Uvaženi gospodine Predsjedniče,
​ekselencije,
​gospođe i gospodo,

Drago mi je što se i ove godine mogu obratiti sudionicima Humanitarnog foruma, međunarodnog skupa koji se bavi nekim od najaktualnijih, mada ne i uvijek najočitijih problema današnjega svijeta. Ove je godine u središtu pozornosti multikulturalizam, nešto što je vrlo blisko upravo meni, čovjeku koji dolazi iz višenacionalne sredine u kojoj se miješaju povijesno uvjetovani vrlo različiti utjecaji i tradicije.

Osim toga dolazim iz zemlje koja je od nedavno članica Evropske unije, a ujedinjena Evropa bez koncepta multikulturalnosti naprosto nije moguća – usprkos nekim brzopletim i nepromišljenim izjavama koje smo mogli čuti proteklih godina.

Odnosno, da budem sasvim precizan: nije moguća onako kako je zamišljena – kaozajednica ravnopravnih država, naroda i pojedinaca, utemeljena na međusobnoj toleranciji i uvažavanju različitosti.

A samo takva ima i smisla.

U osnovi, multikulturalnost ne bi trebala biti nikakav problem, naravno ako jedna strana ne pokuša drugoj nametnuti svoje običaje, svoju tradiciju, svoju kulturu, ili je prisiliti da se toga odrekne. Drugim riječimaglavni je neprijatelj multikulturalizma – isključivost, i to isključivost zasnovana na nacionalnoj osnovi. Ili, da ne okolišam: glavni su neprijatelji multikulturalizma nacionalizam i šovinizam.

Govorim to na osnovi iskustava države kojoj sam deset godina bio na čelu i koja se,usprkos naporima što sam ih u tome desetljeću poduzimao, i danas još bori s time kako prihvatiti da na ravnopravnoj osnovipored većinskog naroda postoje i „oni drugi“, a pogotovo kako prihvatiti njihovespecifične nacionalne, ali i kulturne značajke, poput jezika i pisma.

Neću vas zamarati ulaženjem u pojedinosti. To je, napokon, naša unutarnja stvar, ali – upravo zato što smo članica Evropske unije – to jest, ili će postati i stvar Unije. U svakome slučaju, ovaj je forum pogodniji da se o multikulturalizmu govorinačelno, pa ću se toga i držati.
Činjenica je, međutim, a to govorim na osnovi iskustva moje zemlje, kako prošlih, tako i aktualnih, da je konstrukcija multikulturalnosti, bez obzira na uvjete u kojima se ostvaruje, vrlo krhka i da je trebapaziti, učvršćivati i jačati iz dana u dan.

Doslovno tako: iz dana u dan. Mulitkulturalnost nije zadana vrijednost, nije nešto što postoji od uvijek, nego je koncept na kojega se moramo naviknuti i kojega moramoprihvatiti.

Dovoljna je, naime, mala skupinanetolerantnih, dovoljna je podrška, javna ili iza kulisa neke političke stranke, dovoljno jesolidariziranje Crkve – bilo koje - pa da iz nerazumijevanja i zaslijepljenosti nekoliko stotina ljudi nastane problem za cijelu zemlju.

I dovoljno je probuditi avet rigidnog nacionalizma koji kaže: dobri su samo oni koji su kao i mi, prihvatljivo je samo ono što je naše, svatko tko je različit po bilo kojoj osnoviu najmanju je ruku sumnjiv, a u krajnjem slučaju treba ga zatvoriti u geto njegove manjine, kako se ne bi miješao s većinom. Ako to nekoga podsjeća na zloglasne zakone očistoći arijske krvi iz razdoblja Drugoga svjetskog rata, odnosno onoga što mu je prethodilo, taj ne griješi.

Svjesno i namjerno sam to rekao.

Mali je, zaista mali korak od nepriznavanja prava na različitost, od odbijanja ravnopravnosti s drugima, uključujući manjine, pa do uspostavljanja sustava za kakve smo mislili da ih je bujica povijesti definitivno otplavila sa svjetske scene.

Budućnost svijeta koji je danasmeđupovezaniji, a i međuovisniji nego ikada, može biti samo u multikulturalnosti, ali shvaćenoj tako da nitko nikome ništa ne nameće. Dakle, ni većina manjini, ali ni manjina većini. Svatko ima pravo biti ono štojest, ali moramo strogo odvojiti opća ljudska i građanska prava od manjinskih prava. Ono što dobiva manjina, to je – da tako kažem -posebni dodatak.

Ili, da to formuliram drugačije: u osnovnim smo pravima svi isti i izjednačeni, a povrh toga pripadnici manjina imaju i pravo njegovati i manifestirati i svoj specifični identitet, uključujući – ponavljam još jednom – pravo na korištenje svojega jezika i svojega pisma. Ne na štetu većine, nego na svojukorist, upravo zato da bi očuvali svoj identitet.

Ukratko: koncept multikulturalizma podrazumijeva da su svi građani neke zemlje u svojim političkim pravima ravnopravni i jednakopravni. Pripadnici etničkih, odnosno nacionalnih manjina uz to imaju i pravo da se kao takvi ne samo deklariraju, nego da svoje posebnosti slobodno i ispoljavaju. Sasvim konkretno: u državi postoji jedan službeni jezik, ali pripadnik manjine, tamo gdje ona živi, ima pravo upotrebljavati i svoj jezik. A isto vrijedi i za pismo.

Ograničavanje, ili čak negiranje takvih specifičnih prava izravni je udar ne samo na koncept multikulturalizma, nego i na koncept evropskog ujedinjavanja, jer je on bez njega i nezamisliv, i neostvariv.

Kulturno i tradicijsko nasljeđe svakoga naroda, pa i svake manjine, a – ako dobro razmislimo – u ujedinjenoj Evropi svi ćemo biti manjine, bogatstvo je što ga treba prigrliti.Ujedinjena Evropa jest, mora i može biti samo jedinstvo različitosti, čije je zajedništvo moguće isključivo na osnovi pune tolerancije i isključivanja svakog rigidnog nacionalizma,a šovinizma pogotovo.

No, kako je današnji svijet – rekao sam već – sve više međupovezan, a time i međuovisan,taj koncept u osnovi vrijedi i za cijeli svijet.

Dakle, integriranje drugih i drugačijih u tzv. većinska društva, prihvaćanje kulturnognasljeđa i kulturnog identiteta drugih, te napokon – dijalog između različitih kultura,sve to čini mi se nezaobilaznim uvjetom za građenje jednog boljeg svijeta.

Nadam se da će Humanitarni forum u Baku-u afirmirati upravo takvo stajalište.

​Hvala što ste me saslušali!