Govor predsjednika Mesića na oproštajnom primanju

Ekscelencije,
uvaženi gosti i uzvanici,
gospođe i gospodo,
dragi prijatelji,

Hvala vam što ste se odazvali mojemu pozivu i došli na primanje kojim obilježavam završetak mojega desetgodišnjeg predsjedničkog mandata. Mnogo je ovdje poznatih lica, mnogo vas koje sam godinama sretao, s kojima sam zajedno radio i surađivao. Neću nikoga posebno izdvajati, jer – predugo bi trajalo.
Dakle – pozdravljam vas sve i još jednom hvala na odazivu.
Ja običavam reći kako će vas političar koji kaže da će govoriti kratko, sigurno prevariti. A ja jesam političar, cijeloga svojega života – bez obzira što sam konkretno radio. Ja jesam u punome smislu riječi ono što se zove homo politicus, i to ću ostati i nakon 18. veljače. Ipak, vjerujte mi – neću vam oduzeti previše vremena!
Želio sam ovim primanjem obilježiti završetak desetgodišnjeg razdoblja u kojemu sam imao čast, iznimnu čast, ali i odgovornost da obavljam dužnost predsjednika Republike Hrvatske. Činio sam to najbolje što sam znao i mogao, a činjenica da sam dva puta pobijedio na izborima dokazuje da su građani koji su mi poklonili svoje povjerenje prepoznali moju politiku i da su je prihvaćali.
Ima ovdje, rekao sam već, mnogo onih s kojima sam radio i surađivao. Ima i onih s kojima se u nekim razdobljima nisam slagao, s kojima se o ovom ili onom pitanju ne slažem ni danas. No, nikada nisam one koji razmišljaju drugačije od mene smatrao neprijateljima. Oni su bili, ili su to i danas još – politički neistomišljenici i suparnici.
S takvima rado sam ulazio u sukobljavanje argumentima, ali – ponavljam: to nije bilo neprijateljstvo. Neprijateljima, i to ne osobnim, nego neprijateljima Hrvatske smatrao sam i smatram samo one koji svojim rigidnim stavovima predstavljaju prepreku na putu napretka naše zemlje, koji nas vuku natrag, umjesto da nas guraju kako bismo još brže išli naprijed.
S takvima zajednički jezik nikada nisam ni tražio, ni nalazio. Niti ću to ikada učiniti!
Ja sam najmanje pozvan da spekuliram o tome, jesam li bio uspješan predsjednik. Na drugima je da to ocjenjuju i siguran sam da će takvih ocjena biti – i sada, neposredno nakon završetka mandata, a i kasnije – kada se duhovi malo smire i kada će stvari biti moguće promatrati i procjenjivati hladne glave, na osnovi činjenica i samo činjenica.
Ja, međutim, imam pravo reći što sam želio i što sam od toga ostvario – onako, kako to ja vidim. Želio sam izvući Hrvatsku iz međunarodne izolacije i uvesti je u euro-atlantske integracije. Danas, mi smo članica Atlantskoga saveza, na pragu smo Evropske unije i iza nas je dvogodišnji mandat nestalne članice Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda.
Želio sam pomoći stvaranju svijesti o potrebi regionalne suradnje, bez obzira na sve ono što se na prostoru bivše Jugoslavije događalo u nedavnoj prošlosti. Danas imamo dobre, pa i vrlo dobre odnose sa svim našim susjedima, bez obzira na određeni broj otvorenih pitanja. A ako u odnosima s nekima od njih ima zastoja ili problema, to je – siguran sam – prolaznoga karaktera.
Želio sam zaustaviti trend demoniziranja antifašizma i koketiranja s neoustaštvom. U tome nisam uspio do kraja, naime mislim da taj posao još nije završen, ali činjenica da se antifašistički korijeni, odnosno temelji današnje hrvatske države više ne navode samo – da tako kažem – za vanjsku upotrebu, govori o velikim pomacima koji su i tu ostvareni. Na tome području radit ću svakako i dalje.
Želio sam nametnuti spoznaju da svojstvo žrtve, a mi smo nedvojbeno bili žrtva u nametnutome ratu u kojemu smo obranili svoju neovisnost – da nam, dakle, to svojstvo ne daje pravo da od drugih pravimo žrtve. Drugim riječima: tražio sam da se utvrdi, odnosno prizna odgovornost, i to individualna, za počinjena nedjela, pa i zločine, i sa hrvatske strane – i nedavno, i u daljoj prošlosti, kako bih suzbio svaki pokušaj konstruiranja kolektivne krivnje.
Današnji stupanj suradnje s Haaškim sudom i suđenja za ratne zločine pred hrvatskim sudovima, kao i način na koji se počinje tretirati povijest Drugog svjetskog rata, daju mi za pravo da ustvrdim kako smo i u tome ostvarili velike pomake u pozitivnome smjeru. Mada – i to moram reći – otpora još ima, žilavih i agresivnih, i siguran sam da će ti otpori s mojim odlaskom s dužnosti Predsjednika biti pojačani.
Želio sam u Hrvatsku vratiti vladavinu prava, želio sam je učiniti pravnom državom. Tu sam najmanje zadovoljan, jer je trajalo dugo i predugo dok smo napokon počeli odmotavati klupko korupcije i organiziranog kriminala. Ipak, u posljednje je vrijeme krenulo i siguran sam da će započeti procesi biti nastavljeni. Mi se jednostavno moramo očistiti, ma kako bolno to za društveni organizam moglo biti.
Ovo je primanje moj izraz zahvalnosti svima vama, mojim suputnicima, mojim suradnicima, ali i mojim suparnicima. Išli smo zajedničkim putem, išli smo naprijed zajedno s našom državom – Republikom Hrvatskom. Išli smo jedinim putem koji nam otvara vrata budućnosti – putem koji vodi u demokraciju i ujedinjenu Evropu, pri čemu smo uvijek bili otvoreni i za suradnju sa zemljama s drugih kontinenata.
Mislim da bi tako trebalo i ostati, jer od toga puta – ako nam je stalo do budućnosti – nas, naše djece i njihove djece – odstupanja nema!
Ovo primanje, međutim, nije moj oproštaj od bilo koga među vama. Odlazim s dužnosti predsjednika Republike, ali ostajem ovdje, spreman i dalje služiti mojoj domovini uvijek i svuda gdje će se pružiti prilika da to uradim.
A ostajem spreman služiti i stvari regionalne suradnje, mira i stabilnosti u jugoistočnoj Evropi, na evropskome kontinentu i u cijelome svijetu.
Nisam umoran i voljan sam i dalje raditi.
Ovo, dakle, nije zbogom, nego isključivo – doviđenja.
Hvala vam svima još jednom!