Cijenjeni gosti i uzvanici,

poštovani predstavnici jasenovačkih zatočenika,

uvaženi borci – antifašisti,

gospođe i gospodo,

Okupili smo se ovdje, na mjestu nekadašnjeg ustaškog logora smrti – Jasenovca, kako bismo prisustvovali otvorenju Muzeja i Obrazovnog centra koji bi budućim posjetiteljima trebali pomoći da shvate što se ovdje događalo i zašto se događalo. Muzej ćemo tek razgledati, dakle ja o novome postavu ne mogu govoriti, jer ga nisam vidio.

Mogu, međutim, reći što od svakoga postava u Jasenovcu i od svakoga muzeja u Jasenovcu očekujem. Ja, zapravo, moram reći što očekuje hrvatska država. Naime, interes je i nezaobilazna potreba ove države - današnje, evropske Hrvatske, da mlada generacija i sve generacije što će slijediti saznaju zašto je Jasenovac postao sinonim zločina, zašto – s pravom – kažemo da je tzv. Nezavisna Država Hrvatska bila zločinačka tvorevina.

Ukratko: mjera, i to jedina mjera uspješnosti jasenovačkoga muzeja sadržana je u pitanju: hoće li neinformirani 15-godišnjak poslije obilaska shvatiti što je bio Jasenovac i hoće li pojmiti karakter režima koji je taj jasenovački logor uspostavio?

Ponavljam: po tome i samo po tome moći ćemo prosuditi odgovara li muzej što se danas otvara - svojoj svrsi.

Ovo jest muzej, ali ovo nije, ne može i ne smije biti muzej kao bilo koji drugi. Ovo čak ne može biti ni muzej kao što su muzeji holokausta u Jeruzalemu i Washingtonu. Jer, mi stojimo na poprištu zločina i između onoga što je ovdje ponuđeno na uvid posjetiteljima i onoga što se ovdje događalo u danima Drugoga svjetskog rata mora postojati jasna, organska veza.

Ako postoji mjesto u Hrvatskoj, gdje ne smije biti ni najmanje sumnje o tome, kako današnja Hrvatska gleda na ono što se događalo u vrijeme Drugoga svjetskog rata, onda je to mjesto ovdje – u Jasenovcu.

Ako postoji mjesto na kojemu nema ni najmanjega prostora za relativiziranje ili umanjivanje zločina počinjenih pod krinkom hrvatskoga imena, genocida i holokausta, onda je to ovdje – u Jasenovcu.

A ako postoji jedno mjesto na kojemu se o zločinima ustaške nazovi-države mora informirati, onda je to mjesto – Jasenovac. Da budem do kraja jasan: ovaj muzej ne smije počinjene zločine samo ilustrirati, on o njima mora informirati – cjelovito i pošteno.

Upravo stoga usudit ću se reći kako ovdje, mada imamo posla s institucijom koja nosi ime muzeja, kanoni struke - u smislu uređivanja muzeja – vrijede samo uvjetno i u ograničenom obujmu. Ovdje smije i mora važiti jedno, jedino pravilo: pravilo informiranja neinformiranih, prosvjećivanja zavedenih, konfrontiranja s onima koji povijest žele revidirati.

Ovdje smije važiti samo jedan, jedini zakon, a to je zakon istine!

Jasenovac ne smije biti ni poprište, a ni povod bilo kakvim raspravama o zločinačkom karakteru nacizma, fašizma i – slijedom toga – ustaštva. Taj je karakter povijesno utvrđen, a na mjestima poput Jasenovca on je na najstrašniji mogući način nepovratno potvrđen. Pri tome ne smijemo zaboraviti kako je Jasenovac bio tek jedan od brojnih logora ustaškoga režima, tek jedno od brojnih gubilišta Srba, Židova, Roma i Hrvata – antifašista, kao i svih drugih koji tome režimu nisu bili po volji.

Svih njih i baš ovim redom.

Na žalost početkom devedesetih godina Hrvate se u otporu agresiji i nametnutome ratu dijelom nastojalo mobilizirati i homogenizirati upravo na osnovama koketiranja s ustaštvom. U tome smislu i povijest je u školskim knjigama bila podvrgnuta najgrubljoj reviziji. Tada počinjene pogreške ispravljamo još i danas, a u svijesti onih koji su se formirali baš u tim godinama morat ćemo pogrešne predodžbe korigirati još dugo.

Muzej i Obrazovni centar u Jasenovcu u tome imaju i imat će ključnu ulogu. Upravo zato s onime što je do danas urađeno, posao nije završen. Dapače: ja tvrdim da je posao tek počeo. Sada valja nadograđivati i dopunjavati, sada treba ono što je propušteno - nadoknađivati, a ono što nije napravljeno kako treba – ispravljati.

Pred autorima postava i pred Upravom Jasenovca stoje, dakle, veliki i odgovorni zadaci. A pred državom i njezinim institucijama, pa i pred cijelim društvom, uključujući vjerske organizacije, stoji ne manje važan zadatak: da im pomažu u njihovome radu i da nadziru ispunjava li Jasenovac svoju osnovnu namjenu. Ta je namjena da današnjoj mladoj generaciji i onima što će slijediti objasni kako istinsko „hrvatstvo“ nikada nije bilo isto što i „ustaštvo“ i kako je povijest četiri godine tzv. Nezavisne Države Hrvatske, od početka do kraja, bila kronika bezumne, ali organizirane orgije ubijanja.

Mlade koje se navodilo da pjevaju i pjesme o ustaškim koljačima, pa i o zapovjedniku Jasenovca i „njegovim mesarima“ treba spasiti od zamke slijepe mržnje - neizbježnog pratitelja rasizma, netolerancije i ksenofobije.

Treba ih spasiti od povođenja za uzorima koje je vrijeme ne samo pregazilo, nego je i nesporno dokazalo njihovu neodrživost.

Treba ih spasiti od toga da zbog nepoznavanja onoga što je bilo, prirede reprizu onoga što više nikada ne smije biti.

To je svrha Jasenovca i samo to smije biti svrha Jasenovca. Nadam se da tako i jest, ili da će u najmanju ruku uskoro biti.

Hvala!