Gospođe i gospodo,

preživjeli logoraši i članovi njihovih obitelji,

sudionici antifašističke borbe,

cijenjeni gosti i uzvanici,

            I ove smo se godine okupili na području nekadašnjeg koncentracijskog logora Jasenovca. Došli smo da komemoriramo herojski proboj logoraša prije više od šest desetljeća.

Došli smo da kažemo i pokažemo kako ne zaboravljamo užase što su ovdje počinjeni.

I – napokon – došli smo da potvrdimo našu odlučnost da se nešto slično nikada ne ponovi – ni ovdje, ni bilo gdje.

            Upravo ovo posljednje – da se više nikada ne ponovi – ponekad izgleda, u svijetu u kojemu živimo, kao uzaludan, pa i isprazan zavjet. Jer, ponavlja se. I mi smo, na prostoru bivše Jugoslavije, u ratovima u kojima se zajednička država raspala, bili suočeni s etničkim čišćenjima, ratnim zločinima i genocidom.

No, to nas ne smije obeshrabriti.

Upravo suprotno: to nam mora biti dodatni poticaj da ne posustanemo u borbi za svijet ravnopravnosti, uzajamne tolerancije, uvažavanja različitosti, za svijet mira i sigurnosti za sve.

            Da bismo tu borbu mogli uspješno voditi, da bismo u njoj mogli imati uspjeha, mi najprije moramo stvoriti uvjete u kojima se istina o onome što se događalo, i to o svemu što se događalo, neće sakrivati. Mi se s istinom moramo suočiti i moramo se s njom trajno suočavati – iz dana u dan. Ne zato, što bismo mi, današnja generacija, bili odgovorni za ono što se ovdje događalo prije više od šezdeset godina, nego zato da oni koji bi tako nešto mogli pokušati ponoviti, u svojim zločinačkim naumima ne uspiju.

            Jasenovac je bio poprište i genocida, i holokausta, i ratnih zločina.

U Jasenovcu su, sukladno politici što ju je vodio zločinački ustaški režim, Židovi bili ubijani zato što su Židovi, Srbi – zato što su Srbi, Romi – zato što su Romi. I to samo zato. A ubijani su i Hrvati koji se s takvom politikom nisu mogli, ni htjeli složiti.

I danas ću ponoviti: ubijani su Hrvati, ne zato što su bili neprijatelji hrvatske države, nego zato što su bili protivnici zločinačke politike koja se vodila pod plaštem hrvatskoga imena.

            Pravi zastupnici hrvatstva nisu bili oni koji su zločine naređivali i provodili, nego oni koji su se protiv zločina i zločinaca borili.

Čast hrvatskoga naroda u tim su danima spasili antifašistički borci i na tome im vječno moramo biti zahvalni.

Reći ću i ovo: i na antifašističkoj strani našlo se pojedinaca i skupina koji su se okaljali zločinima. To valja priznati. Ali, zločin nikada nije bio politika antifašističkog pokreta. S druge strane, oni koji su ubijali ovdje, u Jasenovcu, ali i u brojnim drugim logorima i gubilištima u tzv. Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, ti su ubojice i zločinci provodili sustavnu i proklamiranu politiku. Tu razliku nikada ne smijemo ispustiti iz vida.

            Naša je dužnost da mlade generacije s time upoznajemo. Naša je dužnost da ih upozoravamo na pogubnost ideja fašizma i nacizma, na apsolutnu neprihvatljivost ma i najmanjih natruha diskriminacije i segregacije na rasnoj, nacionalnoj, vjerskoj ili bilo kojoj drugoj osnovi. Ako gradimo civiliziranu i demokratsku zajednicu, a to jest naš cilj, onda moramo znati da u društvo zemalja privrženih demokraciji i zasnovanih na standardima svojstvenim modernoj civilizaciji, nikada nećemo ući koketirajući s ustaštvom, nacizmom ili fašizmom. Ponavljam: nikada.

            Zato moramo učiniti sve, kako bi se razbile bile kakve nedoumice oko karaktera režima odgovornoga za užase počinjene u Jasenovcu. Moramo se izboriti za istinu u školskim knjigama, u znanstvenim raspravama, ali i ovdje – na poprištu zločina.

Jasenovac nije muzej, a najmanje je bilo koji muzej. Stoga ga se tako ne može ni tretirati. Jasenovac je, reći ću još jednom, poprište zločina. Oni koji ovamo dolaze i koji će dolaziti u godinama što su pred nama, moraju se upravo ovdje suočiti sa svom strahotom i politike koja je stvorila Jasenovac, i samoga Jasenovca.

            Zločin se ne može prikazati na lijep i ugodan način. Ali se mora prikazati. Ako se ljude ubijalo samo zbog njihove nacionalne, rasne ili vjerske pripadnosti, onda to svakome posjetitelju Jasenovca mora biti jasno. Ako se ovdje događao i holokaust, i genocid, i ratni zločin, onda i to svakome posjetitelju mora biti jasno. A ako se nedužne, ponavljam: nedužne ljude ubijalo upravo na patološki način, ako su zločinci u svojim krvavim orgijama čak još i uživali, onda i to svakome posjetitelju mora biti jasno.

            Jer, to je istina.

Mi se zbog te istine sramimo, ali mi je ne skrivamo. Zločini drugih, bilo kojih i bilo kada, ne mogu niti umanjiti, niti poništiti zločine počinjene na našoj strani.

Zločinci i žrtve imaju nacionalnost, zločin je nema. Svaki zločin zaslužuje osudu i kaznu, a svaka žrtva ima pravo da je se sjećamo i da joj odamo počast.

 Danas i ovdje sjećamo se svih znanih i neznanih koji su ovdje patili i koji su pobijeni. Sjećamo se i onih koji su potražili spas u proboju iz logora u posljednjim danima rata. Svima odajemo dužnu počast.

            Kao predsjednik Republike, odajem tu počast u ime demokratske Hrvatske, zasnovane na antifašističkim vrijednostima i tradicijama, u ime Hrvatske koja zna koji su njezini korijeni i gdje je njezina budućnost.

                        Hvala.