Uvaženi gospodine Jennings,

poštovani gospodine Staničiću,

cijenjeni gosti,

ekselencije,

gospođe i gospodo,

Kada mi je ponuđeno da kažem nekoliko riječi na otvaranju ove konferencije, prihvatio sam sa zadovoljstvom, i to iz dva ključna razloga.

Prvo, organizator i suorganizatori svojom zasluženom reputacijom jamče da će se ovdje čuti ozbiljna i utemeljena izlaganja relevantnih sudionika. I – drugo – tema je takva da je nijedan odgovoran političar s ovog područja ne bi smio ni pokušati izbjeći.

Vi ste se, naime, okupili da biste raspravljali o promicanju mira i napretka u jugoistočnoj Europi kao o jednom od ključnih koraka prema europskoj integraciji. Tema – u isto vrijeme koliko privlačna, toliko i izazovna.

Dozvolite mi stoga da o njoj, u najširem kontekstu, iznesem neka svoja razmišljanja.

Okupili ste se u drevnom gradu Dubrovniku koji u svojoj dugoj povijesti nikada nije pokleknuo pred stranom silom, da bi se prije jednog desetljeća našao na udaru vojne sile države koja je nestajala s političke karte svijeta, ali čije se oružje u rukama ekspanzionista pretvorilo u sredstvo razaranja kulturnih, povijesnih i materijalnih dobara i ubijanja ljudi.

Mislim da je Dubrovnik pravo mjesto za raspravu o promicanju mira i napretka u ovom dijelu Europe!

Okupili ste se u Hrvatskoj, državi koja je u srednjem vijeku nestala s političke karte, koja je – kao dio velikih imperija onoga vremena – stoljećima održavala neke elemente svoje državnosti i koja se, politički osporavana i silom zatirana, poslije dva neuspješna jugoslavenska eksperimenta, pojavila kao novi član međunarodne zajednice prije upravo deset godina. Rekao bih da je Hrvatska pravo mjesto za raspravu o promicanju mira i napretka u Europi!

Odabrali ste kao temu raspravu o promicanju mira i napretka kao jednom od ključnih koraka prema europskoj integraciji. Poslije krvavih ratova što su bjesnili ovim prostorima u posljednjem desetljeću dvadesetog stoljeća i poslije krupnih koraka prema europskoj integraciji koji su poduzeti u tom istom desetljeću, usuđujem se reći da bolju temu niste mogli odabrati.

Gospođe i gospodo,

Jugoistočna Europa, ako je gledamo kroz povijest, češće je bila poprište ratova i vojnih sukoba, nego mirnog života i suživota, te razvoja i napretka. Na ovom su se prostoru događale seobe naroda koje su mijenjale sliku starog kontinenta, ovdje su se ukrštavali ne samo trgovački putovi, o krijumčarskima da i ne govorim, nego i interesi kako velikih sila, tako i lokalnih režima. Ratovi su bili normala svakodnevice, mir i napredak bili su incidentne situacije.

Svojevrsna je ironija sudbine, da su najdulja razdoblja mira, praćena i napretkom, ostvarena u dvjema jugoslavenskim državama koje su obje raspale u ratnim sukobima, jedna u svjetskom, druga u nizu lokalnih.

Danas na ovom području, na Balkanu, u jugoistočnoj Europi, postoji nekoliko novih država, nastalih raspadom bivše Jugoslavije. Na tom je području međunarodna zajednica danas angažirana u mjeri u kojoj to nikada do sada nije bila, i to i politički, i vojno.

I to je područje, usprkos postojanju sada ipak već etabliranih, međunarodno priznatih država, gledano u globalu i s pogledom uprtim u budućnost, politički nedovršeno kao malo kada u povijesti.

Gospođe i gospodo,

Prihvatimo li takvo gledanje, a mislim da postoje svi razlozi da ga prihvatimo, stavimo li sve skupa u širi kontekst Europe koja se, prema svemu sudeći, nepovratno ujedinjuje, naprosto nam se nameće – rekao bih: zadatak – da raspravljamo o promicanju mira i napretka. Jer, koliko god da je istina da zemlje ovog područja traže priključak na Europu koja se ujedinjuje, a neke ga već i počinju ostvarivati, toliko je istina i to, da se Europa naprosto neće moći ujediniti, lišena hipoteke ratova i neriješenih problema, ako ne bude pacificirana ova regija.

Izraz «pacifikacija» upotrebljavam ovdje u smislu stvaranja uvjeta u kojima će ratne rane biti zaliječene, te stvoreni uvjeti za postupno, ali ne i presporo normaliziranje odnosa među svim zemljama regije.

Tu želim vrlo jasno reći dvije stvari.

Prvo, to neće biti moguće ostvariti bez stranog pritiska, jer ponegdje su oni koji poznaju i priznaju samo rat i koji i dalje sanjaju o promjenama granica, i dalje na sceni. A posvuda su još negdje u drugom planu, nerijetko povlačeći konce iz mraka. Demokratske vlade trebaju suradnju međunarodne zajednice i u obliku pritiska, kako na njih same – da bi išle naprijed još energičnije i hrabrije, tako i na snage koje spominjem - da bi bila izbjegnuta opasnost repriziranja ratova proteklog desetljeća.

Drugo, pacifikaciju neće biti moguće ostvariti bez strane pomoći, jer nacionalna su gospodarstva posvuda devastirana, dok su nacionalna bogatstva nerijetko opljačkana promašenim modelima privatizacije. Strana je pomoć, najkraće rečeno, potrebna za ponovo pokretanje posustalih gospodarskih mehanizama.

I, na posljednjem, mada ne i na najmanje važnom mjestu, moram spomenuti potrebu promjene načina gledanja, političkog mentaliteta – da tako kažem. Od konfrontacije u čijoj su pozadini ksenofobija i goli šovinizam, moramo doći do suradnje u čijoj će pozadini biti zadovoljavanje uzajamnih legitimnih interesa. I tu nam je, a ne govorim sada samo o Hrvatskoj, pomoć iz vana i dragocjena, i potrebna.

Dakle, izlaz iz balkanske krčme, da upotrijebim izraz jednog velikog hrvatskog književnika, moguć je uz strani pritisak, uz stranu pomoć i uz uvjet promjene političkog mentaliteta. Moguć je samo i jedino uz ispunjenje ova tri uvjeta.

Da ne bi bilo zabune. Ja ne plediram za ograničavanje nacionalnog suvereniteta. Naprotiv, ja pozivam na mjere koje će svojim učincima pomoći učvršćenju nacionalnog suvereniteta država regije – uz napomenu da za suverenitet shvaćen u kategorijama 19. stoljeća u ovom, 21. stoljeću, nema mjesta, a da Europa koja se ujedinjuje ima i pravo, i dužnost utjecati na one zemlje koje su priključivanje europskim integracijama proglasile prioritetnim zadatkom svoje politike.

Gospođe i gospodo,

Sve ovo o čemu govorim, o čemu sam zapravo više- manje samo glasno razmišljao, moguće je isključivo u demokratskom okruženju.

Drago mi je što mogu reći da se Hrvatska na parlamentarnim i predsjedničkim izborima početkom prošle godine čvrsto opredijelila za demokraciju.

Drago mi je također što mogu konstatirati da je promjenama na političkoj sceni u jesen prošle godine i Srbija okrenula novu stranicu u svojem razvoju.

Da smo, međutim, daleko od bilo kakve idile, govore nedavni događaji u Federaciji BiH i u Republici Srpskoj. Potvrđuju to zbivanja na makedonsko-kosovskoj granici.

Govori o tome otvoreno pitanje budućih odnosa između Srbije i Crne Gore.

Upućuje na to i još uvijek prisutna nevoljkost da se, svaki za sebe, i svi zajedno suočimo s istinom o proteklih 10 godina, ma kako bolna ona za nekoga mogla biti.

Mir je još na staklenim nogama. Rat nismo definitivno protjerali iz našeg dvorišta. A ujedinjena Europa može prihvatiti ovu regiju i države koje je čine samo pod uvjetom da su njihovi međusobni odnosi normalizirani, međusobni problemi riješeni, ili u najmanju ruku – na putu rješavanja, te da je demokracija koja je ostvariva samo u miru - nepovratno opredjeljenje svih.

Gospođe i gospodo,

Zaključio bih time što ću elemente teme ove konferencije formulirati u obliku nekoliko konstatacija:

1. trajni mir u jugoistočnoj Europi nije moguć bez napretka pojedinih zemalja i regije kao cjeline,

2. tek ona i onakva jugoistočna Europa koja će se moći legitimirati mirom ostarenim u uvjetima i na temeljima napretka, moći će, uz strogo poštivanje individualnog pristupa zemljama kandidatima, kucati na vrata ujedinjene Europe u nadi da će ona biti otvorena,

3. mir i napredak mogući su samo u uvjetima stabilne demokracije,

4. ujedinjavanje Europe ostat će nedovršen proces tako dugo dok u njega, s dobrim izgledima na uspješan ishod, ne budu uključene – tempom koji će odgovarati njihovim mogućnostima – i sve zemlje jugoistoka starog kontinenta.

Zahvaljujem na pozornosti i želim vam uspješan rad.