečenu na adresu Srba u Bosni i Hercegovini. Bojim se, da je do sada nisam čuo.
To, svakako, ne znači da nismo zainteresirani za sudbinu Hrvata u Bosni i Hercegovini i da im nećemo i dalje pomagati u očuvanju njihovoga nacionalnoga bića. Hoćemo svakako, ali – nikada na račun održivosti Bosne i Hercegovine. Tu moram dodati još nešto: mada nam Daytonski sporazumi daju to pravo, mi svjesno odustajemo od posebnih odnosa s entitetima, jer nam je prioritetni interes cjelovitost susjedne države. A duboko sam uvjeren da je to interes i njezinih građana, uključujući Hrvate.
Evo, to bi bile osnovne natuknice na zadanu temu. Rezimirat ću: europsko ujedinjavanje jedinstveni je poduhvat u kojemu sve zemlje regije moraju naći svoje mjesto – zbog sebe, ali i zbog stabilnosti regije. Hrvatska će, u sklopu svoje suradnje s Bosnom i Hercegovinom, učiniti sve što može da pomogne nama susjednoj i prijateljskoj zemlji da krene svojim europskim putem i da ga uspješno dovrši.
Hvala na pozornosti!