Poštovani gospodine Predsjedniče
          ekselencije,
          gospođe i gospodo,
          uvaženi sudionici i gosti,

          Dozvolit ćete mi slobodu da se ne držim precizno teme ovogodišnjeg Foruma. Progovorit ću o nečemu, što je neizmjerno važno za svijet u kojemu živimo i bez ćega je razmatranje bilo koje teme bespredmetno.

          Reći ću, dakle, nešto o ponovnoj izgradnji povjerenja u međudržavnim odnosima, ne samo u Evropi, nego u svijetu. Pri tome naglašavam riječ: ponovno, jer postojalo je razdoblje kada se činilo da uzajamno povjerenje počinje biti značajnom odrednicom međunarodnih opdnosa.

          Na žalost, to je razdoblje danas prošlost koje se možemo samo s nostalgijom sjećati. Ali, i više od toga: to je prošlost koju moramo pretvoriti u budućnost, ako ne želimo da se dogodi ono na što je nedavno upozorio i Papa Franjo: da budemo svjedoci, sudionici, ali i žrtve Trećeg svjetskog rata koji se neće odvijati poput prethoda dva, nego kroz niz prividno odvojenih sukoba, kroz okupaciju, podjarmljivanje i zločine.

          Upravo zato smatram opravdanim reći kako današnje stanje u Evropi, ali i u svijetu, urgentno traži da se pronađu i definiraju novi temelji međunarodnih odnosa, odnosno da se vratimo osnovnim načelima na kojima su ti odnosi počivali desetljećima nakon završetka 2. svjetkog rata, sve do pada Berlinskog zida.

Bez ikakvog ću okolišanja reći da je osnovni uzrok sadašnjeg zabrinjavajućeg stanja kolaps poretka utvrđenoga u Jalti, pri čemu - naravno - ne priželjkujem nikakvu novu Jaltu. Naprosto kažem da je korjen sadašnjih problema nastojanje da se redifiniraju interesne sfere. O tome je u Jalti bila dogovorena određena ravnopravnost dviju strana, Zapada i Istoka, dok sada razvoj ide u smjeru očite prevage jedne strane, Zapada.

Današnja Evropa počiva, odnosno trebala bi počivati na načelima što su ih formulirali tvorci ideje evropskog udruživanja, zapravo šampioni borbe da se u Evropi izbjegne novi rat. Uz to, ta bi današnja Evropa trebala počivati i na načelima što ih je postavila Evropska konferencija o sigurnosti i suradnji, ona u Helsinkiju.

Svjesno govorim kao bi Evropa današnjice, a uz male modifikacije to se može primijeniti i na svijet, trebala počivati na načelima integracije koja zadovoljava uzajamne interese onih koji se integriraju, potirući time moguće apetite za tuđim teritorijima ili energetskim ili drugim potecijalima, kao i na poštivanju granica uspostavljenih nakon pobvjede Saveznika u Drugom svjetskom ratu.

No, činjenica je da ta načela danas više ne postoje, odnosno - da malo ublažim - ne postoje samo ona.

Onome što je za očeve ujedinjene Evrope bio primarni zadatak, naime izbjegavanje novoga rata, pridružili su se mnogi novi zadaci, uz ostalo i ujednačavanje između tzv. stare i nove Evrope i prevladavanje gospodarske krize.

Još nešto: ako je istina da je u Helsinkiju kao nezaobilazni temelj novoga poretka, ali i povjerenja između Istoka i Zapada ustanovljeno načelo nepovredivosti i nepromjenjivosti granica, onda je ne manja istina da su tranzicija i slom socijalizma, odnosno onoga što se zvalo komunizmom, to načelo bacili u zaborav, odnosno u najmanju ruku u drugi plan.

Uz rizik da se ne složite sa mnom, ali tako sam ja doživio proteklih dvadeset i nešto godina, razdoblje u kojega smo ušli s velikim nadama, ali kojega danas ne možemo promatrati drugačije nego kritički, ne isključujući i vlastitu odgovornost za propušteno, odnosno neispunjeno.

Umjesto da je demokratizacija koja se sa Zapada proširila praktično na cijeli evropski kontinent pridonijela jačanju uzajamnog povjerenja i boljim međusobnim odnosima, svjedoci smo obratnog trenda; usprkos otvorenim granicama i prihvaćanja evropske pravne stečevine, sve je jača polarizacija kako unutar Evrope, gdje bismo mogli govoriti o realistima i revanšistima, tako i između Evrope (iza koje stoji Amerika) i Rusije.

Unutarevropska podjela uglavnom teče na crti razdvajanja nekadašnje demokratske Evrope i istočnog bloka kojim je dominirao Sovjetski Savez, a uvjetovana je odnosom prema Rusiji. Može se o ruskoj politici misliti ovako, ili onako, ali krajnje je opasno frustracije naslijeđene iz sovjetskih vremena prenositi na današnju Rusiju.

A još je opasnije kada čujemo poruke poput one da se "NATO napokon vratio svojim korjenima i da je u Moskvi prepoznao neprijatelja". Neprijatelji ne trebaju nikome, odnosno da budem do kraja precizan: ne trebaju običnim ljudima, ali itekako trebaju onima koji na neprijateljstvima grade svoje imperije i gomilaju bogatstva.

"Okidač" za sadašnje zabrinjavajuće stanje, ma koliko da ima naznaka smirivanja - makar postupnog - nedvojbeno je bila kriza u Ukrajini u kojoj ni zapadna Evropa, ni SAD nisu čisti. Zapitajno se samo kako bi u Parizu, Londonu, ili Washingtonu reagirali kada bi tamo izbile velike demonstracije protiv vlasti, a onda bi se redali političari iz stranih država koji bi hrabrili i poticali demonstrante?

I kako bi reagirali kada bi napr. Rusija poduzimala sve što može da bi iz zapadnog tabora privukla neku zemlju na svoju stranu, nudeći joj sve i svašta, ali samo pod uvjetom da kida odnose sa Zapadom?

Politika nametanja gotovih rješenja i modela, uzimanje prava da se u suverenim državama bilo pomaganjem - neskrivenim i izravnim, bilo vojnom intervencijom izvana, ruše režimi - kakvi bili, da bili, ta je politika silom izvojevala pravo građanstva, bacajući - objektivno govoreći - Ujedinjene narode na marginu međunaronih odnosa.

I dovodeći na svjetsku scenu terorizam, kakvoga do sada nismo ni poznavali, ni mogli zamisliti, a kakav je utjelovljen u tzv. Islamskoj državi. Pri tome onima koji sada pokreću borbu protiv nje, ne pada na pamet priznati svoju ulogu u kobnom pripremanju terena za njezino divljanje.

Moramo shvatiti da svaka zemlja ima svoje specifičnosti, svoje interese, svoje tradicije i svoju povijest i ne može se sve bilo pod firmom ujedinjene Evrope, bilo pod firmom demokratizacije naprosto uniformirati.

Danas su odnosi povjerenja u široj Evropi iz temelja poljuljani i pokvareni. Naime, savršeno je jasno da se evropska budućnost ne može graditi bez Rusije, kako zbog povijesnih, tako i aktualnih razloga. A mi smo danas svjedoci i sudionici konfrontacije tzv. demokratskog svijeta i Rusije, kakva nije zabilježena još od vremena hladnoga rata.

Što znači kada pred američki Kongres dođe Zakon o sprječavanju ruske agresije? Kako bismo gledali na to da netko, negdje u svijetu, donosi Zakon o sprječavanju agresije SAD ili EU zbog uloge - napr. u promjeni režima u Libiji, ili u uništavanju iračke države? Moramo potpuno promijeniti način razmišljanja, a da bismo to mogli, moramo se oteti kontroli financijskih centara moći koji pokazuju jasnu ambiciju da politiku pretvore u svoj uslužni servis.

Plediram za čvrsto podupiranje načela po kojemu svaki narod ima pravo da sam odlučuje o svojoj sudbini, a u državi koja će biti pravna država.

Plediram dalje za vraćanje načelu nemiješanja u unutrašnje stvari drugih država (što nikako ne stavlja izvan snage međunarodne povelje ili konvencije napr. o ljudskim pravim ili pravima manjina).

Plediram za odlučnu i bezrezervnu osudu svake primjene sile u međudržavnim odnosima i za reafirmiranje pregovora kao jedinoga načina prevladavanja sporova među državama.

Možda će vam sve ovo što sam rekao zvučati previše radikalno, možda čak i nesuvremeno. Međutim iz mene govore desetljeća iskustva na političkoj sceni. I iz mene govori ozbiljna zabrinutost za smjer kojim se kreće svijet u kojemu živimo.

A to je jedini svijet kojega imamo.

Zato sam si uzeo slobodu da Vam iznesem ove svoje ideje i da vam ih naprosto ponudim kao poticaj razmišljanjima o nečemu što nije - uvjeravam vas - utopija, već jedini put, ma kako dug i težak bio.

To je put ponovnog uspostavljanja povjerenja među državama na svjetskoj sceni, čemu, suvišno je i reći, mora prethoditi uspostavljanje međusobnog respektiranja i reafirmniranja načela pune ravnopravnosti svih subjekata međunarodnih odnosa.

Hvala što ste me saslušali!