Gospodine Kobler,

ministrice Mueller,

gospođe i gospodo,

uvaženi prijatelji,

Prije svega dozvolite mi da srdačno zahvalim na pozivu da večeras budem s vama. Tjedan Evrope značajna je manifestacija, a mislim da ne griješim ako kažem da ona – s obzirom na turbulencije kroz koje prolazi projekt ujedinjene Evrope – ove godine ima i svoje dodatno značenje. Ja bih to formulirao ovako: u vrijeme kada izazovi krize i nedostatak vizije da se na krizu odgovori dugoročnim mjerama dovode u pitanje i same osnove evropskoga projekta, dužnost je nas, koji vjerujemo u Evropu, da te osnove potvrdimo, da temelje projekta koji naprosto ne smije propasti – ojačamo.

Govorim to u prvome redu kao čovjek koji duboko vjeruje u svrhu i smisao evropskoga ujedinjavanja, ali i kao državnik koji je u 10 godina koliko ih je proveo na čelu svoje zemlje, uporno zagovarao i trasirao njezin put prema Evropskoj uniji. No, vama okupljenima na početku Tjedna Evrope ne treba – uvjeren sam – posebno govoriti o vrijednostima evropskoga projekta. Zbog toga mi dozvolite da Vam se obratim kao bivši predsjednik buduće članice Evropske unije – Republike Hrvatske.

Rekao bih nekoliko riječi o tome kako je tekao put moje zemlje prema ujedinjenoj Evropi. Ali, rekao bih i još nešto drugo – kako vidim mjesto i ulogu Hrvatske u Evropskoj uniji. Uvijek sam, naime, upozoravao kako ulaskom u Uniju posao nije završen, u čemu se donekle razlikujem od nekih aktera na hrvatskoj političkoj sceni. Ja smatram da je, doduše, veliki posao iza nas, ali da je ne manje velik posao i pred nama.

Mi u Hrvatskoj znamo i ne zaboravljamo podršku Njemačke, a u tome sklopu Bavarske posebno, u danima kada smo bili prisiljeni boriti se da očuvamo ne samo novoproglašenu državu, nego i golu egzistenciju. Znamo i koliku smo podršku dobili od Njemačke u vremenu nakon završetka rata u kojemu je nestala jugoslavenska federacija. Tada je već proklamirana želja Hrvatske da uđe u Evropsku uniju, ali je – na žalost – vođena politika koja je bila u izravnoj suprotnosti s tom željom.

Ja to jasno kažem, jer tako je bilo.

Nisu se poštivala ljudska i manjinska prava, nije se razvijala stvarna demokracija, nego se pod prividom demokracije i uz formalno višestranačje, učvršćivala vlast jedne stranke i jednoga čovjeka, nije postojala volja da se istraže i sankcioniraju ratni zločini počinjeni na vlastitoj strani, a suradnja s Haaškim sudom praktično se sabotirala.

Regionalna suradnja bila je riječ, ali ne i politika.

Naravno, da u takvim uvjetima nije postojala mogućnost da Hrvatska ozbiljno iskorači prema Evropskoj uniji, niti je Unija pokazivala spremnost da takvu zemlju počne tretirati kao potencijalnoga kandidata. I to stanje koje se hrvatskoj javnosti kroz dirigirane medije predstavljalo kao: „mi hoćemo, ali oni nas ne vole, pa nas zbog toga neće“, trajalo je sve do parlamentarnih i predsjedničkih izbora na prijelomu milenija.

Tek od godine 2000. počinje ozbiljan hrvatski put prema Uniji.

Prvi je korak bio summit Unije u Zagrebu, uz prisutnost svih zemalja regije. Tada smo potpisali Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju i tada je za ulazak u Uniju prihvaćen kriterij kojega nazivam kriterijem regate. Nema, dakle, nikakvih grupnih ulazaka, svaka zemlja ulazi individualno – onako kako se i koliko brzo se uspije prilagoditi evropskim kriterijima i usvojiti evropske standarde.

Moj je predsjednički mandat, u evropskome kontekstu, obilježen tim zagrebačkim summitom Unije. Ne kažem da u godinama što su slijedile nije bilo lutanja, posrtanja, pa i zastoja. Itekako ih je bilo. No, što se mene tiče, ni u jednome trenutku nije bilo ni najmanjeg prostora za sumnju koliko je iskrena želja Hrvatske da postane dio ujedinjene Evrope. Zapinjali smo na suradnji s Haaškim sudom, na neredu u pravosudnom sustavu – da spomenem samo ono najvažnije.

Zapinjali, ali i išli naprijed.

Kada smo napokon dobili datum početka pregovora i kada smo ušli u pregovore, uspješno okončane prošle godine, bili smo podvrgnuti, ja bih to tako nazvao, testiranju kao ni jedna država – kandidat prije nas. Bit ću posve otvoren. Plaćali smo račun zbog brzopletosti Unije kod primanja nekih drugih članica, pa se na nama nadoknađivalo ono što je kod njih propušteno. I da me ne biste pogrešno shvatili: nisam imao ništa protiv toga, niti mislim da je to za nas bilo loše. Upravo suprotno.

Ja jesam u mojemu mandatu radio na razbijanju fame kako Hrvatska ne pripada regiji, nego samo Evropi – kao da regija nije dio Evrope. Regionalnu suradnju pretvorio sam od tabu teme, koju se do tada uvijek vezalo uz optužbu o stvaranju neke nove Jugoslavije, u praktičnu, dnevnu politiku koja je bila od koristi i Hrvatskoj, i njezinim susjedima. Suradnju s Haaškim sudom smatrao sam obvezom koja proizlazi iz našega Ustavnog zakona, donesenoga još prije mojega mandata, pa sam se tako i ponašao.

No, nije tako bilo na svim razinama vlasti.

Svemu ovome što sam nabrojao, kao i ostvarivanju manjinskih prava, povratku svih izbjeglih i prognanih, dakle – ne samo Hrvata, pružan je otpor, očit, ili prikriven. I u takvoj situaciji za nas je bilo dobro što je postojao pritisak Evropske Unije, što nas je ona tjerala da radimo stvari koje – objektivno gledano – jesu bile u našem interesu, ali za koje još nije postojala spremnost, pa često ni politička volja da ih zaista i uradimo.

A iznad svega, pridruživanje Evropskoj uniji za nas je značilo ulazak u projekt koji u sebi ima potencijal pretvaranja Staroga kontinenta u kontinent mira, u kontinent otvorenih granica na kojem svaki narod neće nužno kompletan živjeti u svojoj nacionalnoj državi, ali će zato živjeti u svojem ukupnom kulturnom korpusu i uz istu regulativu. Tako da će postati irelevantno tko će živjeti s koje strane granice.

Za zemlju rođenu u ratu, to je nemjerljivo važno.

Svjestan sam itekako najnovijih zbivanja u Evropi, kolebanja u dosadašnjem kursu što ga možemo pratiti kod nekih velikih i značajnih članica Unije. Sve što mogu o tome reći je sljedeće: projekt evropskoga ujedinjenja neće biti dovršen, dok ne obuhvati cijelu Evropu. A naša će generacija sramotno zakazati, ako dozvoli da kratkoročne političke računice, potaknute dnevnopolitičkim ciljevima, te ovim ili onim izborima, dovedu u pitanje dostignuti stupanj evropske integracije.

Ujedinjena Evropa je na prekretnici.

I moja će zemlja ući u nju upravo u tome trenutku. Razlog više da ne očekujemo od Evrope da rješava naše probleme, nego da se pripremamo za ulogu koju možemo, pa – rekao bih čak – i moramo igrati u traženju rješenja problema s kojima je Evropa suočena. Dakle, ja Republiku Hrvatsku u Evropskoj uniji definitivno ne vidim samo kao novoga člana, juniora, kao malu zemlju koja će biti presretna što je uspjela ući u tu značajnu integraciju, pa će sada sjediti u prikrajku i slušati što pametniji od nje imaju reći. I bespogovorno slijediti ono što joj kažu.

Svakako, i mi ćemo, kao i sve članice prije nas, prenijeti dio svojega suvereniteta na Uniju. Ali, nećemo prenijeti pravo da Unija odlučuje što su naši nacionalni interesi, pri čemu – to moram naglasiti – Unija do sada baš i nije pružila blistav primjer promicanja zajedničkih, evropskih interesa. Nacionalizmi i nacionalni interesi još uvijek dominiraju na račun, pa i na štetu onoga što bi nam trebalo biti zajedničko, onoga što bi nas svakim danom sve više trebalo ujedinjavati, a to je evropski interes.

Je li ponovno zatvaranje granica evropski interes? Svakako nije.

Je li tvrdo zastupanje interesa svojih tvrtki, bez obzira na sve, pa i svemu usprkos, evropski interes? Sigurno nije.

Je li gašenje ove ili one proizvodnje u novim članicama, kako bi se „ubila“ konkurencija proizvodnji u starim članicama, evropski interes? Definitivno nije.

A je li odustajanje od koncepta multikulturalnosti i vraćanje konceptu zatvorenih nacionalnih, svjesno ću upotrijebiti odiozni izraz, geta, je li to evropski interes? Daleko od toga.

Pa što onda jest evropski interes? Po mojem ne samo mišljenju, nego i dubokom i iskrenom uvjerenju, evropski je interes zajedništvo u punoj ravnopravnosti i bogatstvu različitosti. Bili smo na dobrome putu da se tome približimo. Nacionalizmi su nas u tome spriječili, odnosno možda je to prejak izraz: oni su nas u tome usporili.

Konceptu federalne Evrope nema i ne smije biti alternative. Kada se od toga, mada i samo u nekim elementima, odustalo, napravljena je kobna, ali ne i nepopravljiva, pogreška.

Hrvatska se, po mojem dubokom uvjerenju, u Uniji mora boriti za vraćanje onim istinskim vrijednostima na kojima je ona zasnovana, mora se boriti za vraćanje idealima što su ih pred očima imali idejni tvorci unije, počevši od onih koji su stvorili Zajednicu uglja i čelika, pa dalje. Ili, ako hoćete drugim riječima: moramo se boriti za reformu Unije koja će joj vratiti njezinu dušu. Možda zvuči malo patetično, ali ja upravo tako vidim stvari.

I nitko se toga ne bi trebao bojati. Veliki će ostati veliki, naprosto zato što takvi jesu. Baš kao što će mali ostati mali, jer i oni takvi jesu. Ali, veliki i mali, jaki i slabiji, bogati i manje bogati, stari članovi i novi, svi oni u Uniji moraju, naglašavam: moraju biti ravnopravni. I nitko ne smije osjećati Uniju kao nešto iznad sebe, kao neki organizam koji mu bilo što nameće, nego kao zajedništvo u kojem će svi moći zadovoljavati svoje interese, a Evropa će postati pravi i dostojan partner ne samo Sjedinjenim Državama, nego i Rusiji, Kini, Brazilu, Indiji, Južnoj Africi . . .

Možda ovo što govorim zvuči previše idealistički, možda čak i utopistički. No, kada je lansirana, i ideja ujedinjene Evrope je tako izgledala. Od tada do danas prevaljen je velik put. Bilo je pogrešaka, ima ih i sada.

Zajedno – možemo ih ispravljati.

Zajedno – možemo tražiti i naći odgovore na izazove s kojima smo suočeni. Ne svatko za sebe, ne svatko zbog sebe, nego svi zajedno, zbog budućnosti ujedinjene Evrope.

Ali, u tome moramo biti hrabri, ne smijemo se bojati novih, neistraženih putova, moramo biti spremni koristiti znanja i iskustva, kao i specifične prednosti svake članice. Vjerujem da će i moja zemlja, Republika Hrvatska, biti spremna i sposobna odigrati svoju ulogu u zaokruživanju milenijskog projekta – ujedinjavanja Evrope.

Hvala vam, što ste me saslušali!