Albanija, Tirana, 08.12.2015.
Drago mi je što mogu sudjelovati u obilježavanju 25-te obljetnice događaja
koji je promijenio povijest Albanije. Slom sustava koji kolokvijalno nazivamo
komunističkim, odnosno socijalističkim, dogodio se u cijeloj istočnoj Evropi, kao
i na njezinome jugoistoku.
Albanija nije mogla od toga ostati izolirana. I nije.
Sreća je Albanije i njezinih stanovnika da je prijelaz u novi sustav, u jedan
novi kvalitet, prošao mirno – bez prolijevanja krvi, tako da su Albanci, za
razliku od naroda i stanovnika nekadašnje Jugoslavije, oslobođeni teškog tereta
međusobnog ratovanja i možde još težeg tereta: života s uspomenama na rat i
sa mržnjom koju je rat rodio.
Primijetili ste sigurno, kako sam rekao da je i Albanija živjela u sustavu što
ga kolokvijalno nazivamo komunističkim, odnosno socijalističkim. Naglašavam
ovo: kolokvijalno, jer govoriti o komunizmu, pa slijedom toga i o slomu
komunizma, naprosto je neosnovano. Zašto?
Jednostavno zato, što komunizam postoji samo kao jedna utopistička
ideja, odnosno ideologija i što nikada i nigdje na svijetu nije ostvaren.
Vlastodršci koji su se „kitili“ komunističkim imenom, bili su u osnovi
autokrati, pobornici jednostranačkog sustava, bliski idejama socijalne države
koju su – međutim – često ostvarivali metodama suzbijanja i kršenja osnovnih
ljudskih prava. Pa i zločinima.
Albanski sustav bio je iznimno tvrd i rigidan. Jedva da je neka od
evropskih zemalja što su same sebe nazivale socijalističkima, imala takav sustav.
Zato posebno valja naglasiti činjenicu da su ga se Albanci znali
osloboditi na miran način, bez revanšizma, bez osvete, da su znali raskrstiti s
prošlošću, a da ne ostanu vječno zagledani u nju, nego su se okrenuli
budućnosti. Iz vlastitoga iskustva znam i mogu posvjedočiti kakav je napredak
Albanija ostvarila u proteklih četvrt stoljeća.
Ne sumnjam da će se naći Albanci koji će reći kako se moglo i više, i bolje.
Uvijek se može i više i bolje. Ali, ovo što je ostvareno – impresivno je. Vidio sam
to vlastitim očima.
Albanskim vlastima treba čestitati na svemu što su uspjele realizirati u
proteklih 25 godina, uključujući i ulazak u Atlantski pakt i pripremanje terena za
ulazak u Evropsku uniju. I opet ću reći: ne sumnjam da će se naći Albanci koji će
imati primjedbe i na NATO, i na Evropsku uniju. I ja ih imam. Ali, članstvo u
tim integracijama za koje volim reći da nisu samo naš cilj, nego i naša sudbina,
možemo iskoristiti i da bismo ih mijenjali.
To ne smijemo nikada zaboraviti i politika bilo koje zemlje članice NATO-
a ili Evropske unije ne smije se svesti na konstataciju: mi čekamo dok nam
„odozgo“ kažu što treba raditi. Vrijeme čekanja na uputstva odozgo je prošlo. U
Albaniji prije točno 25 godina.
Danas, četvrt stoljeća nakon što smo se – neki malo prije, neki malo kasnije
– oslobodili od jednopartijskih, autoritarnih režima, pri čemu moram reći da je
onaj u Jugoslaviji bio daleko liberalniji i otvoreniji od bilo kojega u tzv.
„lageru“, vrijeme je da podvučemo crtu, da napravimo bilancu.
Albanska je bilanca nedvojbeno pozitivna i ovaj današnji skup samo je još
jedna potvrda te tvrdnje. Nekada potpuno izolirana, zatvorena unutar svojih
granica, gotovo paranoidna, Albanija je danas evropska zemlja koja
nezadrživo kroči naprijed. Na susjednim zemljama, ali i na cijeloj Evropi je da
joj na tome ne samo čestita, nego i da je djelotvorno podrži na putu kojim je
krenula.