Govor bivšeg Predsjednika Republike Hrvatske na sastanku Evropskog foruma za međunarodne medijacije i dijalog, a na temu "Izgradnja povjerenja u široj Europi"

Pitanje o prisutnosti vjerskoga radikalizma i kako se s njime nositi, odnosno kako mu se oduprijeti, u Evropi je definitivno postalo aktualno nakon krvavih događaja u Parizu i onih najnovijih u Kopenhagenu. Mada je i prije toga bilo i razloga i povoda da se ono postavi. A kada ga postavljamo, onda nezaobilazno moramo poći od konstatacije da u osnovi pitanja o sučeljavanju s vjerskim radikalizmom stoji jedno drugo, osnovno i ključno pitanje, što ga se jedva tko usuđuje artikulirati - naime, je li Huntington imao pravo kada je predviđao sukob civilizacija? Jer, na prvi pogled mnogo toga govori u prilog potvrdnog odgovora. Reklo bi se da smo svjedoci i - ne svojom voljom - sudionici i sukoba civilizacija, i sukoba vjera, i sukoba tradicija i različitih načina života.

Ukratko: površni pogled na svijet u kojemu živimo navodi na zaključak da je taj svijet zaista poprište općeg sukoba što se različitim intenzitetom, pa i na različite načine odvija praktično svugdje, a u čijem korjenu leži . . . i tu dolazimo do onoga pravog pitanja: što leži u korjenu sukoba na Bliskome istoku, na Srednjem istoku, u dijelovima Evrope, u Africi, sukoba što tinjaju u cijelome svijetu?
Mislim da je odgovor koliko kratak, toliko i jednostavan, a do njega dolazimo, postanemo li svjesni da smo zaboravili tri ključne stvari. Prvo - koliko pogubna može biti trajna besperspektivnost. Drugo - što znači pojam sekularnosti. A treće - koliko su nezaobilazni razumijevanje za pravo na različitost i potreba prihvaćanja različitosti kao takve; s time da ta različitost, naravno, nikada ne smije postati nasilje nad drugim.
Zaboravljajući te tri stvari, otvorili smo slobodan prostor za ekstremiste raznih boja, ali i one koji ih već desetljećima vješto koriste kako bi ostvarili svoje posve svjetovne interese, ističući vjeru i vjerske razlike u prvi plan i predstavljajući ih kao "lijek" za životnu besperspektivnost.
To nije površni dojam, to je zaključak, zasnovan na činjenicama. Tzv. islamska država sazdana je na ideji širenja islama ognjem i mačem, nešto slično križarskim pohodima kada se kršćanstvo također širilo ognjem i mačem. Naravno, ni islamska država nema veze s onime što je stvarno islam, kao što ni križarski ratovi nisu imali ama baš nikakve veze s onime što je bio nauk crkve. I ne samo nauk, nego i misija.
U britanskoj metropoli danas patroliraju muslimanske i kršćanske ophodnje, jedni čuvajući - navodno - svoju vjeru i vjerske običaje, drugi - braneći tradicionalnu vjeru većine Britanaca. Pa da se čovjek ne sjeti Huntingtona! U Njemačkoj jača pokret protiv islamizacije zemlje, uz parolu: mi smo narod. Znači: oni drugi, drugačji - nisu. Može li biti boljeg primjera za nedostatak razumijevanja za različitost? U svim previranjima koja su, danas je to evidentno, cinično nazvana arapskim proljećem, a koja nisu bila ništa drugo nego ukradene revolucije izmanipulirane, uz otvorene intervencije izvana, u borbu za ovladavanje energentima, kod svakog ispaljenoga hica ili granate mogao se čuti povik: Alah je velik! Pa da vam ne padnu na pamet vjerski ratovi!
Uostalom, ne moramo ići dalje od vlastite zemlje, ukoliko tražimo primjere vjerskog radikalizma, umotane u celofan politike (ili obratno, kako vam je draže). U evropskoj Hrvatskoj, dakle, bilo je onih koji su na početku njezinoga samostalnoga puta smatrali potrebnim podsjetiti kako je Hrvatska nekada davno bila nazivana predziđem kršćanstva. "Mi" smo branili Evropu od "njih"! U ratovima u kojima se raspala jugoslavenska federacija i katolička i pravoslavna crkva (nije riječ o pojedinim svećenicima, nego o crkvama) nisu se proslavile, nerijetko sekundirajući nacional-šovinistima koji su zdušno dolijevali ulje na vatru međunacionalnih sukoba, otvoreno ih tretirajući i kao vjerske.
Pa i danas Katolička crkva u Hrvatskoj smatra sasvim normalnim da se otvoreno miješa u politički život zemlje, obznanjujući kriterije po kojima - navodim tek jedan primjer - treba birati šefa države, smatra normalnim da se u pitanjima svakodnevnog života postavlja u poziciju ravnopravnog partnera države, čak i arbitra. A Crkva to nije, niti može biti. U sekularnoj državi, nikako!
U osnovi, ako stvari ogolimo do srži, sve se svodi na "mi" i "oni", na to da "mi" nismo kao "oni", da smo "mi" pravovjerni, a "oni" nisu. Drugim riječima: pothranjuje se vjerski ekstremizam, a on je plodno tlo na kojemu niče osnovno zlo današnjega vremena: terorizam. Pri tome, treba i ponoviti i naglasiti: terorizam se samo pokriva vjerskim plaštem, on s vjerom nema nikakve veze. Pa tako logično dolazimo do pitanja zašto je ta navodno vjerska komponenta terorizma tako uspješno "prodana" javnosti u mnogim zemljama? Naprosto zato, što je pothranjuju i političari i mediji koji su ili u službi politike, ili u lovu na jeftine senzacije, pa ih i ne zanima da osvijetle pozadinu problema. A pozadinu, odnosno izvorište i terorizma i vjerskog radikalizma kojim se on maskira, uopće nije teško detektirati. Ta je pozadina jasna svakome tko se potrudi makar i malo bolje pogledati što se oko njega zbiva.
Ljudi koji - ne svojom krivnjom - nemaju dovoljno da bi prehranili sebe i svoje obitelji, ljudi koji moraju gledati kako im djeca umiru od izlječivih bolesti, ljudi koji znaju da su njihovi potomci unaprijed osuđeni na životarenje u istoj neimaštini u kojoj oni sami jedva preživljavaju, ali jednako tako i ljudi koji su imali i krov nad glavom, i zaposlenje i perspektivu u životu i koji su to sve izgubili - na primjer kao žrtve dužničkoga ropstva - svi su oni podložni indoktriniranju, manipuliranju i zloupotrebi.
Oni su "vojnici vjerskih ratova" koji se odvijaju posvuda oko nas. Samo što to nisu vjerski ratovi, nego ratovi za ostvarivanje ciljeva koji s vjerom nemaju nikakvih dodirnih točaka. A iniciraju ih "čuvari sistema", onoga sistema što generira nejednakost, neravnopravnost i krize. Mi smo, naime, došli do točke kada se - osobito u Evropskoj uniji - tvrdoglavo i - usuđujem se reći kratkovidno i po potencijalnim posljedicama pogubno - brani sistem, a na štetu građana. Građani postaju žrtve obrane sistema, a takvi obespravljeni, poniženi građani bez ikakve perspektive na "ovome svijetu" savršeno su prijemčivi za sva dobra "onoga svijeta". Pa će za volju obećanja boljega sutra na "drugome svijetu", u raju, ili u ahiretu, uzeti pušku u ruke, granatirati civilna naselja, klati nevjernike, a to su svi koji nisu njihove vjere. Pristat će i da sami sebe ubiju, kako bi povukli u smrt što više nevjernika i "zaradili" ulazak u "obećani svijet". Razmislimo: da nam je netko prije tridesetak godina govorio o atentatorima samoubojicama, čudom bismo se čudili. Daleko smo dogurali!
Danas su ti osiromašeni, poniženi, prezreni, od sistema zgaženi, nerijetko spremni na sve - dio realnosti u kojoj živimo. To su oni koji spavaju na hladnome asfaltu gradskih ulica, pod mostovima, oni koji kopaju po kontejnerima s otpacima, tražeći hranu. Obećajte takvima "bolje sutra", makar i na "drugome svijetu", a prije toga "bolje danas" u borbi za taj sutrašnji svijet, i lako ćete ih regrutirati i u tzv. mučenike za "našu stvar". Postat će vjerski radikali, fundamentalisti, a od toga do otvorenoga terorizma tek je mali korak. Broj Evropljana, pa i Amerikanaca koji se bore na strani tzv. Islamske države, savršen je dokaz za to na što upozoravam. Moramo se stoga okrenuti stvarnim uzrocima terorizma koji nam se predstavlja kao vjerski radikalizam. Moramo shvatiti da nisu u pitanju ni vjere, ni svjetonazori, nego - valja još jednom ponoviti - neravnopravnost i činjenica da jedni imaju realne šanse, dok drugima ostaje samo maštanje, da postoji manjina koja ima neizmjerno mnogo, ali i golema većina koja ima isto tako neizmjerno malo.
Kako bi se tu trebala postaviti Evropska unija? Sama, ona gotovo ništa i ne može učiniti, jer riječ je o globalnome problemu i njemu se mora prići globalno. Ono što Unija ipak može, to je poduzimati napore da se ublaže makar simptomi i da se pripremi teren za iduće, nužno potrebne korake. Kao prvo, Evropska se unija mora vratiti strogom poštivanju načela sekularnosti, dakle odvojenosti vjere i crkve od države.
Vjerska uvjerenja privatna su stvar svakoga čovjeka. On se u skladu s običajima svoje vjere može ponašati u svoja četiri zida, on - naravno - može ići u bogomolje, bile to crkve, džamije ili sinagoge. Nitko zbog svoje vjere ne smije ni na koji način biti diskriminiran. Ali, nitko, pozivajući se na svoju vjeru, ne može biti ni privilegiran, bio on pripadnik većine ili manjine u nekoj sredini. U javnosti svi su jednaki. Potporu za takvo stanovište trebalo bi najprije dobiti u vjerskim zajednicama, što će - vjerojatno - biti najteže, jer nitko se ne voli odreći osvojenog povlaštenoga položaja, baš kao ni borbe za takav položaj. Što se samoga vrha Katoličke crkve tiče, nema dvojbe da bi sadašnji Papa bez razmišljanja podupro ovakvo razmišljanje, jer on zna što je siromaštvo, što je obespravljenost i što se iz toga može izroditi. Napokon, Papa se ne tako davno obratio i ujedinjenoj Evropi, ali - takav se dojam barem mogao steći - Evropa i nije bila previše oduševljena onime što joj je imao reći. Zašto? Pa zato, što je probijao tabue, što je u ustajali zadah močvare, tipičan za atmosferu evropskih političkih krugova kojima nedostaje i inicijative, i vizije, unio dašak svježine, novoga, neortodoksnoga. Odudarao je, bio je - jednostavno - drugačiji. "Čuvari sistema", ili "gospodari rata" (odaberite sami što vam se više sviđa), oni drugačije ne trpe. Oni ne žele nikoga, tko bi zagovarao stvarnu toleranciju i, moram još jednom ponoviti, sekularnost.
Crkva ima svoju misiju. Nitko je u tome ne smije ometati. Svaki pojedinac ima neporecivo pravo da vjeruje što hoće, ili da ne vjeruje. Svaka država mora imati pravo inzistirati na sekularnosti, velikoj tekovini Francuske revolucije, jer samo dosljedno provođenje načela odvojenosti crkve od države omogućit će crkvi da radi ono zbog čega postoji, a državi da djeluje u interesu svih svojih građana, naglašavam: svih, a ne pripadnika ove ili one vjere. Sekularnost će se pokazati i branom za stvaranje novih vjerskih radikala, fundamentalista, zavedenih i povodljivih pojedinaca koje se, objedinjene u pojmu međunarodnog terorizma, predstavlja kao opasnost broj 1 za svijet u kojemu živimo.
Tu je branu, odnosno uklanjanje politike s oltara i propovjedaonica, nemoguće ostvariti bez aktivne potpore vjerskih zajednica, ali niti ona neće na dugi rok biti djelotvorna, ako ne budu adresirani pravi korjeni terorizma i ako ne budu detektirani oni kojima terorizam čak i odgovara. Mislim da je to dovoljno jasno rečeno, a svatko tko bez predrasuda prati vijesti o dnevnim zbivanjima u svijetu bez imalo će muke prepoznati one na koje aludiram.
U zaključku mislim da je nužno reći sljedeće: Evropska bi unija, ako se želi uhvatiti u koštac s vjerskim radikalizmom koji nerijetko završava bilo u neofašizmu, bilo u terorizmu, trebala inicirati sveobuhvatnu raspravu o održivosti sadašnjeg sustava međunarodnih odnosa, odnosno o potrebi njihovoga mijenjanja. Trebala bi inicirati početak procesa koji bi nas udaljio od opasne prakse da se rješenja nameću silom i da je u pravu onaj koji u ruci drži veću batinu. U tome kontekstu trebalo bi se prije svega vratiti načelima pune i nedodirljive ravnopravnosti država, naroda i pojedinaca, jednakih prava za sve bez obzira na bilo koje razlike i poštivanja tuđih kultura, povijesti i tradicija, a uz čuvanje vlastite.
Evropa, ali i svijet moraju shvatiti da nam je potrebna politika uključivanja, a ne isključivanja, politika dijaloga, a ne konfrontacije. A drugi je korak shvaćanje potrebe promjene sustava koji ne smanjuje razlike između onih koji imaju i onih koji nemaju. Dok god se razlike između te dvije kategorije povećavaju, umjesto da se smanjuju, sve su rasprave i sva teoretiziranja pucanj u prazno. Ako nastavimo putem školničkog raspravljanja, a s jednim, jedinim ciljem - obranom sustava, pokazat će se da je Huntigton bio u pravu. A ja tvrdim da nije i da je na nama da to dokažemo. I tvrdim da mi to možemo - ali samo, ako shvatimo kako stvari zaista stoje.