Gospođe i gospodo, ​poštovani sudionici antifašističke borbe i antifašisti, ​cijenjeni gosti iz susjednih država, ​drugarice i drugovi,     ​Drago mi je što danas mogu biti ovdje s vama, na obilježavanju 71. obljetnice prve oružane partizanske akcije u ovome dijelu Hrvatske, ali i stradanja civila - žrtava fašističkog terora. I drago mi je što nas se toliko okupilo. Neka i to bude jedna od poruka s ovoga skupa: ima nas, ovdje smo i naš će se glas čuti – sviđalo se to nekome, ili ne!   ​Da, mi se povremeno susrećemo na ovakvim i sličnim skupovima, u većem ili manjem broju, prisjećamo se onih koji ne zaslužuju zaborav i kojima pripada naša vječna zahvalnost. I dobro je što se tako sastajemo. Zato odajem puno priznanje Savezu antifašističkih boraca i antifašista, srpskim i židovskim organizacijama koje se brinu, najjednostavnije rečeno: da ne zaboravimo. Dakle, odajem im i priznanje i zahvalnost.   ​No, moram reći još nešto: nedopustivo je da događaje poput ovih koje danas komemoriramo, da skori Dan ustanka, da pokolje u Jadovnom i Jasenovcu – da dalje ne nabrajam, nedopustivo je – dakle – da sve te datume obilježavaju samo žrtve ili oni koji su bili neposredni sudionici antifašističke borbe.   Nedopustivo je da ti datumi i događaji nisu upisani velikim slovima u kalendar aktivnosti Države, odnosno vlasti – bilo na razini vlade, bilo na lokalnoj razini. A kada to kažem, ne mislim na pokroviteljstvo kakvo se ponekada daje, a kakvo sam i ja često davao dok sam bio na dužnosti predsjednika Republike.   ​Mislim na to da bi određeni datumi, određeni događaji koji su formirali Hrvatsku, a itekako jesu – u to nema ni najmanje sumnje – da bi oni trebali biti briga Države, kako u smislu održavanja uspomene, tako i u smislu organiziranja manifestacija što su u službi održavanja te uspomene. Jer, samo ako hrvatska država, ponavljam: država bude komemorirala takve događaje bit ćemo vjerodostojni u pozivanju na onaj dio našega Ustava koji kaže da je današnja Hrvatska zasnovana i na temeljima antifašizma.   ​Smatrao sam to nužnim reći prije svega zato što smo nedavno mogli čuti novoga čelnika najveće oporbene stranke kako kaže da bi konačno trebalo definirati načela na kojima počiva hrvatska država. Koliko ja znam, ta su načela definirana u Ustavu. Stoga ovu izjavu ne mogu shvatiti drugačije, nego kao nepriznavanje važećeg Ustava, kao poziv na promjenu Ustava, a time i poziv na promjenu karaktera hrvatske države.   ​A to ne smijemo dopustiti. Kažem: ne smijemo!   ​Mada smo suočeni sa činjenicom da demokratska Evropa, koje bez antifašizma ne bi bilo, danas blagonaklono gleda na revitalizaciju neofašizma u nekim svojim novim članicama, tzv. tranzicijskim zemljama, baš kao što i više ili manje otvoreno prihvaća izjednačavanje fašizma i komunizma kao jednakih zala i jednakih opasnosti, mada ćemo i mi, mislim na Hrvatsku, uskoro biti u članstvu Evropske unije, mi takve stvari ne smijemo prihvaćati.   ​I nećemo! Zbog onih kojih se danas ovdje sjećamo, zbog nas, ali i zbog naše djece i djece njihove djece.   Nećemo prignuti glavu pred naletom neofašizma i povijesnog revizionizma, nećemo prihvatiti tezu da su pobjednici u Drugome svjetskom ratu u najmanju ruku jednaki zločinci kao i poraženi, nećemo se složiti s tvrdnjom o komunizmu i fašizmu kao o jednakim zlima i jednakim opasnostima.   ​Nećemo, jer znamo da tako nije, niti je tako bilo!   Nećemo nikada!   ​Drago mi je što su danas ovdje i antifašisti iz susjednih država. Znam da je i tamo na djelu Velika laž koja bi mladim generacijama htjela usaditi uvjerenje kako je slavna Narodno-oslobodilačka borba - mit kojega održavaju samo još preostali, ostarjeli njezini sudionici. Znam da se ne samo u Hrvatskoj svjetski priznatog i poštovanog vođu antifašističkog otpora, maršala Josipa Broza Tita, želi prikazati kao masovnog ubojicu, čovjeka koji je uživao u bogatstvu i za kojega je samo državna propaganda u Jugoslaviji tvrdila da je veliki državnik.   ​Znam da se sustavno poriče sve ono što je u nekadašnjoj federaciji bilo dobro i da se – isto tako sustavno – negiraju, odnosno prešućuju njezini uspjesi – kako politički, tako i privredni. Ako ne pobijedimo u našoj borbi protiv Velike laži, u toj posljednjoj borbi koju je sudbina namijenila našoj generaciji, generaciji iz Drugog svjetskog rata, mlade će generacije odrasti ne shvaćajući i ne znajući što se zaista događalo.   ​Protiv Istine nastupa zajednička fronta desnice, ne formalno, ali stvarno ujedinjene, nastupaju određene snage iz svijeta koje tu desnicu iz svojih razloga podržavaju, ali nastupa – na žalost – i Katolička crkva koja nikada nije smogla snage da ustaški režim u Hrvatskoj javno obilježi kao zločinački, ali kojoj ne nedostaju riječi kada treba upozoravati na navodno sveprisutni komunistički mentalitet i na opasnost od komunizma za koju svatko realan zna da ne postoji.   ​A nama se uporno podvaljuje teza da se – umjesto da gledamo u budućnost – stalno vraćamo ustašama i partizanima. Onima koji to tvrde, sada ću krajnje jasno reći: upravo zato što gledamo u budućnost, upravo zato što smo zabrinuti za budućnost, vraćamo se ustašama i partizanima. I vraćat ćemo se tako dugo dok i jedni i drugi u povijesti ne budu postavljeni na mjesto koje im pripada, jer tek će tada mladi – neopterećeni prošlošću i oboružani istinom o prošlosti – moći graditi budućnost.   ​Ja često upotrebljavam izreku kako tzv. Nezavisna Država Hrvatska nije bila ni nezavisna, ni država, a ni Hrvatska. Ima ih kojima to strašno smeta. Danas ću im reći od koga sam preuzeo tu formulu – od velikog hrvatskog književnika, Vladimira Nazora. Naći će je svatko, tko uzme u ruke njegov dnevnik „S partizanima“, ukoliko se ta knjiga još igdje može dobiti. Naravno, na ideju da je se ponovo štampa, nitko ne dolazi. A trebalo bi, itekako bi trebalo!   ​Nedavno je u Zagrebu promovirana knjiga koja govori o tome kako su se uništavale knjige u javnim i školskim bibliotekama u Hrvatskoj u devedesetim godinama. Deseci, stotine tisuća knjiga – srpskih autora, knjiga na ćirilici – bez obzira tko bio autor i knjiga koje su imale veze s Narodno-oslobodilačkom borbom i Jugoslavijom. Gotovo 20 godina u Hrvatskoj su bili prognani Ježurka Ježić i njegov autor Branko Čopić.   ​Bila je prognana hrvatska književnica Anđelka Martić i njezina priča za djecu „Pirgo“, prevedena na brojne jezike svijeta – samo zato što je okvir priče antifašistički rat. A ne bih se čudio da je na otpadu i u vatri završio i Nazorov dnevnik „S partizanima“, ako ni zbog čega, a ono zbog toga što na 10. stranici spominje „tužan prolazak uz do temelja popaljena srpska sela i uz jame pune zaklane čeljadi“. One koji bi nam htjeli nametnuti Veliku laž, Istina boli i smeta. Zato su uništavali knjige, zato bi nama htjeli začepiti usta.   ​A doživjeli su to da je o uništavanju knjiga objavljena velika knjiga. I morat će se pomiriti s time da mi šutjeti nećemo.   ​Niti smijemo, niti hoćemo!   ​Naš je dug kako prema borcima antifašističkog rata, tako i prema žrtvama fašizma, ali i prema generacijama koje dolaze da antifašizam ponovo uspostavimo ne kao idejnu, nego kao ljudsku podlogu društva kojega gradimo. Pogotovo smo dužni na tome raditi u današnjim uvjetima ekonomske krize koja nas sve pogađa, a mlade osobito. Znamo dobro da upravo u takvim uvjetima fašistička desnica, igrajući na kartu obećanja o vraćanju socijalnih prava i uspostavljanju reda i sigurnosti, ima ne male šanse za iskorak na političkoj sceni.   ​Takav bi iskorak za našu budućnost bio poguban. Ne govorim sada samo o Hrvatskoj, nego o cijeloj regiji, ili – ako hoćete preciznije – o području bivše Jugoslavije. Federacija u kojoj smo živjeli, nije se mogla održati. Ali, mi smo i dalje upućeni jedni na druge, i dalje smo susjedi, i dalje će nam biti bolje budemo li surađivali, nego budemo li se svađali.   ​Ako si netko može pružiti ruke preko granica novih država, onda su to upravo antifašisti. Samo oni to mogu iskreno, bez ikakvih zadnjih misli. Ostali – u svrhu zadovoljavanja svojih trenutnih interesa, ali uvijek sa figom u džepu.   I zato – ponavljam još jednom – smatram iznimno važnim da mladi koji će već sutra preuzeti u svoje ruke sudbinu naših zemalja, prihvate antifašizam kao temeljno, ljudsko opredjeljenje, da se oslobode hipoteka nacionalizma i fašizma, da zbace okove nacionalne isključivosti i da svoju i evropsku budućnost grade na osnovama tolerancije, prihvaćanja različitosti, ali i odlučnog otpora svima koji pod krinkom demokracije nastoje – da tako kažem – u naše gnijezdo uvaliti kukavičje jaje laži o prošlosti.   Eto, gospođe i gospodo, drugarice i drugovi, to sam vam danas smatrao potrebnim reći. I da ne zaboravim: čestitam skori Dan ustanka naroda Hrvatske i Bosne i Hercegovine!   ​Hvala na pozornosti s kojom ste me saslušali; i naprijed u trajnu borbu za Istinu!   ​