Gospođe i gospodo,cijenjeni sudionici ovoga simpozija,  Po drugi puta organizirano je okupljanje na kojemu bi trebalo raspraviti odnose između Narodne Republike Kine i zemalja srednje i istočne Evrope. Pozdravljam održavanje i ovoga skupa, jer ga smatram važnim, i to podjednako važnim, za obje strane. Istina je, što je uostalom i dobro poznato, kako odnosi Kine i Evropske unije postaju sve važniji. I kako raste svijest o važnosti tih odnosa. Podsjetit ću samo na sastanak na vrhu čelnika Unije i Narodne Republike Kine u veljači godine 2012., a bio je to 14. takav summit. No, istina je i to kako nema potrebe da zemlje srednje i istočne Evrope sve aspekte svojih sve razgranatijih odnosa s Kinom delegiraju, da tako kažem, na Evropsku uniju. Upravo u tome kontekstu smatram ovo naše današnje okupljanje važnim i za sadašnji trenutak, ali još više za budućnost. Opredijelio sam se za to da kažem nekoliko riječi o jednome od aspekata te suradnje kojemu se tek od prije nekoliko godina poklanja više pozornosti. Do sada svi smo bili uglavnom usredotočeni na gospodarsku suradnju. Točno je, i ja sam godinama, i kao predsjednik Republike Hrvatske, zagovarao gospodarsku suradnju, imajući u vidu i to da je Kina golemi proizvođač, ali i to da je Kina iznimno veliko tržište koje svakim danom traži sve više. No, u isto vrijeme nikada nisam propuštao naglasiti važnost međuljudskih kontakata, upoznavanja ljudi s jedne i druge strane. I uvijek sam govorio: tek onda kada se ljudi bolje upoznaju, kada saznaju više jedni o drugima, tek onda će lakše krenuti i suradnja na svim područjima. Zato mi je i drago što je jedna od sesija bledskog simpozija posvećena kulturnoj suradnji, međuljudskim kontaktima i ulozi medija. Naravno, bilo bi ne samo naivno, nego i štetno vjerovati kako sve počinje od nas. Nove države često tendiraju takvome gledanju na stvari, a u srednjoj i istočnoj Evropi dosta je upravo novih država, ili država koje su ponovo postale samostalne, a već su to u nekom odsječku povijesti bile. No, ponavljam, svatko tko misli kako stvari počinju od njega - griješi. To se izvanredno dobro može ilustrirati upravo primjerom kulturnih veza između Kine i zemalja srednje i istočne Evrope. Ne da ti odnosi imaju povijest kratku koliko je kratko razdoblje uspostavljenih diplomatskih odnosa između naših zemalja, nego oni sežu daleko u povijest, čak dvije tisuće godina daleko. I to treba imati na umu. Jer, mi zapravo ništa ne gradimo iz početka, mi nastavljamo na temeljima položenima u dalekoj prošlosti. Nastavljamo, naravno, u drugačijem svijetu i drugačijim uvjetima. Sve zemlje članice Evropske unije imaju uspostavljene i kulturne veze s Kinom. To je dobro, kultura je, slično kao i sport, područje na kojemu se veze najlakše uspostavljaju. Nije, ili barem ne bi trebala biti opterećena nikakvim političkim problemima koji bi mogli postojati, a - s druge strane - razgranata kulturna suradnja upravo je savršeni medij za produbljivanje međusobnog poznavanja, a time i za stvaranje uvjeta za sve plodonosniju suradnju i na drugim područjima. No, usprkos tome što diplomatski odnosi između Kine i sedam članica tadašnje Evropske ekonomske zajednice datiraju 65 godina unatrag, stupanj međusobnog poznavanja Kine s jedne strane i evropskih zemalja s druge, a slijedom toga i njihovih građana, ne odgovara onome što bi nakon više od šest desetljeća trebalo očekivati. To je činjenica od koje moramo poči, a onda neminovno dolazimo i do uloge medija. Mi naime, svidjelo se to nekome ili ne, živimo u eri informacija. Informacije, na žalost često i dezinformacije, zasipaju nas sa svih strana. Iz tzv. klasičnih medija, kao i s društvenih mreža. I tu se susrećemo s ozbiljnim problemom. Još uvijek često nailazimo na stereotipe i predrasude, a još češće na stanovišta što nisu utemeljena ni na kakvim valjanim argumentima. Rekao bih, možda malo pojednostavljeno, ali ne i netočno, kako to ide po onoj formuli: "Znamo mi kakvi su oni!" E pa - ne znamo.  Ponovit ću još jednom: ne znamo! Taj nedostatak znanja, činjenica, podataka - provjerenih i točnih - treba ukloniti iz sfere odnosa Narodne Republike Kine i zemalja srednje i istočne Evrope. Da, mi jesmo Evropljani, ali to niti znači, niti smije značiti kako se moramo zatvoriti u naše, da tako kažem, evropsko dvorište i surađivati samo međusobno i sa silom s onu stranu Atlantika koja je - na neki način - dijete Evrope, mada se često volli postavljati u ulogu oca. Živimo ne samo u eri informacija, nego i u međuvisnom i međupovezanim svijetu.  Takav svijet upravo nameće potrebu suradnje sa svima, ako nije moguće u svemu, onda svakako u područjima u kojima je to itekako moguće. Stoga koristim i ovu priliku da bih pozvao na intenziviranje kulturne suradnje između zemalja srednje i istočne Evrope i Narodne Republike Kine, da bih pozvao u prvome redu evropske zemlje da se upoznaju s različitim aspektima kineske kulture koja jest različita od naše, ali je neizmjerno bogata i zaslužuje da o njoj znamo više nego što je to danas slučaj. Pozivam i na jačanje turističke razmjene koja je krenula, vidimo sve više kineskih turista u našim zemljama, ali koja ni iz daleka nije dosegla onaj intenzitet što bi ga mogla imati i koji bi - objektivno gledano - koristio i jednoj i drugoj strani. A turističkim posjetama počinje, suvišno je i govoriti, upoznavanje kako zemalja, tako i ljudi. I - zaključno - pozivam medije da se vrate svojoj izvornoj ulozi informiranja, da barem u nekim aspektima zanemare utrku za senzacijama i ekskluzivnošću, i da pruže svojim konzumentima vrijedne i dragocjene informacije o onome što do sada nisu znali.  Kako Kinezima o Evropi, tako i Evropljanima o Kini. Živimo u nemirnim vremenima. Upravo takva vremena traže bolje međusobno poznavanje ljudi, prožimanje različitih kultura, odbacivanje predrasuda i suradnju. Kultura i međuljudski kontakti čine mi se idealnim područjem na kojemu to možemo ostvariti. I zato je dobro da danas ovdje, u ovome krugu, upravo o tome i raspravljamo.