Gospodine predsjedavajući Opće skupštine,
Gospodine glavni tajniče Ujedinjenih naroda,
Vaša Veličanstva,
Vaše ekselencije - predsjednici, premijeri i ministri,
Gospođe i gospodo,

Kada sam prije sedam godina prvi puta stao za ovu govornicu da bih se predstavnicima država svijeta obratio u ime Republike Hrvatske, svoj sam govor započeo riječima: vrijeme istječe.
Nisam ni pomišljao da ću poslije punih sedam godina morati ponoviti te iste riječi, samo s još većom urgentnošću. Ali, prilike u kojima živimo, problemi s kojima se suočavamo i naša nesposobnost, ili nedovoljna sposobnost da ih rješavamo, tjeraju me da i danas s ovoga mjesta kažem: vrijeme istječe!
Kada smo održali milenijsko zasjedanje, obilježavajući ulazak u novo stoljeće i tisućljeće, formulirali smo i naše milenijske ciljeve. Identificirali smo ono na čemu treba raditi, utvrdili smo ono čemu treba težiti. I to je u redu.
Nije, međutim, u redu da ostvarivanje tih milenijskih ciljeva ne ide onim tempom i onako kako bi trebalo, kako bi zapravo moralo – ako želimo da sve to ima nekoga smisla. Kasnimo, i zato upozoravam: vrijeme istječe! Ako je neka svjetska institucija pokazivala sluha za probleme zemalja u razvoju, ako su se negdje čuli glasni i opravdani zahtjevi da se zaustavi raslojavanje svijeta na one koji imaju i one koji nemaju, onda je to bilo upravo ovdje – u Ujedinjenim narodima.
I osobno sam sudjelovao na zasjedanjima i konferencijama koje su se time bavile, a opetovano sam upozoravao kako je nerazvijenost – uz neravnopravnost u međunarodnim odnosima i neriješene regionalne krize – jedan od generatora globalnoga terorizma.
Ipak, nerazvijenost i siromaštvo i dalje pritišću velike dijelove čovječanstva, a do sada preferirane metode borbe protiv terorizma pokazale su se nedovoljno djelotvornima, ponekada i kontraproduktivnima.
I ovdje kasnimo, i ovdje vrijeme istječe!
Željeli smo i želimo ovu našu, doista našu organizaciju osposobiti za bolje i svrsishodnije djelovanje u današnjim uvjetima.
Drugim riječima: mi želimo reformirati Ujedinjene narode. Želimo ih pretvoriti iz odraza svijeta kojega više nema i njegovih potreba, u instrument očuvanja mira, uspostavljanja stabilnosti i osiguranja razvoja u svijetu u kojemu živimo danas i u kojemu će živjeti generacije što dolaze. Svojom kandidaturom za nestalnu članicu Vijeća sigurnosti, Hrvatska želi potvrditi svoju privrženost svjetskoj organizaciji i svoju spremnost da sudjeluje u njezinome reformiranju.
Ne želim zloupotrebljavati vrijeme koje mi je na raspolaganju, kako bih lobirao za tu našu kandidaturu. Naša djela govore umjesto naših riječi. A naša djela su: uspješna borba za nacionalnu samostalnost, usprkos nametnutome ratu; završetak te borbe na miran način, upravo u suradnji s Ujedinjenim narodima; hrabro suočavanje s prošlošću i nezatvaranje očiju pred istinom o njoj; građenje dobrih odnosa sa svim susjedima, uključujući i one s kojima smo bili u ratu.
Zatim, promicanje modela mirnog rješavanje sporova uvijek i svuda; sudjelovanje u 15 mirovnih misija Ujedinjenih naroda, što Hrvatsku danas dovodi na sam vrh zemalja čiji se vojnici pod plavom zastavom bore za mir; ali naglašavam: samo onih misija pod mandatom svjetske organizacije. Ukratko: kandidiramo kao zrela evropska demokratska zemlja, privržena ciljevima Ujedinjenih naroda i mislim da ništa više o tome ne trebam reći. Tu privrženost, rekao sam već, demonstriramo i potporom reformi svjetske organizacije.
No, i u ostvarivanju toga ne samo plemenitoga, nego i nezaobilaznoga cilja, mi kasnimo. Čuju se već, i iz naših redova, glasovi kako se treba Ujedinjenih naroda odreći. Vremena za akciju je sve manje.
Stoga i ovdje moram ponoviti: vrijeme istječe!
Mnogo se puta u desetljećima što su iza nas pod ovom kupolom raspravljalo o potrebu uspostavljanja novih međunarodnih odnosa – i političkih, i gospodarskih.
Osnova tih novih odnosa može biti samo puna ravnopravnost. Istina je da veliki i moćni imaju i veću odgovornost, ali istina je i to da nitko, ponavljam: nitko, ne može i ne smije imati veća prava, a još manje smije takva prava prisvajati silom. Baš kao što se nikome njegova prava silom ne smiju osporavati.
To vrijedi kako za globalne odnose, tako i za regionalna zbivanja. Na žalost, sila je u međunarodnim odnosima i dalje prisutna, a na evropskome kontinentu svjedoci smo opasnih znakova mogućeg obnavljanja utrke u naoružanju.
Takav trend treba zaustaviti, takvo stanje treba promijeniti. Vremena nema mnogo. Kažem zato još jednom: vrijeme istječe! Udovoljavajući potrebama često nekontroliranog razvoja ne samo najrazvijenijih, a posebno - popuštajući pred agresivnim zahtjevima kapitala, vođenog isključivo interesom, a nikako socijalnom komponentom, pristali smo na to da osudimo milijune ljudi na smrt - zbog gladi i nedostatka osnovne medicinske zaštite, a stotine milijuna ljudi na golo preživljavanje bez ikakve perspektive – zbog neimaštine.
No, uništavajući prirodu ugrozili smo i sam opstanak sviju nas. Promjena klime i globalno zatopljavanje tek su jedan, doduše svima najvidljiviji, pokazatelj stanja o kojemu govorim. Sastanak o globalnome zatopljavanju, održan ovdje prije tri dana, potvrdio je kako smo svi postali svjesni opasnosti s kojom smo suočeni.
Oni koju tu realnu i svakodnevno vidljivu opasnost potcjenjuju, pa čak i poriču, morat će se suočiti s istinom. U toj istini već živimo! Treba djelovati, i to brzo, usklađeno i odgovorno. Treba djelovati u interesu sviju, pa čak i onda ako je to trenutno protiv interesa nekih.
Jer, vrijeme opasno istječe!
Mi se nismo i ove godine okupili u Općoj skupštini da bismo, svatko iz svoje perspektive, opisali svijet u kojemu živimo i naše neposredno okruženje. Mi nemamo mandat da samo dijagnosticiramo.
Naš nam mandat nalaže i da liječimo, da mijenjamo, da popravljamo. Svojom vanjskom politikom utemeljenom na vrijednostima Evropske unije u koju će uskoro ući, ali i protkanom željom da razvija dobre odnose sa svima koji takve donose žele s njome, Republika Hrvatska pokazala je na djelu i svijest o tome da vremena za čekanje nema, ali i sposobnost da djeluje, da pokreće stvari u pozitivnom smjeru – u vlastitome interesu, ali i u interesu drugih.
Svijet u kojemu živimo je jedan. Njegova je sudbina u našim rukama. U tome svijetu ima mjesta za sve nas. Ali, ovo smije, može i mora biti samo svijet ravnopravnih, samo svijet onih koji će imati ne samo jednaka prava, nego i jednake šanse, koji će znati da nitko – ma kako velik i jak bio – ne može sam i samo za sebe, ali da svi zajedno možemo - i to ne samo promijeniti svijet u kojemu živimo. Zajedno mi ga možemo i spasiti i sačuvati za one koji dolaze iza nas.
Ali – ne zaboravimo: vrijeme istječe!
Hvala!