Poštovani gospodine Schwimmer,
ekselencije, gospođe i gospodo,

U temi ovog zasjedanja sadržane su zapravo tri podteme. Od mene se očekuje da iznesem svoje poglede na evropsko proširivanje, na mjesto i ulogu jugoistočne Europe u tome i na konsolidaciju demokracije kao ključ uspješnosti toga procesa. Na prvi pogled – tri složena kompleksa, ali zapravo – jedna logična cjelina. Stoga mi i neće biti teško u nekoliko minuta koliko imam na raspologanju, prezentirati svoja stanovišta o tome.

Kada je početkom devedesetih godina prošlog stoljeća sustav tzv. realnog socijalizma u Europi naprosto nestao, urušio se sam u sebe, dokazujući svoju potrošenost i neodrživost, svakome je moralo biti jasno da nastupa novo razdoblje na političkoj sceni Starog kontinenta. Naravno, promjene koje su se najprije očitovale kao političke imale su i druge aspekte – od gospodarskih do opće-društvenih.

No, ako je svima bilo jasno, da dolazi vrijeme korjenitih promjena u zemljama koje su do tada bile obuhvaćene pojmom istočnog bloka, nisam posve siguran da je svima od samog početka bilo jasno da će te promjene nužno ići ruku pod ruku i s promjenama u zapadnom, demokratskom dijelu Europe. Hoću reći sljedeće: Zapad je priželjkivao i podupirao promjene na Istoku. Ali, pitanje je da li je Zapad bio svjestan činjenice da će promjene kod kojih svakako nije igrao samo ulogu zainteresiranog promatrača, rezultirati potrebom mijenjanja onoga što se do tada smatralo, da tako kažem, zadanom veličinom u vlastitom «dvorištu».

Nestanak Savjeta za uzajamnu ekonomsku pomoć i Varšavskog ugovora, nestanak bloka kojemu je desetljećima na čelu bio Sovjetski Savez, pa i nestanak samog Sovjetskog Saveza, naprosto su se morali u nekim bitnim stvarima odraziti na zapadnu Europu. Tu u prvom redu mislim na to da je kolaps socijalističkog sustava ostavio ne mali broj zemalja koje su po mnogo čemu interesantne Zapadu, u nekoj vrsti zrakopraznog prostora. Te su zemlje morale naći «svoje mjesto pod suncem» i Zapad je, posve logično i ispravno, reagirao odlukom o proširivanju Europske unije.

Time smo u Europi dobili proces tranzicije na dva kolosjeka. Na jednom su nekadašnje socijalističke zemlje koje provode tranziciju, prijelaz, iz socijalizma u kapitalizam, iz autoritarnog sustava u demokratski, iz planske privrede u tržišnu. No, u isto vrijeme, na drugom kolosjeku imamo Europsku uniju koja se odlučila otvoriti novim potencijalnim kandidatima, a da bi ih mogla prihvatiti, mora se i sama mijenjati, ona – naime – prelazi iz projekta političkog i gospodarskog ujedinjavanja zapadnog dijela Europe, u dugoročniji i po mnogo čemu rizičniji projekt ujedinjavanja praktično cijele Europe.

Smatram, međutim, taj projekt neminovnošću. Demokratska Europe bi izdala vrijednosti na kojima je zasnovana da je početkom devedesetih odlučila oko sebe postaviti neprobojni zid svih mogućih zaštitnih mjera, jer bi time inicirala, a ujedno i učvrstila podjelu Europe na dvije po mnogo čemu neravnopravne kategorije država. Proširivanje Europske unije nije se, dakle, ni moglo ni smjelo izbjeći.

Jugoistočna Europa u kojoj su i neke od država nekadašnjeg sovjetskog bloka, ali i države nastale na području bivše Jugoslavije koja je prakticirala model socijalizma u mnogim aspektima različit od onog sovjetskoga, također s razlogom vidi i traži svoje mjesto u ujedinjenoj Europi. Na žalost, ratovi koji su i pratili, i pospješili raspad Jugoslavije, negativno su se odrazili na šanse zemalja nastalih u tom dijelu jugoistočne Europe da ostvare brzi priključak, kako na Europsku uniju, tako i na Atlantski pakt.

Rezultat je da su danas neke zemlje koje su po ključnim pokazateljima bile itekako iza bivše Jugoslavije, već dobrano zakoračile u Europsku uniju, dok moja zemlja, Hrvatska, a i njeni susjedi – mada nismo izjednačeni – tek počinju ili se spremaju početi s procesom prilagođavanja europskim standardima.

No, ono što je u približavanju, a potom i uključivanju zemalja jugoistočne Europe u Europsku uniju ključno, to je da sve one moraju postaviti čvrste temelje demokracije, da je moraju konsolidirati. O tome najmeritornije mogu, naravno, govoriti na primjeru Hrvatske.

Poslije prvih slobodnih i demokratskih, višestranačkih izbora godine 1990. na vlast je došla stranka koja je početke demokracije iskoristila da bi se domogla državnog kormila, ali koja je rat što je izbio, zahvaljujući ambicijama tadašnjeg vodstva Srbije da mijenja granice, iskoristila za uspostavljanje sustava samo prividno demokratskog, ali u svojoj osnovi autokratskog.

Tek poslije izbora godine 2000. stvorene su šanse da se gradi istinska demokracija. Mi te šanse, naravno, koristimo. No, moram priznati da bi mi bilo drago kada bih mogao reći da smo ih potpuno i do kraja iskoristili. Mi smo, što se toga tiče, krenuli pravim smjerom, idemo naprijed, ali na kraju puta još svakako nismo. To je konstatacija koja, manje-više vrijedi za cijelu jugoistočnu Europu. Temelje smo položili, u građenju zidova smo odmakli, netko više, netko manje, no do krova još nismo stigli.

Ta zgrada demokracije nezaobilazna je, međutim, ako doista ne želimo propustiti evropski vlak. Bez demokracije koja nije, da podsjetim na čuvene Churchillove riječi, idealan sustav, ali boljega nema, bez te demokracije mi u ujedinjenu Europu nećemo moći.

I upravo zato, s time ću i završiti, što imamo isti cilj – ujedinjenu Europu, što prema njemu idemo u osnovi istim putem – gradeći demokraciju – interes je nas na jugoistoku Europe, da međusobno surađujemo. Republika Hrvatska izborila se za načelo individualnog pristupanja Europskoj uniji – dakle na osnovi vrednovanja postignuća svake pojedine zemlje, no mi smo svjesni potrebe i koristi suradnje u regiji, i to upravo u funkciji dokazivanja zrelosti za ulazak u Europsku uniju.

Dakle, da zaključim.

Prvo, proširivanje Europske unije je proces koji je logičan i nezaobilazan i kojega se ne smije ni usporavati, ni zaustavljati.

Drugo, zemlje jugoistočne Europe moraju naći svoje prirodno mjesto u Europi koja se ujedinjuje.

I treće, konsolidirana demokracija je conditio sine qua non za ulazak i zemalja jugoistočne Europe u Europsku uniju.

Moći ćemo je ostvariti samo u međusobnoj suradnji, ali i uz pomoć i podršku onih kojima se želimo pridružiti. Koristim i ovaj forum da bih na tu pomoć i podršku pozvao.

Mi trebamo Europu, ali i Europa treba nas!

Hvala!