Gospodo predsjednici,

premijeri i ministri,

gospođe i gospodo,

Drago mi je što vam se mogu obratiti na sastanku na vrhu zemalja sudionica Procesa suradnje u jugoistočnoj Europi. Kao što znate, Republika Hrvatske ima status promatrača i to je i razlog zbog kojega do sada na ovakvim susretima nije bila zastupljena na najvišoj razini. No, imajući u vidu procese koji se odvijaju u našoj regiji i njihovu važnost, smatrao sam da ne treba robovati formalnim razlozima i zato sam danas ovdje.

Proces suradnje u jugoistočnoj Evropi okuplja zemlje različite povijesti, različitih tradicija, zemlje koje pripadaju različitim kulturnim krugovima. A ako pogledamo nedavnu prošlost, ustanovit ćemo da su se ovdje okupile zemlje koje su ne tako davno pripadale sučeljenim vojno-političkim savezima, kao i zemlje koje su nezavisnost stekle tek u proteklom desetljeću, i to nakon oružane konfrontacije što je ostavila ne samo duboke tragove, nego i posljedice koje ćemo uklanjati još godinama.

Moglo bi se, dakle, učiniti da sve govori u prilog tezi: mi smo različiti, bili smo na suprotstavljenim stranama, vodili smo ratove i bolje je da svatko ide svojim putem, ne osvrćući se na druge, pa čak i bježeći od njih. Kažem: moglo bi se učiniti da bi tako bilo najbolje, ali - nije! Naime, ima nešto što nas povezuje i što nas upućuje na suradnju.

Prije svega, svi smo mi smješteni u istom dijelu Europe, u istoj regiji. Može se to nekome sviđati, ili ne, ali regija jest faktor povezivanja, a iz regije pobjeći ne možemo. I, drugo, svi mi imamo isti strategijski cilj, pri čemu su ga neke zemlje već ostvarile, neke su mu relativno blizu, a neke tek trebaju dokazati sposobnost njegova ostvarivanja. Govorim, naravno, o članstvu u euro- atlanskim integracijama.

Drugim riječima, zemljopisni razlozi, iako ne i samo oni, upućuju nas na suradnju, a činjenica da zemlje sudionice Procesa suradnje u jugoistočnoj Europi ili već imaju svoje mjesto u ujedinjenoj Europi, ili ga žele dobiti, čine tu suradnju upravo imperativnom. Nelogično bi, naime, bilo da netko kandidira za člana ujedinjene Europe, a pri tome ili ne želi, ili nije sposoban ostvarivati suradnju sa svojim neposrednim susjedima i u onom dijelu Europe, gdje je lociran.

Povrh svega, a to se odnosi na države, proizašle iz bivše Jugoslavije, nedavni ratovi sa svim svojim posljedicama, moraju biti prevladani. Gledano u širim europskim okvirima, oni moraju dobiti mjesto i dimenziju krajnje tragične epizode, ali ipak samo epizode, koja je - na žalost - bila neminovna jer je tadašnji režim u Srbiji svim sredstvima, uključujući otvoreni rat, pokušavao spriječiti ostvarivanje prava na samoopredjeljenje ostalih republika nekadašnje jugoslavenske federacije.

I, da ne zaboravim, svi smo otprilike na istom stupnju razvoja.

Prilike u regiji počele su se korjenito mijenjati početkom devedesetih godina prošlog stoljeća. Ne samo da je u nepovrat otišao socijalistički sustav, svojstven - mada u različitim oblicima - većem broju zemalja regije, ne samo da je raspuštanjem Varšavskog pakta jugoistočna Europa prestala biti poprištem blokovske konfrontacije, nego je raspadom Jugoslavije promijenjena i politička karta ovog dijela Europe i svijeta. Promjene koje su tada započele primiču se sada, poslije dogovora o budućem karakteru odnosa između Srbije i Crne Gore, svojem kraju.

Nije još sve dorečeno i nije još sve ni definirano. No, mislim da ne griješim, ako kažem da su postavljeni prilično solidni temelji za novo razdoblje što će biti obilježeno međusobnom suradnjom u regiji u funkciji što bržeg i tješnjeg povezivanja s Europom, pri čemu načelo individualnog uključivanja u ujedinjenu Europu neće ni u jednom trenutku i ničim biti dovedeno u pitanje.

Naš razvoj i naša suradnja imaju nekoliko zajedničkih nazivnika, odnosno nekoliko elemenata bez kojih bi o tome razvoju i o toj suradnji bilo potpuno iluzorno govoriti. Svi smo se mi opredijelili za demokraciju. Naravno, to ne smije ostati samo verbalno opredjeljenje, nego mora postati način života. To onda podrazumijeva izgrađivanje pravne države i uspostavljanje vladavine prava, te vođenje takve vanjske politike koja je zasnovana na uspostavljanju mira i stabilnosti - u regiji, u Europi i u svijetu.

Imajući u vidu naše specifične prilike, želim precizirati da se demokracija, odnosno stupanj njenog razvoja, ne može ocjenjivati samo i isključivo na osnovi broja održanih izbora. To jest značajan pokazatelj, ali nikako jedini. Barem je isto tako važno, a ako govorimo o redu prioriteta možda i važnije, djelotvorno se boriti protiv korupcije, protiv selektivne primjene zakona, protiv zloupotrebe medija koji se, ako im ne izborimo položaj svojstven medijima u razvijenim demokracijama, mogu pretvoriti u ubojito oružje u rukama onih koji bi demokraciju vrlo rado zamijenili autokracijom.

Upravo da bi se stvorili uvjeti, ili da bi se u najmanju ruku olakšalo stvaranje situacije pogodne za realiziranje svega toga, stvoreni su i Proces suradnje u jugoistočnoj Europi i Pakt stabilnosti. I Proces, i Pakt imaju u osnovi isti cilj - promicanje regionalne suradnje kao osnove za građenje i učvršćivanje demokracije, za uspostavljanje stabilnosti, za utvrđivanje mira u ovom dijelu svijeta i, a to se nikako ne smije zaboraviti, za približavanje ujedinjenoj Europi onih zemalja regije koje tome tek teže.

Pri tome treba jasno i određeno reći kako između regionalne suradnje i uključivanja u Europsku uniju nema nikakve suprotnosti. Naprotiv: regionalna suradnja, odnosno sposobnost za njeno uspostavljanje i razvijanje jedan je od kriterija za procjenjivanje zrelosti zemalja regije za pristupanje ujedinjenoj Europi. Drugim riječima: prihvaćanje regionalne suradnje približava nas Europi u kojoj smo, doduše, svi mi već i sada, ali samo zemljopisno. Odbojnost prema regionalnoj suradnji ujedinjenu Europu kao naš proklamirani cilj čini sve daljom i teže dostupnom.

Regionalne inicijative, ma kako se zvale i ma kako bile koncipirane, ne bi nikada trebalo dovoditi u poziciju međusobnog konkuriranja, a zemlje regije isto tako ne bi valjalo stavljati u situaciju da se između njih opredjeljuju. Ako je osnovni cilj isti, a - jest, onda umjesto konkurencije treba uspostaviti zajedništvo u akciji. To neće štetiti nikome, a može koristiti svima!

Od svih regionalnih inicijativa, bile one institucionalizirane ili ne, valja očekivati i tražiti operativnost, ali i vizionarstvo. Hoću reći da one moraju biti u funkciji svakodnevne politike, u funkciji rješavanja svega što percipiramo kao probleme s kojima se susrećemo na dnevnoj osnovi, ali da u isto vrijeme moraju demonstrirati i sposobnost trasiranja strategijskih pravaca regionalne politike u budućnosti.

Dosta je bilo ratova! Dosta je bilo ubijanja i razaranja! Ujedinjena Europa ne treba članice koje produciraju nestabilnost i prijete ratnom opasnošću, kao smrtonosnim virusom koji lako može zahvatiti i druge. Ujedinjena Europa s otvorenim granicama isključuje ratove za teritorije. Vjerujem da svi mi dijelimo to saznanje i opredjeljenje.

U tom kontekstu držim da značajan doprinos stabiliziranju regije daju sporazumi kojima su okončani sukobi u Makedoniji, kao i nedavni izbori za parlament i predsjednika na Kosovu. Osobito je, mislim, značajan sporazum o utvrđivanju karaktera budućih odnosa između Srbije i Crne Gore. Rješenje do kojega se došlo možda nije idealno, ali mi se čini da je u postojećim okolnostima bilo jedino moguće. Uvjeren sam da će to shvatiti i oni koji mu se danas još opiru.

Što se Republike Hrvatske tiče, spremni smo na normalne odnose sa svim svojim susjedima i sa svim zemljama regije. Pri tome prošlost valja prepustiti povjesničarima, a odgovornost za zločine počinjene u nedavnim ratovima treba individualizirati, kako bi se izbjeglo kolektivno optuživanje naroda. Slijedom toga, zločincima kao osobito zaštićenim osobama, nije mjesto u našim državama, nego u sudnici Međunarodnog suda u Haagu.

«Ubojice su među nama», bilo je ime filma što se bavio problemom nacističkih ratnih zločinaca koji su bili na slobodi poslije završetka Drugog svjetskog rata. Ubojice su među nama, to je na žalost danas još dio naše stvarnosti, ali to ne smije biti naša budućnost, ako želimo da ta budućnost bude europska.

Čvrsto sam uvjeren da nerješivih problema u regiji nema. Da, problema ima, ali njihovo je rješavanje isključivo stvar političke volje. Držim da trebamo otvarati i unapređivati suradnju na svim područjima na kojima je to moguće već u ovom trenutku. Time će se stvoriti povoljna atmosfera u kojoj ćemo moći prići rješavanju problema koji objektivno postoje, a koje ćemo tada na obostrano zadovoljstvo i ne zanemarujući ničije interese, i riješiti.

Podupiremo regionalne inicijative, svjesni toga da je regionalna suradnja put za ostvarivanje našeg priključka na ujedinjenu Europu. U isto vrijeme ona je i sredstvo zadovoljavanja i ostvarivanja određenih interesa, u prvom redu gospodarskih, svake pojedine zemlje regije. Pozdravljamo angažman međunarodne zajednice, naglašavajući njegovu ulogu u prošlosti i njegovo značenje u neposrednoj budućnosti.

Neka «demokracija», «stabilnost», «mir» i «suradnja» budu ključni elementi našeg djelovanja u razdoblju što je pred nama.

Ne ispuštajući ni u jednom trenutku iz vida nacionalne, odnosno državne interese svojih zemalja, ustrajući na individualnom pristupu euro-atlanskim integracijama, krenimo putem intenzivnijeg razvijanja međusobne suradnje. To će nam pomoći u rješavanju problema s kojima smo danas još suočeni unutar svojih država, ali i u međudržavnim odnosima. No, to će nam pomoći i da pojam Balkana kao «bureta baruta» definitivno predamo povijesti, te da demonstrirajući sposobnost međusobne suradnje dokažemo zrelost za priključivanje ujedinjenoj Europi.

Mislim da je to ono što želimo.

Uvjeren sam da to i možemo!

Hvala.