Gospodine Schmitz,

gospođe i gospodo,

cijenjeni sudionici i gosti,

Sa zadovoljstvom sam prihvatio poziv Zaklade Konrad Adenauer da kažem nekoliko riječi na početku savjetovanja na temu «15 godina tranzicije u jugoistočnoj Europi – odgovornost i utjecaj medija». Tema je zanimljiva, intrigantna i iznad svega – važna.

Ovako, kako je formulirana, tema kojom ćete se baviti je regionalna. Dopustit ćete mi, međutim, da u svojim razmišljanjima što ih danas želim podijeliti s vama, budem više lokalno obojen, odnosno da govorim u prvome redu na osnovi hrvatskih iskustava. Neću ipak bježati ni od općih konstatacija koje se, vjerujem, odnose manje-više na cijelu regiju.

Strancima, i institucijama, i pojedincima, često je teško shvatiti, a još teže prihvatiti da je bivša Jugoslavija bila bitno različita od zemalja tzv. realnog socijalizma, dakle od zemalja istočnog bloka. Moram to reći zato što su nam ponekada i od dobronamjernih bili nuđeni, a – istini za volju – u nekim slučajevima i na nas primijenjeni, gotovi modeli, skalupljeni na osnovi iskustava istočno-europskih zemalja. A to nije ono što nam je trebalo!

Mi smo trebali modele izgrađene na osnovi naših konkretnih uvjeta i tako koncipirane da nam pomognu da iz tih, naših, uvjeta uspješno «preskočimo» u pluralizam i demokraciju. Na žalost, to jedva da smo kada dobili.

Naravno, bivša Jugoslavija u čijem je sklopu bila Hrvatska, nije bila demokracija zapadnoga tipa, u njoj su se na mnogim područjima provodila ograničenja tipična za socijalistički sustav, ali u praktično svim sektorima imala je više slobode i više manevarskog prostora od bilo koje druge države istočne Europe.

            To, naravno, vrijedi i za medije. Možda bih trebao reći da to, osobito u posljednjem desetljeću postojanja Jugoslavije, vrijedi osobito za medije. Upravo su novinari bili ti koji su uporno i hrabro osvajali sve veće prostore slobode. Upravo su novinari bili ti koji su otvarali vrata demokraciji i pripremali javnost za demokratske promjene. Pamtim, na primjer, i danas priloge tadašnje Televizije Zagreb koji su objašnjavali ulogu sindikata u pluralističkom, demokratskom društvu, ili mjesto i ulogu medija u takvom društvu, te povezanost, odnosno odijeljenost medija i medijskih ljudi na jednoj strani i politike na drugoj.

Demokratske promjene bile su, na žalost, u ne malom broju slučajeva praćene nimalo demokratskim kadrovskim potezima, odnosno da upotrijebim grublju riječ: čistkama. Nametnuti rat pružio je prikladni okvir za to. Nije to bilo ograničeno na medije, ali je u medijima, uz policiju, možda bilo najizraženije. Ljude se micalo na osnovi nacionalnog ključa i na osnovi njihovih navodno anti-hrvatskih svjetonazora. Ja vrlo svjesno upotrebljavam izraz: micalo. Otkaza nije bilo puno, barem ne u ključnim medijima, ali nalazilo se načina da se ljude doista makne, ili da ih se navede na to da se sami maknu.

Meni nije nimalo drago što to moram reći, ali istina je ovo: u to je vrijeme Hrvatska bila suočena s pravim i opasnim neprijateljima, ali je i sama nekim potezima proizvodila dodatne neprijatelje. U novinarstvu bilo je zanemarivo malo onih koji su otvoreno prešli na stranu pobunjenika, odnosno agresora. No, i u tom malom broju bilo je pojedinaca koji su naprosto možda bili otjerani na drugu stranu.
Konvertitstvo se nagrađivalo, a dosljednost kažnjavala.

Znanje nije bilo na cijeni, ono je ustupilo mjesto spremnosti da se vjeruje.

Kada to kažem, ja nikome ne odričem pravo da se mijenja, niti svaku tvrdoglavost proglašavam vrlinom. Jednako tako, ni spremnost na bespogovorno prihvaćanje i zastupanje novih vrijednosti, ili onoga što se takvim vrijednostima smatra, ne držim samim po sebi pogrešnim.

Činjenica je, međutim, da je tada iz aktivnog novinarstva nestala, uz rijetke iznimke, cijela plejada novinara, ljudi čija se «krivnja» uglavnom svodila na to da su bili poznati u vrijeme prethodne države i u njezinome sustavu. Ti su ljudi imali dragocjeno profesionalno znanje i radno i životno  iskustvo za koje su mladi koji su došli na njihove pozicije – ostali prikraćeni. Neki od tih «otpisanih» našli su zaklon u rijetkim opozicijskim glasilima, neki su naprosto nestali iz novinarstva.
U tim i takvim, objektivno nepovoljnim uvjetima, počela je transformacija medijske scene u Hrvatskoj. Mediji su privatizirani, dobili su vlasnike, vlasnici su stvari postavili na način da zaštite svoju investiciju i da iz nje izvuku profit i glavnu je ulogu preuzeo bauk komercijalizma, odnosno senzacionalizma. Ako imamo na umu da je to sjeme senzacionalizma bačeno na tlo neznanja, odnosno nedovoljnog znanja i nedostatka profesionalnog pristupa, onda je plod što je iz toga niknuo mogao biti samo jedan: najprije gubitak svih kriterija, a potom zabrinjavajući pad kvaliteta, u konačnici – isprazna ekskluznost i senzacija pod svaku cijenu - umjesto pune i objektivne informacije.
Mediji pak koji nisu privatizirani, ostali su «pod kapom» države koja ih je počela smatrati svojim biltenima, ne samo očekujući od njih, nego tražeći nekritičko prenošenje određenih stanovišta i «friziranje» informacija, uvijek kada istinita informacija šefu države ili nekome iz vlade nije bila po volji. Govorim, naravno, o razdoblju do godine 2000., iako ni danas nismo lišeni pokušaja instrumentaliziranja medija u funkciji stranačke propagande, zaodjenute u prezentiranje vladinih stavova.
Ovdje moram napraviti digresiju, odnosno unijeti jednu posve osobnu notu. Znate, i predsjednik Republike čita novine i časopise, i predsjednik Republike sluša radio i gleda televiziju.

Znam da ću razočarati sve koji sada očekuju da se počnem tužiti na odnos ovog ili onog medija prema funkciji koju obnašam. U tu zamku neću upasti. Istina je da kao konzument informacija, kada pročitam neki članak ili odslušam, odnosno odgledam neku emisiju ili program, često sam sebi moram postaviti pitanje: a što se to zapravo dogodilo, jer ono što mi se nudi niti je potpuno, niti je objektivno.

Ali, nisam ja taj koji bi novinare morao učiti koji su osnovni elementi vijesti, ili kakva je razlika između vijesti i komentara.
Još manje mi pada na pamet da ovoga ili onoga počnem prozivati zbog toga što je u materijalu koji se putem medija nudi javnosti, nešto prenaglašeno, a nešto naprosto prešućeno, pri čemu ni uz najbolju volju ne mogu otkriti zašto. Niti ću postaviti pitanje na osnovi kojih to i kakvih kriterija nerazjašnjeno ubojstvo neke osobe postaje udarna vijest koja gura u drugi plan ili posve potiskuje iz medija događaj koji je možda na prvi pogled manje atraktivan, ali je društveno daleko značajniji.
Kažem: nije na meni da učim novinare osnovama njihova posla. Niti ću roniti suze zbog toga što kao prvi čovjek države dospijevam negdje u drugu polovinu ili pred kraj televizijskog dnevnika, ako imam sreću da nisam prebačen u polnoćni termin; ili na treću, petu ili ne znam koju stranicu dnevnih novina. Ne, to od mene nećete čuti!
Ali, kao izravno izabrani predsjednik imam pravo očekivati da će onima koji su me svojim glasovima doveli na poziciju šefa države biti pružena pravodobna, puna i objektivna informacija o tome što radim i kako radim. Oni na to imaju pravo, napokon oni financiraju medije, kupujući novine i časopise i plaćajući pretplatu.

A kao građanin ja imam pravo reći da uz časne izuzetke mediji ne zadovoljavaju moju potrebu da me istinito obavijeste o ključnim zbivanjima u svim sektorima života. Umjesto toga servira mi se divovska crna kronika, praćena neprekinutom rubrikom skandala i tračeva: tko s kime i tko protiv koga. Mediji su sve manje ogledalo života, oni umjesto toga u sve većoj mjeri prenose sliku života, kakav on nije, oni život pretvaraju u nešto slično televizijskim trakavicama, tzv. sapunicama.

Mislim da sam morao ubaciti ovu osobnu notu, jer sam njome jasnije mogao reći ono isto što bih inače rekao uobičajenim formulacijama, naime da mediji u tranzicijskim zemljama jugoistočne Europe, gledano u globalu, ne ispunjavaju zadaću koja bi ih činila potpornim stupom demokracije, što se u tim zemljama mukotrpno gradi. U grčevitom naporu da se u svemu odstupi od onoga «što je bilo», bez obzira na to je li to «što je bilo» imalo pozitivan, ili negativan predznak, pobjeglo se od ozbiljnih tema, analize su dobile stranačke boje, povijest se pretvorila u sredstvo za lansiranje krajnje dubioznih poruka i o prošlosti, i o sadašnjosti, komentari su zamijenjeni propagandnim porukama, a ulica i estrada prijete da zauzme mjesto onoga što se obično zove «društvo».
Naglašavam, da od ovakve slike postoje izuzeci, ali oni su doista na žalost upravo to – izuzeci.
Odgovornost medija je u svakom društvu, pa tako i u tranzicijskom, golema. Mediji stvaraju javno mnijenje. Ne kaže se bez razloga da se ono o čemu mediji nisu izvijestili, nije ni dogodilo. Mi smo, a sada mislim i na Hrvatsku, i na druge zemlje jugoistočne Europe, odnosno bivše Jugoslavije, ušli u predvorje demokracije s medijima i novinarima koji su bili spremni i više-manje sposobni ponijeti odgovornost da budu i vodiči i instruktori javnosti na njezinom putu u punu demokraciju.
Umjesto toga, najprije u ratu i uz rat, a potom u sklopu pogrešno shvaćenih medijskih sloboda, dobili smo ratno-huškačke, nerijetko rasističke biltene čiju tradiciju i danas nastavljaju neki sijači mržnje i netolerancije. Usput budi rečeno: krajnji je paradoks da takve medije u nekim slučajevima financijski pomaže vlada!

Potom nas je zadesilo tabloidizirano novinarstvo, vođeno jedino i isključivo željom da se nešto, bilo što, ima i objavi prvi, i da se to unovči.

Profit, a ne istina, postao je krajnji cilj vlasnika medija.

Famozni «izvor» potisnuo je, zapravo istisnuo novinarsku analizu.

Ekskluzivna informacija, ma kako minorna, zamijenila je pravo istraživačko novinarstvo, a ono što se danas na ovim prostorima kiti tim imenom, zapravo je često samo neutemeljeno optuživanje i prozivanje.
I opet kažem: čast iznimkama, ali one samo potvrđuju pravilo.
Dobili smo tako medijsku scenu na kojoj su odgovornost i etičnost gotovo nepoznati pojmovi. Dobili smo medijsku scenu kojom caruju pronositelji skandala i poznavatelji podzemlja, političkog i onog drugoga - umjesto novinara od imena i ugleda čija se riječ sluša, čijim se informacijama vjeruje i čija se mišljenja uvažavaju.
Da se razumijemo: ja nisam protiv šarolikosti medijske scene. Ja nisam protiv pluralizma i oblika i sadržaja koji se nude. Ja nisam protiv medija koji se bave tzv. lakšim temama.
Ja sam za odgovorne medije, za medije u kojima će i vlasnici, i novinari biti svjesni svoje uloge i odgovornosti koja iz te uloge proizlazi. Ja sam za novinarstvo u kojemu laž neće zamijeniti istinu, u kojemu činjenice neće ustupati mjesto konstrukcijama.
I još nešto: ja sam za profilirane medije. U svakoj demokratskoj zemlji, govorim o etabliranim demokracijama, dobro se zna koje su novine, koji politički tjednici bliski vladi ili oporbi, odnosno ovoj ili onoj političkoj opciji. To dolazi do izražaja u stanovištima što ih zastupaju. Ali, to se ne ogleda i to ne smije doći do izražaja kroz manipuliranje činjenicama.
Činjenice su, kako se to običava reći, svete. Gledišta koja će biti obojena političkim bojama, ili naprosto subjektivna, imaju svoja mjesta u komentarima koji se objavljuju pod imenom i prezimenom i koji se nikada, ponavljam: nikada ne smiju «podvaljivati» u vidu informacije.
Privatizacija medija, onako kako je provedena, samovolja i nedodirljiva pozicija vlasnika koji sve podređuju komercijalnom uspjehu, donijeli su nam hrpu šarenih i uglavnom na prvi pogled privlačnih medija koji nude neobaveznu zabavu, svijet estrade i nazovi-biznisa, prividne slobode što su često s onu strane granice osnovnog morala. S druge strane, preostali nacionalni javni mediji, nekada državni, ne uspijEuaju se pretvoriti u ono što su javni mediji u demokratskim sustavima. Kod nas oni su, ne moram doista imenovati na koga mislim, pričuvna bojna vlasti, u pravilu: vlade, a istodobno trče utrku s komercijalnim medijima, utrku koju moraju izgubiti.
Znači li to da su «sve lađe potonule», da je sve propalo, da smo na medijskom planu upali u situaciju iz koje nema izlaza? Nikako!
Izlaz je u vraćanju profesionalizma i profesionalne etike, u njihovom postavljanju, ako hoćete – na pijedestal.
Izlaz je u profiliranju medija.

Izlaz je u vraćanju odgovornosti za javno napisanu i izgovorenu riječ, odgovornosti za manipuliranje slikom, zvukom i rječju, odnosno za njihovu zloupotrebu.
Izlaz je u tome da ponovo naučimo cijeniti istinu i sankcionirati laž i poluistinu.
Izlaz je prije svega u tome da smognemo hrabrosti i suočimo se sa stvarnom slikom medijske scene koju imamo, kao i sa svim njezinim konzekvencama. Drugi je korak da kroz profesionalnu naobrazbu i kroz prihvaćanje u svakodevnom ponašanju pravila profesionalne etike stvorimo uvjete za postavljanje na scenu ako ne novih, a onda svakako drugačijih medija. Mislim na medije koji će promovirati osnovne vrijednosti društva kojega se trudimo izgraditi, društva u kojemu tražimo i u kojemu jedino i možemo naći našu budućnost.
Vjerujte mi, i takvi mediji mogu biti itekako atraktivni!
U tome kontekstu mislim da savjetovanja poput ovoga mogu odigrati neprocjenjivu ulogu. Zaklada Konrad Adenauer i ovoga je puta pokazala izuzetnu umješnost u odabiru teme i trenutka kada je tu temu stavila na dnevni red.
Rekao bih da je bilo krajnje vrijeme!
Želim vam plodnu raspravu i uspješan rad.

Hvala!