​Gospođe i gospodo,
​cijenjeni posjetitelji i gosti,
 
​Drago mi je što mi je pružena mogućnost da iznesem svoja razmišljanja na temu: posljedice ulaska Republike Hrvatske u Evropsku uniju na zemlje regije. Posebno mi je drago što je raspravu na tu temu organizirala zaklada iz Njemačke, HeinrichBoell (HAJNRIH BEL) zaklada, jer je Njemačkauvijek bila i do kraja ostala čvrsti zagovornik ulaska Hrvatske u ujedinjenu Evropu.
 
​I kritične tonove iz Berlina doživljavao samuvijek kao podršku i poticaj da napravimo više i bolje.
 
​I da dodam jednu osobnu notu: drago mi je što večeras mogu pred Vama govoriti o toj temi, a zaključno – naravno – odgovarati i na vaša pitanja, jer je hrvatsko uključivanje u Evropsku uniju bioprioritetni vanjsko-politički cilj u oba moja predsjednička mandata.
 
​Mi smo sada nadomak tome cilju, mada ja još uvijek vidim i neke moguće prepreke u završetkuprocesa ratificiranja pristupnoga ugovora do 1. srpnja iduće godine. Volio bih da se varam i iskreno se nadam da će sve teći onako, kako je zamišljeno.
 
​Uvodno htio bih krajnje jasno konstatirati dvije stvari. Smisao i svrha stvaranja samostalne hrvatske države nije bilo trajno odvajanje od nama susjednih zemalja, nego realizacija prava na samoodređenje hrvatskoga naroda. Velik cilj, nema dvojbe, ali ništa više od toga. To je prvo.
 
A drugo je, da smisao i svrha ulaska Hrvatske u Evropsku uniju nije, ne smije i neće biti bijeg iz regije tzv. zapadnog Balkana, nego otvaranje vrata ostalim zemljama jugoistočne Evrope da krenu putem što ćemo ga mi okončati.
 
​Dakle, iluzorno je, pa čak i štetno – ne samo za regiju, nego i za Evropu – u bilo kojem aspektu razmatrati hrvatski ulazak u Uniju kao „odlazak sa zapadnog Balkana“. Mi nikamo ne odlazimo, tu smo gdje smo uvijek bili, ali ulazimo u novu vrstu odnosa sa zemljama ujedinjene Evrope, dobivamoprava koja do sada nismo imali, ali preuzimamo idužnosti koje do sada nismo mogli imati.
 
​Istodobno, mi – htjeli ili ne htjeli – ulazimo i u novu vrstu odnosa s našim susjedima koji još nisu u Uniji, ali koji su svi deklarirali volju i namjeru da u nju uđu. Ostavljam po strani interno dnevno-političko poigravanje s datumima i brzinom ulaska. To smo upoznali i u Hrvatskoj i ne čudi me, mada ne mislim da itko ima bilo kakve koristi od toga da se s time spekulira i u našem susjedstvu.
 
Ono, što je važnije, to je – čini mi se – da Hrvatska i nakon ulaska u Uniju uspije sačuvati, pa i izgraditi kvalitetu svojih odnosa sa susjednim zemljama, a da Uniju koja je iz mnogih razloga zasićena proširivanjem, uvjeri kako evropsko ujedinjavanje na samome kraju višedesetljetnoga procesa ne smije biti zaustavljeno.
 
Drugim riječima: proširivanje ne smije stati ulaskom Hrvatske, dapače: Unija mora Hrvatsku iskoristiti kao primjer koji će ostalim državama jugoistočne Evrope pokazati kako se ispunjavaju evropski standardi i kriteriji i kako se stječe legitimacija najprije kandidata, a u konačnici i člana Unije.
 
Mi smo godinama govorili, ja sam to osobno govorio, kako je hrvatska politika da svim svojim susjedima pomogne na njihovome evropskome putu, baš kao što su nama pomagale mnoge zemlje-članice. Nadam se i vjerujem da je to ostala i politika sadašnje vladajuće garniture. Osim što ćemo se time potvrditi kao dobri susjedi, mi ćemo – da tako kažem – raditi i u svoju korist. Interes Hrvatske nije, naime, da se na našim granicama spusti – svjesno ću upotrijebiti jedan odiozni izraz –željezna zavjesa Shengenske (ŠENGENSKE)Evrope prema ostatku regije.
 
Interes Hrvatske je dvojak: da uđe u Uniju, ali i da zadrži i dalje razvija odnose, u prvome redu gospodarske, sa svojim susjedima koji tek teže članstvu u Uniji. Mislim da je propušteno da i prije no što postanemo članica EU uspostavimo neku vrstu prijelaznih, za Uniju prihvatljivih, a svima nama u regiji korisnih međusobnih odnosa, čak i do neke mjere institucionaliziranih. Naglašavam: do neke mjere, odnosno onoliko koliko bi nam bilo potrebno da bolje uzajamno surađujemo na korist svih strana.
 
Hrvatski interes nije da postane samo novo, ma koliko malo, tržište za robu iz Evropske unije, niti da postane rezervoar jeftinije, a stručne radne snage, kao ni novo područje zapošljavanja za ljude iz članica Unije koji su bez posla. Bit će i jednoga, i drugoga i trećega, ali ništa od toga ne smije biti primarno. Naš primarni cilj mora biti da se u Unijirazvijemo, kada smo već zapostavili razvoj u svim dosadašnjim godinama, da se reindustrijaliziramo na novim osnovama i da postanemo – ponovo –zemlja koja izvozi.
 
U tome kontekstu mi smo upućeni na regiju i na zemlje Trećega svijeta, a tek potom na članice Evropske unije. U ovome trenutku malo je onoga što ovim potonjima možemo ponuditi, dok su države regije s kojima smo sedam desetljeća bili u zajedničkoj državi naši prirodni, logični partneri, baš kao i zemlje Trećega svijeta u kojima smo poznati još iz vremena Jugoslavije. I nije to ni u kakvoj suprotnosti sa članstvom u Uniji, dapače, uvjeren sam da je to nešto, čime Hrvatska Uniju može samo obogatiti.
 
Mi smo ekonomskim razlozima upućeni nabilateralnu suradnju sa zemljama regije, ali i na zajedničko nastupanje na trećim tržištima. U oba ta aspekta Hrvatska će, kao članica Unije, moći djelovati i kao neka vrsta instruktora, ponašajući se već u skladu s pravilima i standardima Unije i približavajući ih na taj način budućim članicama.
 
Ukratko: niti mi bježimo iz regije, niti bi se itko u regiji trebao bojati hrvatskoga članstva u ujedinjenoj Evropi. Uz mali dodatak: za takvo stanovište trebat će nam i razumijevanje Unijekoja bi morala ostati na visini zadatka što su ga vizionarski pred sebe postavili njezini utemeljitelji.
 
I na samome kraju ne mogu, a da ne kažem još nešto. Duboko me brine tvrdokornost s kojom Unija nastoji riješiti simptome krize koja je trese, bez volje i sposobnost da prepozna i ukloni njezine uzroke. Odnosno, da budem do kraja jasan: nisam i ne mogu biti pristaša škole razmišljanja koja ide za tim da se spašava sistem pod svaku cijenu, uključujući tu i izravno ugrožavanje egzistencije tisuća i tisuća ljudi.
 
Hrvatska je mala zemlja. Mi nećemo moći presudno utjecati na proces donošenja odluka u Uniji. Volio bih, međutim, kada bismo unijeli i dah novoga razmišljanja, kada bismo razbili okoštale sheme iz kojih nema izlaza, a u kojima se izlaz uporno traži. Politika stroge štednje omča je oko vrata proizvodnji, što znači i razvoju. A izlaz je upravo u razvoju, izlaz je u prepoznavanjudotrajalosti sustava za koji nigdje nije zapisano da je zenit razvoja ljudske vrste; izlaz je u obnavljanju socijalne države i u postavljanju čovjeka na ono mjesto što smo ga bez osnove dali sistemu.

Sistem, uključujući državu i državne integracije, poput Evropske unije je tu da služi čovjeku i njegovim potrebama. Ne da gospodari ljudima!Volio bih da Hrvatska, zajedno s drugim zemljama regije, pomogne da takvo shvaćanje prodre i u Uniju, odnosno u njezine vodeće članice među kojima Njemačka svakako zauzima posebno mjesto.
 
​Hvala što ste me saslušali!