Poštovane gospođe i gospodo,

Posebno je zadovoljstvo održati uvodno predavanje na seminaru o hrvatskoj gospodarskoj diplomaciji!

U skladu sa odredbama Ustava - kao sukreator vanjske politike Republike Hrvatske - nastojim konkretno raditi na ostvarivanju ključnih ekonomskih ciljeva Republike Hrvatske!

Danas ću vam iznijeti vlastite poglede na ekonomsku diplomaciju. Neke sam stavove već ranije prezentirao u javnosti. Prvo ću obrazložiti povezanost razvojne politike i ekonomske diplomacije; nakon toga, pojasnit ću osnove modela nove hrvatske gospodarske diplomacije; te, naposljetku, osnovne ciljeve našeg djelovanja.

Prošle godine ostvarili smo visoku stopu ekonomskog rasta (5,2 posto), te nisku inflaciju (2 posto). Međutim, vanjskotrgovinska kretanja Hrvatske nisu bila zadovoljavajuća. Izvoz je bio ostvaren na razini nižoj od vanjskotrgovinskog deficita. Uvoz konstantno raste i dvostruko je veći od izvoza. “Pokrivenost uvoza izvozom” iz Hrvatske ispod je 50 posto (u Sloveniji – 91,2 posto; Mađarskoj – 84,4 posto, itd.). Deficit tekućeg dijela platne bilance udvostručen je i iznosio je 7 posto BDP-a, krajem prošle godine!

Ove trendove moramo promijeniti. Kako to postići? Kako ostvarivati visoke stope ekonomskog rasta u duljem razdoblju?

Hrvatskoj je potrebna promjena «modela razvojne politike». Naime, glavni pokretač razvoja mora postati izvoz, a ne domaća potražnja.

Ali, kako to ostvariti? Oko toga još nismo postigli konsenzus. Slažem se sa onima koji smatraju da se to može postići kombinacijom promjena «relativnih cijena» i «strukturalnim reformama».

Ali, potrebna je i vrlo dobro osmišljena «industrijska politika» (korištenjem «industrijskih klastera» i «horizontalnih poticaja»), te, naposljetku, «institucionalna izgradnja» i zakonodavne promjene u korist izvoznika.

“Male otvorene ekonomije”, kakva je i Hrvatska, zahtjevaju što veće uključivanje u svjetsko tržište, i pronalaženje vlastitih specijaliziranih područja u kojima gospodarstvo ima “konkurentske prednosti”; pronalaženje “tržišnih niša”; osnivanje «industrijskih klastera» i izgradnju vlastitih poslovnih mreža koje su izvozno usmjerene.

Samo takvim kompleksnim mjerama, moguće je potaknuti hrvatski izvoz, ali i pokrenuti «održivi ekonomski razvoj» Hrvatske. Druge tranzicijske ekonomije, potiču izvoz i ekonomski rast na tome zasnovan. Primjerice, «izvoz po stanovniku» u Sloveniji iznosi više od 4600 američkih dolara; u Mađarskoj više od 3000 dolara; u Slovačkoj 2300 dolara. Hrvatski izvoz na godišnjoj razini, pak, iznosi svega oko 1000 američkih dolara per capita (?!).

Zbog toga, uvjeren sam da dijelimo isto mišljenje: danas nam je potrebna nova kombinacija «klasične političke” i «gospodarske» diplomacije. Prilikom brojnih državnih susreta vrlo često konstatiramo «kako su politički odnosi izvrsni, ali ekonomska suradnja zaostaje». To pokazuje kako naši napori moraju biti više usmjereni na razvijanje gospodarske suradnje.

Ovdje je vrlo važno kako – koristeći gospodarsku diplomaciju – slikovito rečeno, «otvoriti vrata», otkloniti političke prepreke i «političke rizike» u nastupu hrvatskih poduzetnika u uvjetima međunarodne konkurencije. Dobar primjer predstavljaju pregovori koje smo vodili sa Rumunjskom u otklanjanju zadnjih prepreka kod ulaska Hrvatske u CEFTU ili redoviti razgovori o ekonomskoj suradnji sa BiH.

Model djelovanja nove hrvatske «gospodarske diplomacije» ima nekoliko ključnih elemenata:

prvo, dobra diplomatska priprema službenih međudržavnih susreta. Na tome stalno radimo u pripremi susreta sa drugim šefovima država i vlada;

drugo, sklapanje što šireg raspona dvostranih (međudržavnih) sporazuma iz oblasti gospodarstva.

Ovdje bih istaknuo važnost sporazuma «o gospodarskoj suradnji», «o uzajamnom poticanju i zaštiti ulaganja» i «o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja». Posebno značenje imaju sporazumi HBOR-a i inozemnih izvoznih banaka/agencija o suradnji na financiranju izvoznika;

treće, intenzivna politička potpora, tzv. «lobiranje» za hrvatske poduzetnike u sklapanju većih poslova u inozemstvu. Takav pristup koristili smo u unapređivanju ekonomske suradnje između Hrvatske i Francuske; Ruske federacije; i Bavarske, da istaknem novije primjere.

Koji su to glavni pravci djelovanja hrvatske gospodarske diplomacije?

Osnovni interes morao bi biti usmjeren na zemlje «EU plus EFTA-e”, te CEFTA-u (koja se nakon 2004. svodi na trilateralnu suradnju «Hrvatske – Bugarske – Rumunjske»), i zemlje jugoistočne Evrope.

Za povećavanje «relativnih tržišnih udjela” u ovim zemljama, potrebno je primijeniti posebni, selektivni pristup tim zemljama i njihovim glavnim ekonomskim regijama. Primjerice, u suradnji sa Njemačkom, gospodarska diplomacija morala bi se koncentrirati na Bavarsku, i, eventualno, na Baden - Virtemberg. Kod Ruske federacije, to se odnosi na tzv. Centralnu federalnu oblast» (CFO), itd.

Ukratko, zastupanje i promocija “ključnih nacionalnih ekonomskih interesa”, mora postati prioritetni zadatak hrvatske diplomacije. Nastup hrvatskih biznismena, uz potporu gospodarske diplomacije ima dvije osnovne faze:

U prvoj fazi, poduzetnici, mogu djelovati na poticanju klasične trgovine. Međutim, to više nije dovoljno!

U drugoj, višoj fazi, nužno je što prije prijeći na direktna ulaganja hrvatskih poduzetnika. Samo na taj način moći će se održati dugoročna izvozna sposobnost hrvatskog gospodarstva. Primjerice, to je već sada slučaj sa hrvatskim izvozom u Rusiju ili Poljsku. Dobar primjer za takav obrazac izvozne usmjerenosti, pružaju Podravka i Pliva.

Međutim, želim naglasiti da ne postoji “savršeni model gospodarske diplomacije”. Moramo koristiti druge uspješne modele (Austrije, Belgije, Slovenije), ali prilagođene našim prilikama.

Ipak, moram reći da nedovoljna «međunarodna konkurentnost» hrvatskog gospodarstva, predstavlja glavno ograničenje efikasnijem djelovanju hrvatske gospodarske diplomacije. Primarni zadatak hrvatske ekonomske politike mora biti obnova međunarodne konkurentnosti nacionalnog gospodarstva.

Stoga, Hrvatska mora pripremiti “izvoznu strategiju”. Moramo formulirati nešto slično Austriji, koja je takvu strategiju nazvala “gospodarskom ofenzivom”. Glavni cilj takve strategije izvoza bio bi snažna ekspanzija ukupnog hrvatskog izvoza, ali mjereno povećavanjem “izvoza po stanovniku”. Naravno, ekonomska diplomacija važan je dio u konkretnoj provedbi takve strategije.

Osim izvozne promocije, novi model hrvatske gospodarske diplomacije morao bi se primijeniti i na sektor uvozne trgovine i na privlačenje inozemnih direktnih ulaganja. Primjerice, ne primjenjujemo princip uravnotežene robne razmjene sa razvijenijim ekonomijama (kod uvoza automobile). U 2002. godini uvezli smo osobne automobile u vrijednosti od oko 1 milijarde $. Naš izvoz komponenti i dijelova za automobile nije velik. U tom smislu, primjeri “AD Plastika” iz Solina i “Cimosa” iz Buzeta, predstavljaju izuzetke.

Također, hrvatska gospodarska diplomacija mora dobiti važnu ulogu u privlačenju direktnih stranih ulaganja u Hrvatsku. U tom kontekstu, u metodama privlačenja stranih ulaganja, bio sam impresioniran slobodnom zonom Pudong u Šangaju. Međutim, dobar primjer korištenja hrvatske gospodarske diplomacije u privlačenju stranih ulaganja pružaju naši kontakti primjerice, sa: njemačkim Simensom i Dajmler – Krajslerom; francuskim San - Žan Industrija i Talesom; ruskim Mečeljom i drugima.

Dozvolite mi, poštovane gospođe i gospodo, da završim svoje izlaganje!

U temelju novog modela ekonomske diplomacije mora biti zajednički nastup predsjednika Republike Hrvatske, Vlade, Hrvatske gospodarske komore, HBOR-a, Hrvatske narodne banke i hrvatskih poduzetnika.

Strateški cilj hrvatske politike je europeizacija Hrvatske. A, što je glavni cilj nove hrvatske gospodarske diplomacije?

Prema mojem mišljenju, to je raditi na približavanju (tzv. «konvergenciji») hrvatske ekonomije gospodarstvima eurozone, kako bi do 2007. godine postali punopravnom članicom Europske unije, a do 2010. - Europske monetarne unije.

Nadam se da će moje izlaganje i današnji seminar doprinijeti boljem shvaćanju nove uloge hrvatske ekonomske diplomacije.

Hvala lijepa!